REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-710/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nemanji Nožiniću, odvjetniku u Novoj Gradiški protiv tužene UC iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Juranoviću, odvjetniku u Novoj Gradiški, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, od 4. studenog 2022., poslovni broj: 12. P-43/2022-19, u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tužiteljice MC iz [adresa] odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, od 4. studenog 2022., poslovni broj: 12. P-43/2022-19, u pobijanom dijelu (točka I, II i III izreke).
II Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
"I Odbija se tužiteljica MC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
Nalaže se tuženoj UC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] da isplati tužiteljici MC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od po 1.000,00 kn / 132,72 €1 mjesečno na ime danog uzdržavanja za period od sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju 28.3.2008. do svibnja 2012. u ukupnom iznosu od 49.000,00kn / 6.503,42 € zajedno sa zateznim kamatama po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od dana podnošenja protutužbe u roku od 15 dana.
II Odbija se tužiteljica MC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 7.812,50kn / 1.036,90 € te naknadom troška sudskih pristojbi po odluci suda.
III Nalaže se tužiteljici MC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] da naknadi tuženoj UC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od ukupno 6.875,00kn / 912,47 €2 zajedno sa zateznim kamatama po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od dana presuđenja 4. studenog 2022. do isplate.
IV Tužena UC se odbija sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa."
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) i zbog odluke o trošku, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se preinači u smislu žalbenih navoda. Traži troškove žalbenog postupka. Iz žalbe sadržajno proizlazi da se tužiteljica žali protiv točke I, II i III izreke prvostupanjske presude.
2.1. U žalbi tužiteljica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da je izreka pobijane presude nerazumljiva, da proturječi sama sebi i razlozima presude, da su pojedini razlozi nejasni i proturječni, odnosno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zatim da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 8. ZPP-a, da prvostupanjski sud nije na adekvatan način obrazložio niti jedno sporno pitanje među strankama, da se fokusira na prethodne i naknadne odnose tužiteljice i tuženice i to izvan utuženog perioda i sadržaja ugovora o doživotnom uzdržavanju, da tuženica u razdoblju trajanja ugovora nije imala nikakvih primjedbi i da je raskidu ugovora pristupila devet godina nakon faktičnog prestanka uzdržavanja.
2.2. Dalje navodi da prvostupanjski sud pogrešno cijeni u cijelosti vjerodostojnim iskaz tuženice, s obzirom da isti iskaz ne podupire materijalna dokumentacija iz spisa niti provedeni neposredni dokazi i da je dio iskaza tuženice u kojem navodi da tužiteljica nije izvršavala obveze iz ugovora u direktnoj suprotnosti s tvrdnjama iz točke 2. tužbe u predmetu P-285/2021 u kojoj navodi da je tužiteljica ispunjavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju do 2012., kada se odselila iz zajedničkog kućanstva, kao i da je iskaz tuženice u suprotnosti s izjavama na ročištu održanom 7. listopada 2022. i da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti i navesti razloge zašto iskaz tuženice smatra vjerodostojnim tim više što iz iskaza svjedokinja ĆC i FC proizlazi da su i tužiteljica i tuženica kuhale, zajednički radile i dogovarale se oko poslova.
2.3. Tužiteljica osporava i utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženica više novčano pomagala i skrbila o tužiteljici nego obrnuto, navodeći da se radi o dojmu prvostupanjskog suda bez konkretnih činjenica iz kojih bi proizlazili takvi zaključci i da pri tome prvostupanjski sud propušta cijeniti činjenicu kako je u sporno vrijeme tuženica bila u mirovini s primanjima od 1.521,00 kn, dok je tužiteljica u istom razdoblju bila u radnom odnosu, u kojem je po prirodi stvari ostvarivala znatno veća primanja od tuženice. Osim toga navodi da je nedvojbeno da je tužiteljica izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju pomaganjem u kućanskim poslovima, glačanjem, pranjem i čišćenjem pa da je prvostupanjski sud odbijanjem dokazanog prijedloga za provođenje financijskog vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, propustio utvrditi i visinu tužbenog zahtjeva.
2.4. Zaključno ističe da je pobijanom presudom povrijeđeno materijalno pravo na štetu tužiteljice i da su pogrešno primijenjene odredbe članka 368. i 369. Zakona o obveznim odnosima te da je uslijed navedenog i odluka o troškovima parničnog postupka nezakonita i suprotna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i Zakonu o parničnom postupku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je za svoje pravne stavove dao jasno obrazloženje, koje nije u suprotnosti s provedenim dokazima, tako da presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla preispitati te su raspravljene sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu pa je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i nije počinjena bitna povreda iz članka 353. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se poziva žaliteljica, kao niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1.
ZPP-a, u svezi članka 8. ZPP-a.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao davateljice uzdržavanja da joj tužena kao primateljica uzdržavanja s osnove naknade za uzdržavanje isplati iznos od 1.000,00 kn mjesečno za razdoblje od 28. ožujka 2008., kao dana sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju do svibnja 2012., kada je tužiteljica iselila iz roditeljske kuće, što ukupno iznosi 49.000,00 kn.
7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke imale sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, od 7. travnja 2008., i da je ugovor raskinut u predmetu P-285/2021, presudom na temelju priznanja, od 5. siječnja 2022., koja je postala pravomoćna 20. siječnja 2022., zatim da tužiteljica kao davateljica uzdržavanja nije ispunjavala obveze iz članka 3. ugovora o doživotnom uzdržavanju jer je tijekom zajedničkog života, primateljica uzdržavanja zajedno sa suprugom sama podmirivala svoje troškove prehrane, brinula se o sebi te je osiguravala prehranu i davateljici uzdržavanja i njezinoj djeci te da su oba roditelja pomagala tužiteljicu i da nije dokazano da je tužiteljica na bilo koji način pomagala i uzdržavala tuženicu, da je tuženica kuhala za cijelu obitelj, da je zajedno sa suprugom radila na pijaci i zarađeni novac trošila za potrebe zajedničkog domaćinstva, da je djecu tužiteljice vodila na more i zajedno sa suprugom plaćala troškove boravka na moru, da je vodila brigu o djeci dok je tužiteljica boravila i radila u [adresa] jer je tužiteljica za vrijeme trajanja ugovora o doživotnom uzdržavanju započela vezu s ČC iz [adresa] i da je tužiteljica nakon odlaska iz zajedničkog kućanstva odnijela sve stvari koje je u kući promijenila, osim kuhinje pa je kuća tuženice ostala gotovo prazna.
7.1. Isto tako prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica sa svojim ocem sklopila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, na temelju kojeg je u vlasništvo tužiteljice prenesen suvlasnički dio nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji je ugovor sporazumno raskinut i da je u parničnom predmetu poslovni broj: P-138/2018 po tužbi Republike Hrvatske protiv tužiteljice i njezinog oca BC, **.**.2020. donesena presuda kojom se utvrđuje da sporazum o raskidu dosmrtnog uzdržavanja u odnosu na nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], gubi pravni učinak prema Republici Hrvatskoj, Ministarstvo financija, Porezna uprava, u dijelu potrebnom za ispunjenje tražbine Republike Hrvatske u iznosu od 146.625,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27. siječnja 2011. te da je istom presudom naloženo tuženicima plaćanje parničnih troškova Republici Hrvatskoj u iznosu od 28.625,00 kn, kao i da je iz navedene presude vidljivo da je tužiteljica, ondje tužena, tijekom 2010., ostala bez zaposlenja i bez ikakvih stalnih primanja zbog čega nije mogla izvršavati obveze utvrđene ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, radi čega je ugovor i sporazumno raskinut. Nakon pravomoćnosti presude po tužbi Republike Hrvatske, na nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – kč. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište u selu, na suvlasničkom dijelu BC, uknjiženo je založno pravo za korist Republike Hrvatske u iznosu od 146.722,09 kn i na ime parničnih troškova u iznosu od 28.625,00 kn.
7.2. Prvostupanjski sud stoga, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i stranaka te priklopljene spise P-285/2021, P Ob-23/21, P-1091/12, kao i presudu P-138/2018, zaključuje da tužiteljica u utuženom razdoblju nije pružala uzdržavanje tuženici i da iz provedenih dokaza proizlazi suprotno i to da je primateljica uzdržavanja sa svojim suprugom, novčano i brigom oko djece te kuhanjem za cijelu obitelj, pomagala tužiteljicu, a pri tome prvostupanjski sud ne poklanja vjeru iskazu tužiteljice jer o tome kako je tužiteljica ispunjavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju najbolje govori pisani odgovor na tužbu u priklopljenom predmetu P-285/2021 gdje tužiteljica, ondje tužena navodi da ne želi ništa od svojih roditelja, osim isplate iznosa od 15.000,00 eura koje je uložila u njihovu kuću, da je u to vrijeme bila bez posla i ušteđevine, da je od roditelja otišla, ali su joj ostali dugovi iz njezinog obrta, kao i iskaz tužiteljice dan u predmetu P-204/2005 gdje navodi da živi u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, koji ukupno imaju mirovinu u iznosu od 2.600,00 kn i da joj roditelji pomažu, da njezino poduzeće posluje s negativnim saldom, da ne može podići ni dječji doplatak jer ima nedozvoljen minus, da kod roditelja živi besplatno, da roditelji pomažu njoj i djeci na način da podmiruju sve troškove stanovanja i hrane te da su roditelji podigli kredit da bi mogli podmiriti troškove života. Stoga prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze te je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, pravilno primijenio materijalno pravo i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pravo na ocjenu dokaza pripada prvostupanjskom sudu u skladu sa člankom 8. ZPP-a, dok tužiteljica u žalbi u daje svoju subjektivnu ocjenu provedenih dokaza, suprotno pravilnoj ocjeni dokaza od strane suda prvog stupnja pa tako neosnovano tužiteljica navodi da prvostupanjski sud nije na adekvatan način obrazložio niti jedno sporno pitanje među strankama, da se prvostupanjski sud fokusira na prethodne i naknadne odnose tužiteljice i tuženice i to izvan utuženog perioda i sadržaja ugovora o doživotnom uzdržavanju, a da tuženica u razdoblju trajanja ugovora nije imala nikakvih primjedbi i da je raskidu ugovora pristupila devet godina nakon faktičnog prestanka uzdržavanja. Naime, prvostupanjski sud je na temelju priklopljenih parničnih predmeta analizirao cjelokupan odnos parničnih stranaka, tim više što se radi o kćeri i majci, kao i njihov odnos u vrijeme dok je zajedničko kućanstvo funkcioniralo i dok je trajao ugovor o doživotnom uzdržavanju, pri čemu je prvostupanjski sud iscrpno i jasno obrazložio sva sporna pitanja i stavio u korelaciju sve iskaze i pisane navode tužiteljice, kao i iskaze svjedoka i to ĆC, koja je potvrdila da se u razdoblju od sklapanja ugovora pa sve do svibnja 2012. kada je tužiteljica napustila roditeljsku kuću, tužiteljica nije trebala brinuti za majku jer su roditelji u to vrijeme bili pokretni, a tuženica je kuhala za sve, brinula se o djeci tužiteljice, čuvala ih, imala je vrt s povrćem, a osim toga imala je štand na pijaci pa su roditelji tužiteljice imali su dosta novaca i nije im trebala ničija pomoć, a da otac tužiteljice i danas otplaćuje dugovanje koje je nastalo zbog sudskog postupka i dugovanja tužiteljice Poreznoj upravi, kao i iskaz FC, koja je iskazala da tužiteljica nikada nije novčano pomagala tuženicu, nego su roditelji pomagali tužiteljici i da su živjeli za tužiteljicu i njezinu djecu. Da su ovi iskazi istiniti i točni proizlazi i iz iskaza sina tužiteljice GC koji je potvrdio da su ih, dakle sve troje djece, baka i djed vodili svake godine na more i da su financirali njihovo boravak, gorivo i cestarine, zatim iz odgovora na tužbu u priklopljenom predmetu P-285/2021 i iskaza tužiteljice u predmetu P-204/2005, kao i podataka o njezinim primanjima i radnom stažu te dospjelom dugovanju koje je napravila prema Poreznoj upravi i kojim je opteretila suvlasnički dio nekretnina svoga oca.
8.1. U odnosu na utvrđenu činjenicu da je tužiteljica ponekad kuhala i čistila, valja reći da su tijekom trajanja ugovora o doživotnom uzdržavanju tuženica, tužiteljica i njezina djeca živjeli u istom kućanstvu i da je u okolnostima zajedničkog života i obiteljskog suživota, uobičajeno i životno da članovi kućanstva doprinose radom u zajedničkom domaćinstvu kroz obavljanje kućanskih poslova poput čišćenja, kuhanja i drugih svakodnevnih aktivnosti i da te poslove koje je tužiteljica ponekad i obavila, nije radila kao pomoć tuženici, nego i za sebe i svoju djecu pa se takve radnje, u ovom konkretnom slučaju, ne mogu smatrati imovinskom štetom niti pružanjem usluge koja bi po raskidu ugovora mogla biti temelj za zahtjev za naknadu štete prema odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.2. Dakle, neosnovani su žalbeni navodi da je tužiteljica izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju pomaganjem u kućanskim poslovima, glačanjem, pranjem i čišćenjem, već iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da tužiteljica nije ispunjavala svoje obveze u smislu potrebnog uzdržavanja primateljici uzdržavanja, kako je to propisano odredbom članka 579. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 33/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), već naprotiv tijekom trajanja ugovornog odnosa upravo je tuženica bila ta koja je redovito obavljala navedene poslove, uključujući i skrb o malodobnoj djeci tužiteljice, da su roditelji tužiteljice plaćali režije i snosili troškove prehrane, a takvo činjenično stanje potvrđeno je iskazima više svjedoka i iskazom tuženice, koji su dosljedno i vjerodostojno opisali okolnosti zajedničkog života te materijalnom dokumentacijom, a ovi prihvaćenim dokazima suprotan je jedino iskaz tužiteljice i njezine kćerke, koje osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio, što je jasno i objektivno i obrazložio.
8.3. Također je pravilno odbijen prijedlog za financijsko vještačenje na okolnosti visine navodne štete jer je iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno da nije postojala šteta u smislu članka 368. ZOO-a te tužiteljica nije dokazala postojanje odgovornosti tuženice, nastanak štete, ni uzročno-posljedičnu vezu pa ne postoji ni osnova za provođenje navedenog vještačenja.
9. Slijedom navedenog ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda, kao i primijenjeno materijalno pravo pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu (točka I, II i III izreke).
10. Odluka o naknadi parničnog troška osporena je u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari, a o primjeni materijalnog prava u odluci o parničnom trošku drugostupanjski sud ne vodi računa po službenoj dužnosti.
11. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.
12. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 10. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
