Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-93/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš- Horvat, u pravnoj stvari tužiteljice UKĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Dijana Malobabić Lonjak, odvjetnica u Zagrebu, Tuškanova 21, protiv tuženika Klinika za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'', OIB: 47767714195, Mirogojska cesta 8, 10000 Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-11239/2021-26 od 6. prosinca 2024., 10 rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Klinike za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'' Zagreb, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-11239/2021-26 od 6. prosinca 2024. u točki I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 944,31 EUR bruto, sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, pobliže naveden u izreci presude, od njegova dospijeća do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka I. izreke) te da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 890,63 EUR, sa zateznim kamatama od 6. prosinca 2024. do isplate (točka II. izreke), a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 140,62 EUR sa zateznom kamatom od 6. prosinca 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu, navodeći da istu podnosi iz svih zakonskih razloga.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 944,31 EUR bruto sa zateznom kamatom, na ime razlike plaće koja je u spornom razdoblju bila pogrešno obračunavana na temelju osnovice od 5.108,84 kn, umjesto pravilno, na temelju osnovice od 5.415,37 kn.

5. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, u ovom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti, sukladno s odredbom čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

5.1. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga pobijana presuda nije ispitana u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik.

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, kao ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju tuženik također ističe u žalbi jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor te da je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu na temelju koje je tužiteljici isplaćivana plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto).

8. U ovom stadiju postupka i dalje je sporna pravna narav i valjanost sklopljenih sporazuma. Međutim, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. i one prihvaćene u formi Arbitražne odluke imaju sve elemente Kolektivnog ugovora sklopljenog sukladno s čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (''Narodne novine'', broj 39/09 i 124/09), na temelju kojega se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi i odredbom čl. 51. st. 4. TKU, kojim je ugovorena primjena Dodatka Sporazumu sa svim izmjenama i dopunama.

8.1. Pravilno je pritom prvostupanjski sud zaključio da u prilog tome ide i činjenica da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu (pojašnjenje primjene čl. IV. st. 5., u vezi s čl. VII. st. 1.) prema kojem su uvjeti za povećanje osnovice na temelju odredbe čl. III. navedenih Izmjena ispunjeni krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016.

8.2. U odnosu na žalbeni navod da navedeni sporazum nije potpisao jedan od potpisnika Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama, treba reći da izmjene kolektivnih ugovora ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora pa kako Sindikat koji nije potpisao Izmjene i dopune nije bio isključen iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora, niti to tuženik tvrdi, a niti je itko od potpisnika pa tako ni Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, koji je sudjelovao u sklapanju Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 141/12 – dalje: TKU) i parafirao Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu, u zakonom predviđenim postupku, osporavao Izmjene i dopunu Dodatka Sporazuma u proceduralnom smislu, neosnovano tuženik ustraje u tvrdnjama koje se tiču ništetnosti Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.

8.3. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-409/2009, treba reći da se ne radi o istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama te da stav zauzet u navedenoj odluci nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, u tom je predmetu utvrđeno da su iz sklapanja Dodatka Strukovnom kolektivnom ugovoru za liječničku i stomatološku djelatnost, kao dodatka Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, bila isključena ostala tri sindikata koja su zajedno s Hrvatskim liječničkim sindikatom potpisnici Kolektivnog ugovora te da je stoga Dodatak sklopljen protivno izričitoj odredbi čl. 186. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 81/01 i 82/01) i pravno nevaljan – ništav, u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), što ovdje nije slučaj.

8.4. Što se tiče tvrdnje tuženika da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, nego samo s predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa te da ti predstavnici nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, što je protivno čl. 186. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 137/04 i 68/05 – dalje ZR/95) i čl. 254. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09), treba reći da je odredbom čl. 254. st. 2. ZOR/09 propisano da o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora sindikati odlučuju sporazumno, a odredbom iz čl. 254. st. 3. ZOR/09 da tek ako se sindikati ne sporazume o sastavu pregovaračkog odbora, o istome odlučuje Gospodarsko-socijalno vijeće. Međutim, kako u konkretnom slučaju ni jedan sindikat javnih službi nije osporavao sastav pregovaračkih odbora za sklapanje predmetnih sporazuma i dodataka o osnovici, niti to tuženik tvrdi, navedeno ukazuje na zaključak da su svi sindikati javnih službi sporazumno odlučili o broju članova i sastavu pregovaračkih odbora.

8.5. Neosnovano je i ukazivanje tuženika na pogrešnu primjenu odredbi Zakona o plaćama u javnim službama (''Narodne novine'', broj 27/01 i 39/09) i Zakona o osnovici plaće u javnim službama (''Narodne novine'', broj 39/09 i 124/09 – dalje: ZOPJS). Naprotiv, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu/2011 i one prihvaćene u formi Arbitražne odluke imaju sve elemente Kolektivnog ugovora sklopljenog sukladno s odredbom čl. 2. ZOPJS, na temelju kojega se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi i odredbom čl. 51. st. 4. TKU, kojim je ugovorena primjena Dodatka Sporazumu sa svim izmjenama i dopunama i na koju u žalbi ukazuje i tuženik. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni odredba čl. 49. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. godine, kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik.

8.6. U odnosu na tvrdnju tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.413,37 kn jer da je, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. zabilježeno dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta BDP-a, što znači da je, u skladu s čl. III. do V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011, trebalo odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, treba reći da iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a koje je objavio Državni zavod za statistiku proizlazi da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već da je BDP stalno rastao. Odredba čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011 ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na usklađenje osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011. Namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn, a odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz čl. IV. st. 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011 i temeljem Vjerodostojnog tumačenja, budući da je čl. IV. st. 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011 bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011. Takav stav potvrđuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020., koju je prvostupanjski sud također imao u vidu.

9. Prema tome, kako su za razdoblje od 1. siječnja 2016. do siječnja 2017. bili ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu/2011, kojim je određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn, kada rast realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno bude prosječno 2% ili više te kako razlika između obračuna po osnovici od 5.415,37 kn i isplaćene bruto plaće u spornom razdoblju iznosi 944,31 EUR bruto, s mjesečnim iznosima navedenim u točki I. izreke prvostupanjske presude, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu predmetnog iznosa tužiteljici, s pripadajućim zateznim kamatama, čiji tijek i visinu tuženik i ne osporava.

10. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

12. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

13. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 10. rujna 2025.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat