Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-183/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Britvec predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OUT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara i dr. u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-914/2023-23 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se prihvaća kao osnovana a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-914/2023-23 od 24. siječnja 2025. :

- preinačuje u dijelu pod točkom I izreke kojim je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba iz članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

"Iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 16.085,57 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja",

te se u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan,

dok se u preostalom dijelu pod točkom I izreke, te pod točkom II, IV i V izreke presuda potvrđuje.

r i j e š i o  j e

I Djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika presuda preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-914/2023-23 od 24. siječnja 2025. u dijelu pod točkom III izreke i rješava:

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.537,51 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počam od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana S ostalim dijelom zahtjeva za platež parničnog troška u visini od 350,00 EUR tužiteljica se odbija.

II Ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-914/2023-23 od 24. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke (bez vraćanja na ponovno suđenje).

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-914/2023-23 od 24. siječnja 2025. pod točkom I izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka **.**.2007., a kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, odnosno kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak koji je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sadržana u članku 1. i u članku 7. tog Ugovora kako je to precizirano pod navedenom točkom izreke. Pod točkom II izreke tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos 2.756,42 EUR zajedno sa pripadajućom kamatom koja teče od dospjelosti svakog pojedinog preplaćenog iznosa kredita pa do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom III izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 1.887,51 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvostupanjskog presuđena pa do isplate, dok je pod točkom IV odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan. Pod točkom V izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-914/2023-23 od 24. siječnja 2025. pod točkom I izreke je dopuštena preinaka tužbe dok je pod točkom II izreke utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 100,14 EUR.

3. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu i rješenje pobija tuženik. Žalbu ulaže iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. ZPP-a. U žalbi ističe u bitnome da je na tužiteljici bio teret dokaza da su sporne ugovorne odredbe ništetne, budući takvo utvrđenje ne proizlazi iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Smatra da su izostali razlozi utvrđene ništetnosti ugovornih odredaba, te je presuda donesena uz bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ističe kako sud nije cijenio da se radi o ugovoru o kreditu u svrhu kupnje vozila koji tužiteljici nije bio nužno neophodan, te da je jedan od ključnih razloga donošenja presude u sporu povodom kolektivne tužbe bila namjena kredita. Smatra da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu iz članka 326. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je njezin uzrok zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Osporava dosuđenu visinu tužbenog zahtjeva, ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti sve promjene tečaja, te u konačnici od više uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja, bez da je istaknut prigovor radi prijeboja. Ističe kako je u odnosu na istaknuti prigovor zastare materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Navodi da je prvostupanjski sud donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbenog zahtjeva, iako tužitelj tijekom postupka tužbeni zahtjev nije preinačio, pa se odluka u ovome dijelu ne može ispitati. Predlaže žalbu usvojiti, preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno predlaže žalbu usvojiti, ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli sadržanih ugovoru o kreditu koji je zaključila s tuženikom **.**.2007., kao i zahtjev za platež novčanih iznosa za koji je prema navodima tužbe preplatila svoju kreditnu obvezu.

6. U predmetu nema spora da je između parničnih stranaka i to tuženika kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnice kredita dana **.**.2007. zaključen Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost 16.085,57 CHF prema srednjem tečaju na dan korištenja. Nadalje, nema spora da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu.

7. Tijekom prvostupanjskog postupak i sada u žalbenoj fazi prijeporno je jesu li ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 1. Ugovora o kreditu te je li ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu. Nadalje, prijeporna je primjena odredbe iz članka 502.c ZPP-a, kao i pravilnost primjene materijalnoga prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare i početak tijeka zakonske zatezne kamate.

8. O žalbi tuženika protiv presude.

9. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

10. Ispitujući zakonitost presude u pobijanom dijelu pod točkom I, II, III, IV i V izreke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZPP), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog propisa.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika odluka u pobijanom dijelu je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

12. Nije ostvarena ni odredba iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 258. ZPP-a koji tuženik iznosi opisno tvrdnjom da je prvostupanjski sud propustio pravilno odrediti zadatak vještaku. Naime, prema odredbi iz članka 259. ZPP-a sud je taj koji rukovodi vještačenjem, označava vještaku predmet koji će razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi traži objašnjenje s danim nalazom i mišljenjem što je prvostupanjski sud u konkretnoj pravnoj situaciji pravilno i učinio.

13. U postupku pred prvostupanjskim sudom je osim ranije navedene nesporne činjenice zaključenja ugovora o kreditu i ispunjenje kreditne obveze po tužiteljici financijskim vještačenjem utvrđeno da je za trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni, te da je za vrijeme u kojem je tečaj bio viši od početno ugovorenog tužiteljica isplatila tuženiku iznos od 2.756,42 EUR, a u vrijeme dok je tečaj CHF bio manji u odnosu na početno ugovoreni tečaj tužiteljica je platila manje kreditne rate (manji iznos od 17,86 EUR).

14. Nadalje, prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu i predloženog svjedoka te utvrdio kako se radi o kreditu koji je korišten isključivo za osobne potrebe supruga tužiteljice, za odlazak na posao i s posla, kako je tužiteljici po djelatnici tuženika sugerirano zaključenje ugovora o valuti CHF ali joj nije pojašnjavan pojam valutne klauzule kao ni rizik zaključenja Ugovora u valuti CHF.

15. Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju uopćenim žalbenim navodima tuženika kojima preocjenjuje dokaze izvedene po prvostupanjskom sudu i tumači ih u svoju korist, van konteksta dokaznog postupka.

16. Neosnovano tuženik osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda ništetnosti ugovorne obveze o valutnoj klauzuli. Odredbom iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 10/15., 14/19. – u daljnje tekstu ZZP), normirano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokretne radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Nadalje, odredbom iz članka 502.c ZPP-a određen je učinak presuda donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozivati na prava utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.c stavak 1. tog Zakona, da se određenim postupanje, uključujući nepropuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interese i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

18. Drugim riječima navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak presude kojom je prihvaćan zahtjev iz kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te obvezuju sudove da su posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnog interesa.

19. Slijedom navedenog pravomoćna odluka suda (odluka donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača) obvezuje sud i u ovome postupku. Tužiteljica se kao pripadnica određenog kolektiviteta osnovano poziva na prošireno djelovanje granica pravomoćnosti odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač, pa suprotno žalbenim navodima tuženika nije posebno trebao dokazivati ništetnost ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

20. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je odredba o valutnoj klauzuli nerazumljiva, te imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2017. u smislu odredbe iz članka 502.a ZPP- a, pozivom na odredbu iz članka 81. ZZP-a i članka 138.a ZZP-a pravilno utvrđuje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz članka 7. Ugovora ništetna, imajući pri tome u vidu i sadržaj utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredaba u kojima otplata glavnice vezana za švicarski franak, a u kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane oduke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

21. Stoga se ne može prihvatiti žalbeni navodi tuženika prema kojem su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile lako razumljive. Jednako tako, tuženik ne može osnovano osporavati pravilnost odluke tvrdnjom da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prouzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. O navedenom je odlučeni, ponovno se ističe, odlukom donesenoj po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač, te se utvrđenja iz navedenih odluka u skladu s odredbom iz članka 502.c ZPP-a primjenjuju i na konkretnu pravnu situaciju.

22. Prvostupanjski sud je pravilno, obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli obvezao tuženika na povrat utuženih iznosa s tog osnova. Tužiteljici pripada pravo na povrat onog što je preplatila zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.

– u daljnjem tekstu ZOO) slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženih iznosa po osnovi preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koja je tuženik stekao bez pravne osnove u smislu odredbe iz članka 1111. ZOO-a.

23. Kako se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, te kako ništetnost djeluje od trenutka zaključenja pravnog posla, tuženik je kao sastavljač ugovora nesavjesni stjecatelj, pravilno je prvostupanjski sud odredio početak tijeka zakonske zatezne kamate od dana izvršene uplate pojedinih iznosa (članak 1115. ZOO-a).

24. Još valja navesti kako nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da se radi o situaciji iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Iako je Ugovor ispunjen, nije ostvaren drugi uvjet a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koji je implementiran u domaće zakonodavstvo odnosno ZZP, a o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuje prije svega sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime se stvara zakonodavni okvir državama članicama, tako da se ni jedna povreda prava potrošača ne može smatrati onom manje značajnom.

25. Naposljetku, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem prigovora zastare. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti Ugovora, odnosno u slučaju kad se radi o zahtjevu iz članka 232. stavak 1. ZOO-a kao posljedici utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnosti.

26. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P-1401/12 od 4.4.2012. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne obveze o valutnoj klauzuli pravomoćna je s danom 14. lipnjem 2018. kao danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 25. svibnja 2023., to je podnesena u okviru petogodišnjeg zastarnog roka.

27. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I izreke utvrdio ništetnim član 1. Ugovora o kreditu u dijelu citiranom u navedenoj točki presude. Naime, tom ugovornom odredbom definirana je visina kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koje je tuženica isplatila tužiteljici, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorne strane na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom se ista odnosi na obvezu tuženice, a ne tužiteljice, pri čemu valja istaknuti kako tužiteljica posebno ni ne ističe razloge na temelju kojih bi ova ugovorna odredba bila ništetna, a takovo utvrđenje ne proizlazi ni iz presuda koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (upućuje se na stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3740/2018-7 od 4. ožujka 2020., pa je u ovome dijelu žalba tuženika osnovana.

28. Valja još napomenuti da prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženika nije trebao tužbeni zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku. Iz stanja spisa naime proizlazi da tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja kao ni materijalnopravni prigovor prijeboja a nije istakao ni protutužbeni zahtjev, slijedom čega sud nije bio ni ovlašten, a ni dužan umanjiti tražbinu tužiteljice sa tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog tečaja (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-2 od 18. prosinca 2023.).

30. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika protiv odluke o glavnoj stvari dijelom usvojiti i odluku preinačiti na temelju odredbe iz članka 373. ZPP-a u dijelu pod točkom I izreke kojim je utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze iz članka 1. Ugovora o kreditu, dok je u preostalom dijelu pod točkom I izreke kao i u dijelu pod točkom II, IV i V izreke odluka potvrđena na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.

31. O žalbi tuženika protiv točke I izreke rješenja P-914/2023-23.

32. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe.

33. Donošenjem odluke o preinaci tužbe prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu iz članaka 345. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom iz članak 191. ZPP-a.

34. Naime, preinaka tužbe predstavlja promjenu istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva u postojećem. Tužiteljica u konkretnoj pravnoj situaciji tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja snizila. Dakle, ne radi se o preinaci tužbe pa je samo trebalo odlučiti o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva (kao što je to prvostupanjski su pravilno odlučio pod točkom II izreke rješenja kojeg tuženik ne pobija).

35. Obzirom navedena povreda nije od utjecaja na pravilnost odluke to je odluka u ovome dijelu ukinuta bez vraćanja na ponovno suđenje.

36. I naposljetku valjalo je odlučiti o osnovanosti žalbe tuženika protiv odluke o troškovima postupka (točka III izreke prvostupanjske presude).

37. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu iz članka 154. stavak 1. ZPP-a kada je obvezao tuženika na platež troškova postupka. Međutim, pravilno tuženik navodi da je tužiteljici kao parnični trošak priznat trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR, a potom po prvostupanjskom sudu odbijen je zahtjev za priznanje navedenog troška jer prvostupanjski sud nalazi da se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka, te je oduka o troškovima u ovome dijelu proturječna.

38. Kao se po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka to je dosuđeni trošak trebalo za navedeni iznos (iznos od 350,00 EUR) umanjiti, te obvezati tuženika na platež troškova postupka od 1.537,51 EUR dok je s ostalim dijelom zahtjeva za platež troškova (u visini od 350,00 EUR) tužiteljica odbijena sve ovo na temelju odredbe iz članka 380. stavak 3. ZPP-a.

39. Tuženik je uspio sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu oko kojeg nije bilo posebnih troškova pa mu u smislu odredbe iz članka 154. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 166. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

40. Obzirom na sve izneseno presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Vesna Britvec