Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-567/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću odvjetnik u Popovači, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-665/2024-12. od 27. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-665/2024-12. od 27. lipnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 312,50 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-665/2024-12. od 27. lipnja 2025. suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] koji su dana **.**.2007. sklopili tužitelj JE, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju JE iznos od 357,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počam od 23. svibnja 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju JE troškove postupka u iznosu od 1.224,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.".

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i istom naloži da tuženiku nadoknadi trošak parničnog troška uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude ili isplate, te trošak sastava žalbe s PDV-om u iznosu 312,50 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da istu ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita] koji je zaključen između stranaka **.**.2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu 357,55 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.svibnja 2007. do isplate.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva, jer pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

6. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili navedeni Ugovor o kreditu od 21. svibnja 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.479,87 CHR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je u članku 3. tog Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je prema članku 6. namjena kredita bila kupnja rabljenog automobila.

7. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – u daljnjem tekstu ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliran od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

7.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

7.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju :

- da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati pa tako niti u pogledu spornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

te pravilno zaključio da su te sporne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ,navodeći za to sasvim određene razloge u odlomku 12. i 14. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te su sporne odredbe nepoštene prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetne prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/04, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

10. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratna 3,30% od iznosa kredita, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade, o čemu se suprotno žalbenim navodima tuženika, izjasnio sud prvog stupnja u odlomku 13. obrazloženja pobijane presude navodeći između ostalog, da sporna odredba ne ispunjava uvjete jasno i lako razumljive odredbe. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

11.1. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. Zbog svega navedenoga, tvrdnje tuženika u žalbi o tome da tužitelj nije prigovarao visini utužene naknade i da nije koristio pravo da raskine ugovor, nisu odlučne, dok su netočne tvrdnje da je sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

13. Odluka o parničnom trošku u stavku II izrijeke pobijane presude je pravilna jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155 ZPP-a, dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

14. Slijedom svega iznijetoga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučit kao u točki I izreke ove presude.

15. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 312,50 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

U Karlovcu 10. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Vesna Britvec