Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-482/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Britvec, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3797/2024-11 od 21. svibnja 2025., u sjednici vijeća 10. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika kao neosnovane potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3797/2024-11 od 21. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II Odbijanjem žalbe tužiteljice i djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3797/2024-11 od 21. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 22. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

S ostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška (preko dosuđenog iznosa od 250,00 EUR do zatraženog iznosa od 776,54 EUR tužiteljica se odbija).

III Odbija se zahtjev tužiteljice i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3797/2024-11 od 21. svibnja 2025. pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2008., zaključenog između tužiteljice kao korisnice i tuženika kao davatelja kredita, a koja glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog utvrđenja kredita". Pod točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici novčani iznos od 241,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od 24. veljače 2008. pa do isplate. Pod točkom III. izreke tuženik je obvezan tužiteljici nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 526,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužiteljica u dijelu pod točkom III. izreke (odluka o troškovima postupka). Žalbu ulaže zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da joj je prvostupanjski sud odredio trošak, obzirom je vrijednost predmeta spora određena prema odredbi iz članka 37. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje: ZPP) jer je uz kondemnatorni zahtjev istaknut i deklaratorni zahtjev. Predlaže žalbu usvojiti te pobijanu odluku preinačiti obvezivanjem tuženika da mu nadoknadi daljnji parnični trošak.

3. Odgovor na žalbu tužiteljice nije podnesen.

4. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik. Žalbu ulaže zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. ZPP-a. U žalbi navodi da je pobijana odluka donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. tog propisa, te odredbe iz članka 326.a u vezi s odredbom iz članka 186.c. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu ništetna jer njegovo postupanje nije bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osporava i pravilnost odluke o početku tijeka zakonske zatezne kamate. Smatra činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđenim jer sud ne utvrđuje u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Ističe da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti o potrošača, a osporava i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Ističe kako je Ugovor o kreditu ispunjen, pa je pravilnom primjenom odredbe iz članka 326. stavak 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka, predlaže žalbu usvojiti, pobijanu odluku preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno provođenje glavne rasprave.

5. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

6. O žalbi tuženika.

7. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj naknadi", kao i zahtjev za platež novčanog iznosa koji je po tom osnovu isplatila tuženiku.

9. U predmetu nema spora da je između stranaka i to tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 8. veljače 2008. zaključen Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) kojim je kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 12.080,63 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Neprijeporno je da je člankom 3. Ugovora određeno da se jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, naplaćuje naknada od 3,30% od iznosa kredita.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi (o čemu ovisi obveza tuženika na povrat navedenog novčanog iznosa). Prijeporna je pravilnost materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare.

11. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog propisa.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana je odluka jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

13. Nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi s odredbom iz članka 186.c i članka 326. ZPP-a. Tuženik ovu povredu iznosi uz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebalo odbaciti jer se njime zahtijeva platež nedospjele tražbine (zastara još nije počela teći). Tužbeni zahtjev u konkretnoj pravnoj situaciji nije postavljen u smislu odredbe iz članka 186.c ZPP-a, a na takav način ga nije ni trebalo postaviti obzirom ništetnost djeluje ex tunc i time je obveza vraćanja primljenog s osnova ništetnih ugovornih odredaba dospjela.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetu.

15. Tako je prvostupanjski sud pored ranije navedenih nespornih činjenica još utvrdio, te iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužiteljica kredit realizirala radi kupnje osobnog vozila,

- da je tužiteljica zaključila ugovor koji je unaprijed pripremljen po tuženiku na obrascu,

- da je tužiteljici rečeno da je dužna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, jer bez toga ne može dobiti kredit, te joj je objašnjeno da se radi o troškovima kredita, bez da joj je pojašnjeno o kojim se to konkretno troškovima radi,

- da je tužiteljica s osnova ulazne naknade platila tužitelju utuženi iznos (241,07 EUR).

Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ništetna.

17. Naime, prema odredbi iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 59,23 - dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Nadalje, prema odredbi iz članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li neka ugovorna odredba poštena treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom zaključenja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve to obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

18. Postupanje tuženika bilo je protivno načelu savjesnosti i poštenja. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, tuženik je kao trgovac nametnuo tužiteljici spornu ugovornu odredbu odnosno tužiteljica je morala ulaznu naknadu platiti da bi ostvarila pravo na kredit, čime banka nije vodila računa o njezinim zakonitim interesima kao potrošača pa se upravo u tome sastoji njeno postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je takvim postupanjem banke na štetu tužiteljice došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga tuženik neosnovano tvrdi da je postupao u dobroj vjeri. Osim toga, iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7139/13 u kojem je tuženik sudjelovao u svojstvu stranke također proizlazi nedostatak dobre vjere u odnosu na ostale ugovorne odredbe, a radi se i o ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer tužiteljica, ponovno se ističe, nije kao potrošač imala objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj sporne odredbe o ulaznoj naknadi obzirom se o istoj nije pojedinačno ni pregovaralo.

20. Još valja navesti da pravilno tuženik ističe kako ugovaranje ulazne naknade u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno (iz čega bi po navodima tuženika proizlazilo da je tužiteljica bila upoznata s visinom te naknade, kao i ekonomskim posljedicama u njenoj vlastitoj sferi). Međutim, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio, kao što je već ranije izneseno tijekom obrazloženja, da tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je navedena ugovorna odredba ništetna. Tuženikovo nepoštenje nije i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv, obuhvatilo je i odredbu o ugovornoj naknadi (kao akcesornu ugovornu odredbu) o kojoj tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja, odnosno nije imala objektivnu mogućnost utjecanja na visinu naknada za ishođenje kredita. Kako tužiteljica nije mogla razumno očekivati da bi tuženik u pojedinačnim pregovorima pristao drugačije odrediti ovu ugovornu obvezu, to po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, značajna neravnoteža u odnosu između stranaka proizlazi iz činjenice da, ponovno se navodi, banka nije vodila računa o zakonskim interesima potrošača.

21. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja tuženika prema kojoj se radi o situaciji iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Iako je Ugovor u cijelosti ispunjen nije ostvaren drugi uvjet, a taj je da se radi o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat Europske stečevine zasnovane na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo odnosno u Zakon o zaštiti prava potrošača. O povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuje prije svega sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da se ni jedna povreda prava potrošača ne može smatrati onom manjeg značaj.

22. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ništetna, te kako nije nastupila zastara tražbine tužiteljice. Naime, prema recentnoj sudskoj praksi kod utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja nesavjestan je stjecatelj u smislu odredbe iz članka 1115. ZOO-a, te je dužan platiti kamate od dana stjecanja (od dana plaćanja ulazne naknade), u odnosu na koju zastare počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu.

23. Kako se nesporno radi o unaprijed formuliranoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi od strane tuženika kao banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te kako je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pravilno je zaključio prvostupanjski sud, obzirom tužiteljici nije jasno i nedvosmisleno prezentiran odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga koji bi se troškovi trebali pokriti tom naknadom, da se radi o ništetnoj odredbi, sve ovo pozivom na odredbu iz članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. ZZP-a.

24. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu iz članka 323. stavak 1. i odredbu iz članka 1111. i članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na platež novčanog iznosa od 241,07 EUR.

25. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke suda o početku tijeka zakonskih zateznih kamata. U konkretnoj pravnoj situaciji utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega, ponovno se ističe, tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od uplate ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to i odlučeno pobijanom presudom (članak 1115. ZOO-).

26. Slijedom navedenog žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana pa je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena.

27. Osnovano tuženik osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

28. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva. U situaciji kao što je predmetna, kada tužitelj ističe zahtjev za isplatu, rješenje kojeg zahtjeva ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredaba ugovora o kreditu – odredbe o ulaznoj naknadi (u kojem je pravcu tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev), takvi zahtjevi se ne mogu promatrati kao dva različita zahtjeva u smislu odredbe iz članka 37. stavak 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavak 3. ZPP-a. U toj situaciji, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Međutim, prvostupanjski sud pri određivanju troška je pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i to odredbu iz članka Tbr. 7. stavak 1. U situaciji kada vrijednost predmeta spora iznosi 241,07 EUR tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u visini od 25 bodova, a ne u visini od 100 bodova kako je to odredio prvostupanjski sud. Tako se trošak tužiteljice sastoji od troška sastava tužbe i troška sastava podneska od 28. studenog 2024., za svaku od ovih radnji u visini od 25 bodova (po Tbr. 7. i Tbr. 8/1 Tarife), zatim od troška zastupanja na ročištima 26. veljače 2025. i 19. svibnja 2025., po 25 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1). Sveukupni troškovi zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku iznose 100 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR iznosi 200,00 EUR. Kada se ovaj iznos uveća za iznos PDV-a od 50,00 EUR sveukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 250,00 EUR.

29. Slijedom navedenog, žalba tuženika kojom osporava pravilnost odluke o troškovima postupka je osnovana, pa je odluka u ovome dijelu preinačena u smislu odredbe iz članka 380. točka 3. ZPP-a.

30. O žalbi tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka.

31. Neosnovano tužiteljica u žalbi ističe da se vrijednost predmeta spora određuje kao zbroj kondemnatornog i deklaratornog zahtjeva.

32. Kako je o određivanju vrijednosti predmeta spora (time i troškova postupka) u situaciji kada je istaknut deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev već obrazloženo pod točkom 28. obrazloženja ove odluke, to se tužiteljice radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na sadržaj te točke obrazloženja.

33. Obzirom je odluka o troškovima postupka preinačena usvajanjem žalbe tuženika to je odlučeno kao pod točkom II izreke ove odluke.

34. Tužiteljica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

35. Tuženik je uspio sa žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka (članak 166. ZPP-a).

36. Slijedom svega iznešenog presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Britvec