Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-962/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O (nominativ: C) Zadro iz Samobora, Petra Katančića 9, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6297/2024-9 od 11. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točka I. i II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6297/2024-9 od 11. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke III. i IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6297/2024-9 od 11. travnja 2025.

II. Djelomično se odbija, a djelomično uvažava žalba tužiteljice te se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici daljnje troškove postupka od 375,00 EUR sa zateznim kamatama od 10. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stopa za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok se sa zahtjevom za naknadu daljnjih troškova prvostupanjskog postupka od 187,50 EUR tužiteljica odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka od 41,88 EUR.

V. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka od 52,84 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu broj: 016-2943/2006, sklopljenog između među strankama 21. prosinca 2006. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u visini od 1,50% iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 141,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. prosinca 2006. do isplate dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 240,58 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11. travnja 2025. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

3. Odluku o troškovima postupka sadržanu u točci III. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka od 562,50 EUR (PDV uključen) pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica tvrdeći u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 37. stavak 1. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, dalje: OT) kada je kao vrijednost predmeta spora odredio iznos od 141,44 EUR. Zbog toga predlaže da se pobijana odluka o troškovima preinači na način da se tužitelju dosudi daljnja naknada troškova od 562,50 EUR. Zahtijeva i naknadu troškova žalbenog postupka od 94,72 EUR.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

5.1. Žalba tužiteljice je osnovana.

U odnosu na žalbu tuženika protiv odluke o glavnoj stvari

6. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nisu počinjene bitne povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 338. stavka 4. ZPP-a na koje se u žalbi sadržajno poziva tuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije iznio utvrđenja, zaključke ili činjenice te da je presuda u potpunost neobrazložena. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati.

9. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne znači da je pobijana presuda neobrazložena, bez stavova, zaključaka, utvrđenja ili činjenica.

10. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 016-2943/2006 od 21. prosinca 2006. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u članku 5. stavku 2. tog potrošačkog ugovora.

11. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 21. prosinca 2006. u Zagrebu, između tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupovinu novog motornog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 15.491,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,25% godišnje, promjenjivu i s rokom otplate pet godina

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% iznosa kredita na način da se ta naknada odbije od iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bila obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da iz ugovora nije vidljivo koliko iznosi visina te naknade te da tužiteljici nisu bili poznati parametri za izračunavanje njezine visine

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužiteljica 27. prosinca 2006. (prilikom isplate kredita) platila tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu od 1.065,65 kn /141,44 EUR[1] / i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. listopada 2024.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu od 141,44 EUR koja je učinjena na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od prvog idućeg dana od kada ju je primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke, osim u dijelu koji se odnosi na da to da tužiteljica nije bila upoznata s visinom naknade i parametrima za izračun te visine, prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora o tome da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama. Svakako da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

15. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u članku 5. stavku 2. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena. Suprotno utvrđenju suda prvog stupnja da tužiteljica nije bila upoznata s visinom te naknade niti parametrima za utvrđivanje te visine, ta je ugovorna odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (1,50% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2007. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

16. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze tužiteljice te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

16.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe članaka 1021. do 1024. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

23. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

24. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 5. stavka 2. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja troškova za osiguranje kredita te za javnobilježničku ovjeru ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5. stavkom 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 1111. stavka 1. ZOO- a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 5 stavka 1. ugovora o kreditu u iznosu koji je utvrđen čitanjem obračuna isplatnog naloga i u žalbi nije osporavan zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana neosnovanog stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a). Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbe stranaka protiv odluke o troškovima postupka

27. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 240,58 EUR niti su u donošenju te odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude.

28. Osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada joj je u točci III. izreke prvostupanjske presude troškove postupka na ime zastupanja po punomoćniku koji je odvjetnik naknadio u iznosu od 187,50 EUR. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 141,44 EUR. Za vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčani zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu mjerodavna je vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi (članak 40. stavak 2. ZPP-a). S obzirom na to da tuženik nije prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora niti je sud prvog stupnja iz razloga koje navodi u točkama 30. i 31. obrazloženja pobijane presude po službenoj dužnosti na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčani zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti u iznosu od 0,00 EUR s obzirom na to da je ta vrijednost suviše visoko određena, taj je sud nepravilno primijenio članak 40. stavak 2. ZPP-a kada je (tek) prilikom odlučivanja o troškovima postupka po službenoj dužnosti vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 141,44 EUR. Zbog toga su pogrešno primijenjene odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023., dalje: OT). Tužitelju uz pravilnu primjenu Tbr. stavka 1. OT-a za sastav tužbe od 22. listopada 2024. pripada naknada nagrade za rad odvjetnika u vrijednosti 100 bodova, za sastav podneska od 9. siječnja 2025. pripada mu naknada od 25 bodova (Tbr. 8. stavak 4. OT-a) i za zastupanje na pripremnom ročištu u glavnoj raspravi 14. veljače 2025. pripada mu naknada od 100 bodova (Tbr. 9. stavak 1. OT-a), što ukupno iznosi (Tbr. 9/1 OT-a) i za zastupanje na ročištu za objavu presudu 2. travnja 2025. pripada mu naknada od 50 bodova (Tbr. 9/3 OT-a), što ukupno iznosi 225 bodova odnosno 562,50 EUR (Tbr. 46. i 54. OT-a).

29. Iz razloga navedenim u točkama 28. i 29. ovog obrazloženja, uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično je uvažena žalba tužiteljice te je uz troškove zastupanja od 187,50 EUR i sudskih pristojbi od ukupno 53,08 EUR, naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici daljnje troškove zastupanja od 375,00 EUR (562,50 EUR – 187,50 EUR) dok je za razliku od žalbom zatraženih 562,50 EUR (za iznos od 187,50 EUR) tužitelj odbijen. To stoga što podnesak od 9. siječnja 2025. kojim tužitelj odgovara na navode odgovora na tužbu nije podnesak iz Tbr. 8. stavka 1. OT-a za koji bi tužitelju pripala naknada od 250,00 EUR (PDV uključen) nego podnesak iz Tbr. 8. stavka 4. OT-a za koji mu je pravilno prvostupanjski sud odmjerio naknadu od 62,50 EUR. Odluka o tijeku zateznih kamata temelji se na članku 151. stavku 3. ZPP-a.

30. Tužiteljici koja je sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka uspjela djelomično (67%) dosuđena je uz primjenu Tbr. 10. stavka 4. OT-a naknada troškova sastava žalbe protiv rješenje u tom omjeru (vps za žalbu protiv troškova je 562,50 EUR, Tbr. stavka 1. OT-a 50 bodova x 2,00 EUR (Tbr. 54) = 100,00 EUR x 50% (Tbr. 10. stavak 4. OT-a) = 50,00 EUR + PDV (Tbr. 46. OT-a) = 12,50 EUR x 67% = 41,88 EUR) dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova sastava žalbe (do zatraženih 78,13 EUR) tužiteljica odbijena. Tužiteljica je odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova sudske pristojbe na žalbu protiv rješenja o troškovima postupka (u iznosu od 16,59 EUR) jer tužiteljica nije platila tu sudsku pristojbu pa ne može osnovano tražiti naknadu tih troškova od protivne stranke.

31. Tuženik koji sa žalbom nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

U Varaždinu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer