REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-583/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik u Zagrebu, Ignjata Đorđića 19, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Podružnica Zagreb, OIB 22694857747, sa sjedištem u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4030/2022-2 od 8. listopada 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-826/2019-35 od 6. svibnja 2022., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4030/2022-2 od 8. listopada 2024., zbog pravnih pitanja:

1) Ostvaruje li tužiteljica u odnosu na povećanjem preinačeni tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete pravo na traženje i dosudu zakonskih zateznih kamata u odnosu na povećanjem preinačeni tužbeni zahtjev samo od dana kada je postavljen taj preinačeni tužbeni zahtjev;

2) Od kada je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva - od trenutka kada je isti postavljen ili od trenutka kada je šteta dospjela, odnosno može li tuženik biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva, odnosno može li zatezna kamata na naknadu štete, u smislu članka 12. ZOOP, početi teći prije nego što je tužitelj postavio zahtjev za naknadu štete od tuženika?

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4030/2022-2 od 8. listopada 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-826/2019-35 od 6. svibnja 2022.

1.1. U prijedlogu su naznačena pravna pitanja koja glase:

1) Je li donošenje tzv. novih Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. razlog za tumačenje odredbe članka 190. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) na način da je tužitelju dopušteno tijekom spora, nakon zaključenja prethodnog postupka, preinačiti tužbene zahtjeve za traženje naknade neimovinske štete tako da iste povisi te je li ovakvo stajalište izraženo u osporenoj drugostupanjskoj presudi nezakonito, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u praksi VSRH broj Rev-665/2018 od 10. studenoga 2021., Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-280/2023-2 od 7. lipnja 2023., Županijskog suda u Splitu broj Gž-857/2023-2 od 7. rujna 2023., Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1679/2017-

2 od 9. rujna 2019.;

2) Ocjenjuje li se pitanje zastare potraživanja sudskim putem u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva u odnosu na preinačeni dio samostalno na način da zastara u odnosu na preinačeni dio zahtjeva počinje teći od dana kada je tužba povećanjem zahtjeva preinačena ili je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare u odnosu na prvotno utuženi iznos naknade štete i povećanjem preinačeni dio tužbenog zahtjeva, a sve imajući na umu stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-222/2023-2 od 5. rujna 2023., Rev-50/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev-1103/2022-2 od 2. studenoga 2022., Rev x-985/2017-2 od 5. ožujka 2019., Rev x-526/2018-2 od 28. svibnja 2019., i dr.;

3) Je li za ocjenu osnovanosti prigovora zastare relevantan trenutak podnošenja tužbe ili trenutak preinake tužbe isticanjem povišenog tužbenog zahtjeva;

4) U kojim okolnostima će se povećanje tužbenog zahtjeva, bez istodobne promjene činjenične osnove tužbe, smatrati preinakom tužbe u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP, sve budući i hrvatska doktrina zaključuje kako preinaka tužbe samo kvantitativnim povećanjem tužbenog zahtjeva, bez bilo kakvih kvalitativnih intervencija, predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP;

5) Je li sud u tumačenju pravne norme ograničen na način da svojim pravnim shvaćanjem ne može tumačiti pravnu normu tako da mijenja njezinu imperativnost, pa stoga čak kada i tumači da preinaka tužbe doprinosi konačnom rješenju spornih odnosa, zašto sud smatra da to konačno rješenje spornih odnosa ne bi bilo pravno validno i prihvaćanjem prigovora zastare ili pak smatra da konačno rješenje spornih odnosa ima samo jedan smjer, a taj je da se tako preinačeni tužbeni zahtjev njegovim povišenjem ne može odbiti zbog prigovora zastare - ovo bi potom značilo da je i tumačenje revizijskog suda upravljeno u zaštiti prava samo jednoj strani, onoj koja povisuje tužbeni zahtjev, uz istodobno uskraćivanje drugoj strani, onoj koja se tako povišenom tužbenom zahtjevu protivi, da svoj pravni interes štiti koristeći zakonom dopušten prigovor zastare;

6) Ostvaruje li tužitelj u odnosu na povećanjem preinačeni tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete pravo na traženje i dosudu zakonskih zateznih kamata u odnosu na povećanjem preinačeni tužbeni zahtjev samo od dana kada je postavljen taj preinačeni tužbeni zahtjev, a sve imajući na umu stajališta sudske prakse izražena u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1133/2021-2 od 14. prosinca 2021., Rev-247/2023 od 4. travnja 2023. i dr.;

7) Od kada je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva - od trenutka kada je isti postavljen ili od trenutka kada je šteta dospjela, odnosno može li tuženik biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva, odnosno može li zatezna kamata na naknadu štete, u smislu članka 12. ZOOP, početi teći prije nego što je tužitelj postavio zahtjev za naknadu štete od tuženika?

2. Predlagatelj, naime, smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda i zbog neujednačene praske drugostupanjskih sudova u bitnom navedene u samim naznačenim pitanjima. Pored toga, smatra potrebnim preispitati pravno shvaćanje izraženo na odjelnoj sjednici najvišeg suda od 27. svibnja 2024. doneseno pod oznakom Su-IV-123/2024 koje glasi: „U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 191. i 192. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“. Razlog za preispitivanje ovog pravnog shvaćanja tuženik nalazi u presudi Suda Europske unije donesene u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 od 11. srpnja 2024. odnosno u tvrdnji da je „pravni mehanizam donošenja pravnog shvaćanja na sjednicama drugostupanjskih, visokih i Vrhovnog suda u cilju ujednačavanja sudske prakse protivan pravu Unije radi čega je očito kako sudovi, svih stupnjeva, nisu vezani za ta pravna shvaćanja, pa tako ni za predmetno pravno shvaćanje“.

2.2. Pored toga, istaknuto je i da je tuženiku zbog neujednačene prakse povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, slijedom čega je, u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP, predloženo dopustiti reviziju i po ovoj osnovi.

3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da su ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u odnosu na pravna pitanja navedena u izreci jer je riječ o važnim pravnim pitanjima upravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP zato što pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u brojnim revizijskim odlukama, primjerice Rev- 1133/2021-2 od 14. prosinca 2021., Rev-247/2023/2 od 4. travnja 2023., Rev- 50/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev-550/2014 od 18. studenoga 2015. i dr. (tako i ovaj sud u Revd-3943/2024-2 od 26. studenoga 2024.). Stoga je u odnosu na ova pravna pitanja riješeno kao u izreci na temelju odredbe članka 389.ab stavak 3. ZPP.

5. Što se tiče ostalih naznačenih pravnih pitanja, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno je s pravnim shvaćanjima revizijskog suda detaljno obrazloženim u rješenju broj Revd-3756/2023-2 od 28. svibnja 2024., presudi broj Rev-170/2024-2 od 3. rujna 2024. i kasnijim odlukama o istim pitanjima (uključujući i razloge za neslaganje s pravnim shvaćanjem domaće procesnopravne doktrine spomenuto u četvrtom naznačenom pitanju, a koji su razlozi navedeni u odlomku 10. spomenutog rješenja odnosno u odlomcima 21. do 27. spomenute presude). Te se odluke naslanjaju na pravno shvaćanje spomenute odjelne sjednice od 27. svibnja 2024. i njime se to pravno shvaćanje detaljno obrazlaže.

5.1. Suprotno navodima prijedloga, revizijski sud ocjenjuje da nema osnove za preispitivanje ovog pravnog shvaćanje pozivom na navedenu praksu Suda EU zato što ovakvo postupanje najvišeg suda, s obzirom na njegovu ustavnu ulogu, koju inače nema nijedan drugi sud u hrvatskom nacionalnom pravnom sustavu, nije u suprotnosti s praksom Suda EU u primjeni odredbi članka 19. stavka 1. podstavka drugog Ugovora o Europskoj uniji. Štoviše, i ovaj Sud, a u primjeni odredbe članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU, polazi od pravnog shvaćanja Suda EU sadržanog u odlomku 48. presude Hann-Invest, a primjenjivom i u ovom slučaju, prema kojem svaka nacionalna mjera ili praksa kojom se nastoje izbjeći ili otkloniti razlike u sudskoj praksi i tako osigurati pravna sigurnost svojstvena načelu vladavine prava mora biti u skladu sa zahtjevima koji izviru iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU odnosno u skladu sa zahtjevima djelotvorne sudske zaštite u koje spadaju zahtjev neovisnosti uz „zakonom ustanovljeni sud“ i načelo kontradiktornosti. Imajući na umu naprijed navedeno, raspravu na sjednici odjela održanoj zbog razlika u shvaćanjima valja razumjeti kao dijalog između sudaca istog suda koji su po prirodi stvari jednaki u rangu i statusu i koji su, dakle, na najvišem stupnju raspravljali u svjetlu konkretnih činjenica i u svjetlu okolnosti konkretnih postupaka s kojima su upoznati i koji su bitno istovrsni zato što su sva sudska vijeća Građanskog odjela najvišeg suda i svi suci zaduženi bitno istovrsnim predmetima i upoznati s bitno istovrsnim činjenicama i mjerodavnim pravom u konkretnim sporovima, a to zbog brojnosti istovrsnih predmeta i istovrsnih spornih pravnih pitanja. U takvim okolnostima, ovakva sjednica Građanskog odjela stvarno i u svojoj biti ima funkciju zajedničkog proširenog sudskog vijeća zato što u njenom radu sudjeluju svi suci općenito i sva vijeća, pa time i svi suci čija su pravna mišljenja u konfliktu, dakle, tzv. sudeći suci. Time su osigurani kriteriji reprezentativnosti, objektivnosti i transparentnosti. Promatrano s aspekta uloge najvišeg suda, ovakav mehanizam ujednačavanja prakse koji proizlazi iz funkcionalne nadležnosti najvišeg suda može biti, a u konkretnom slučaju i jest, u granicama vrijednosnog okvira vladavine prava jer je riječ o internoj zakonski uređenoj proceduri uspostavljenoj s namjerom jačanja mehanizama koordinacije rada sudskih vijeća najvišeg suda (u konkretnom slučaju čak svih vijeća i svih sudaca koji rade na istim ili istovrsnim predmetima), a sve u cilju donošenja odluka visoke kvalitete i osiguranja odstupanja u tumačenju prava. To upravo i vodi prema osiguranju jedinstvene primjene prava, pa su time zadovoljeni kriteriji iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU. Takvo je pravno shvaćanje revizijski sud zauzeo i u srodnim činjeničnim i pravnim okolnostima, primjerice u odlukama broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. i Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025.

6. Osim toga, u odnosu na ostala pitanja, jednako kao i u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava vrijedi presumpcija iz članka 389.b stavak 3. ZPP.

Zagreb, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil