Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3361/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jeleni Kunac, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6989/22-20 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6989/22-20 od 26. travnja 2024. pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetna odredba članka 2., odredba članka 8. i odredba članka 24. točke E Ugovora o dugoročnom kreditu (program Senior) sklopljenog dana 14. lipnja 2005. između tužitelja GJ, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, solemniziranog od strane javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba, Trnjanska cesta 23, dana 28. lipnja 2005. pod poslovnim brojem UO-190/05, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ te je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita prema „Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“, odnosno „Općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.964,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci.

kao i da mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.619,17 eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. travnja 2024. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II. i IV. žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

5. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 14. lipnja 2005. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju namjenski kredit za kupnju poslovnog prostora u iznosu od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, na rok otplate 20 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 6,00% koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“,

-da je nesporna činjenica da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita prema „Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“ i „Općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate“, koja naknada je naplaćena dana 24. kolovoza 2012. u iznosu od 6.016,81 kuna, odnosno u iznosu od 805,45 eura,

-da je predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu tužitelj sklopio kao odvjetnik te je ujedno namjena tog kredita bila kupnja poslovnog prostora, pa,, dakle tužitelj nije potrošač, a što ujedno rezultira time da se na predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kojima je svrha zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača,

-da je odredbom čl. 296. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/05) propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, što se međutim ne odnosi na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tome mogla utjecati na njihov sadržaj, kao i na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive,

-da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni,

-da je ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju razumljivih kriterija suugovaratelj sastavljača ugovora, korisnik kredita, mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu,

-da imajući na umu da se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. ZOO/05 i predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je korisnik kredita stvarno mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita,

-da odredbama predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do otplate kredita, zbog čega tužitelj, korisnik kredita, niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu,

-da je vezano uz odredbu članka 24. točke E Ugovora o dugoročnom kreditu, kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, prvostupanjski sud stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti,

-da s obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, prvostupanjski sud je stava da se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove,

-da su bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, jer ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u ukupne troškove kredita,

-da je iskazu tužitelja (stranica 206 do 207 spisa) koji je iskazao da s bankom nije mogao pregovarati da mu kamatna stopa bude fiksna, nego je bilo po sistemu „uzmi ili ostavi“, da mu „nitko u banci nije nikada objasnio iz kojeg razloga može doći do promjene kamatne stope“ niti je postavljao ikakva pitanja, jer je bio svjestan da je „u slabijoj poziciji“ i da ukoliko želi dobiti ovaj kredit „mora pristati na sve uvjete banke“, sud poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv,

-da je sudu razumljiv i dio iskaza tužitelja da niti o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije mogao pregovarati te je prilikom prijevremene otplate kredita platio i tu naknadu, iako mu nije bilo jasno „zašto to mora platiti“, ali je banka tako ugovorila u svojim tipskim ugovorima, a bio je svjestan da tu naknadu mora platiti ako želi prijevremeno otplatiti kredit,

-da je sudu uvjerljiv i dio iskaza tužitelja da mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

-da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire JJ (stranica 212-219 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koju je nalazom utvrđen više plaćeni iznos i koji dospijevaju u utuženom razdoblju iznosi 9.335,87 eura, odnosno 69.061,61 kuna, a da je dana 24. kolovoza 2012. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 805,45 eura, odnosno 6.061,81 kuna, pa ukupna pretplata po kreditu zbog promjene kamatne stope i naknade za prijevremenu otplatu iznosi 9.964,54 eura,

-da je sud prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a da na isti niti stranke nisu imale nikakvih prigovora,

-da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ sukladno odredbi čl. 296. st. 1. i st. 3. ZOO/05 ništetna, jer tuženik, trgovac, osim što niti nije informirao tužitelja, korisnika kredita, o razlozima zbog kojih se kamatna stopa mijenja, zbog čega tužitelj nije mogao donijeti valjanu, informiranu odluku, već je ujedno tu ugovornu odredbu tuženik, trgovac, nametnuo tužitelju, slabijoj ugovornoj strani, po sistemu „uzmi ili ostavi“, bez mogućnosti pregovaranja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita, što rezultira time da je valjana početno ugovorena kamatna stopa,

-da je odredba članka 24. točke E Ugovora o dugoročnom kreditu, kojim je ugovorna naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, ništetna ugovorna odredba jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, korisnik kredita niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj,

-da je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita,

-da je odredbom čl. 1024. st. 2. i st. 3. ZOO/05 propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s time da sukladno odredbi čl.1024. st. 3. ZOO/05 u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a tuženik niti nije dokazao da mu je prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu nastala šteta, niti visinu te štete,

-da ukoliko je tuženik zaista prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu pretrpio određenu štetu, koju tuženik, na kojem je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza nije dokazao, da treba imati na umu da visina te štete, čiju bi naknadu tuženik mogao osnovano zahtijevati od tužitelja, korisnika kredita, nikako ne bi smjela biti ista ili viša od iznosa kamata koje bi korisnik kredita platio tijekom razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao vratiti, jer bi se na taj način u potpunosti anulirala bit, intencija odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO/05 po kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kao uostalom i pravo korisnika kredita da vrati kredit prije roka određenog za vraćanje propisanog odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO/05,

-da je logično i razumljivo da korisnici kredita koji prijevremeno otplaćuju kredit to čine kako bi smanjili ukupne troškove kredita, koje smanjenje troškova uključuje smanjenje kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu, pa ukoliko bi se zauzeo stav da je svakom prijevremenom otplatom kredita ipso facto banci, kreditoru time nastala šteta i to u visini preostalih kamata od dana prijevremene otplate do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, a uz sve to je kredit ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu, kao što je i predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu, da bi se time zanemarila osnovna načela obveznog prava, odnosno načelo savjesnosti i poštenja, načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelo jednake vrijednosti činidaba na štetu korisnika kredita, „slabije strane“ u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima o kreditima,

-da činjenica da je predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu solemniziran ne znači da je ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi time tužitelju, korisniku kredita, bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. izlazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac,

-da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu nije postojala zakonska obveza trgovaca prezentirati korisnicima kredita strukturu troškova kojima se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazne naknade, tuženik, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost te naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita,

-da je neosnovan prigovor zastare

-da s obzirom da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, korisniku kredita, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05 tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno od dana plaćanja tzv. izlazne naknade do isplate.

6. Polazeći od navedenih utvrđenja te pozivom na odredbu čl. 325. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 296. st. 1. i 3., čl. 323. st. 1., čl. 324. st. 1. i 2., 328., čl. 1115. i čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO/05, prvostupanjski sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 2., odredbe članka 8. i odredba članka 24. točke E predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ i naknada za prijevremenu otplatu kredita prema „Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“, odnosno „Općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate“ te je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.964,54 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno od dana plaćanja tzv. izlazne naknade do isplate.

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 14. lipnja 2005. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju namjenski kredit za kupnju poslovnog prostora u iznosu od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te je prvostupanjski sud primjenom odredbi ZOO/05 utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. Međutim, imajući u vidu da je ZOO/05 objavljen 17. ožujka 2005., ali je sukladno odredbi čl. 1165. taj Zakon na snazi od 1. siječnja 2006., u konkretnom slučaju se na ugovorni odnos stranaka na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 primjenjuje odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91), ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

8. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnome ističe da odredbe čl. 2. i 8. predmetnog ugovora nisu određene niti odredive, da su ovisile isključivo o jednostranoj volji, odnosno, volji tuženika, da su nepoštene, a time i ništetne, jer su suprotne odredbi čl. 10. st. 3. ZOO/05, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, da jednostrani način promjene kamatne stope ne zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO/05, pa da su iste sukladno odredbi čl. 270. i čl. 271. ZOO/05 ništetne. Nadalje ističe da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema odredbi članka 24. točke E predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu, koja ugovorna odredba da je također ništetna jer se o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, niti je određena ili odrediva, nego naprotiv ovisi o odluci tuženika, što nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa.

9. Odredbom čl. 46. st. 1. ZOO/91, koji Zakon se primjenjuje u konkretnom slučaju (identična odredba čl. 269. ZOO/05), propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, a prema stavku 2. ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Nadalje, odredbom čl. 47. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) propisano je da je, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor ništav. Prema odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 (čl. 272. ZOO/05) predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.

10. Prema odredbi čl. 400. st. 2. ZOO/91 (čl. 27. ZOO/05) može se unaprijed dogovoriti da će se stopa ugovorne kamate povećavati ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme. Međutim, odredbe čl. 2. i 8. Ugovora iako su jasne, nisu razumljive budući da promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, koja je nepredvidiva, jer istovremeno nisu uopće određeni uvjeti promjenjivosti, koji bi trebali biti precizno određeni. Takva je ugovorna obveza protivna načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu propisanog čl. 11. ZOO/91 (čl. 3. ZOO/05) kao i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91 (čl. 4. ZOO/05), jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, budući da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano, bez ikakvih egzaktnih kriterija i utjecaja druge ugovorne strane, određuje obvezu dužnika.

11. Navedena odredba Ugovora korisnika kredita lišava bilo kakvog utjecaja na određivanje visine ugovorne kamate koja je bitan sastojak ugovora. Ugovorne kamate su cijena za korištenje kredita, što je i u suprotnosti s odredbom čl. 26. ZOO/91 (čl. 247. ZOO/05) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, jer su bitni sastojci ugovora o kreditu svakako predmet i cijena. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO/91(čl. 322. ZOO/05) ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-5940/2016-3 od 29. studenoga 2016.). U smislu odredbe čl. 105. st. 1. ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Dakle, kamatna stopa koja se određuje internim aktima tuženika ne bi bila određena ni odrediva. Ako ugovorna kamata nije određena i odrediva, primjenom odredbe čl. 46. st. 2. i 47. ZOO/91, čime bi predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati bile ništetne temeljem odredbe čl. 103. st. ZOO/91, tada se od korisnika kredita ne može očekivati povećana pažnja u smislu odredbe čl. 18. ZOO/91 (čl. 10. ZOO/05) s obzirom da ne može imati saznanja koju visinu kamatne stope će jednostranom odlukom primjenjivati tuženik( tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-4506/2019-4 od 17. svibnja 2021.). Ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno odluci banke, bez navođenja ni jednog mjerljivog kriterija i kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, sasvim je razvidno da činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2., 47. i 50. ZOO/91. Stoga su takve ugovorne odredbe ništave (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž- 2461/2021-2 od 5. listopada 2021.). U situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne jer su protivne prisilnim propisima, nije odlučna ni relevantna činjenica da su stranke izjavile da prihvaćaju sklopljeni ugovor ( tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-3502/2022-2 od 9. svibnja 2023.).

13. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice na temelju neosporenog iskaza tužitelja ( stranica 206 spisa) te priložene dokumentacije kao i naprijed navedeni pravni okvir, odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koja promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa. Predmetnu je odredbu u Ugovoru o kreditu formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužitelj nije mogla utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

14. Stoga je slijedom svega navedenog pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe čl. 2. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu. Suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju takvu odluku prvostupanjskog suda.

15. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje i o ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu čl. 24. toč. E kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-1276/2024-2 od 20. studenoga 2024. zauzeo pravno shvaćanje da je odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada ili taksa (pristojba) od preostalog ili uplaćenog iznosa, koju korisnik kredita plaća banci sukladno odlukama banke o visini naknade, odnosno njezinoj poslovnoj politici, ništetna ako je suprotna načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO/05 (čl. 11. ZOO/91) te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05 (čl. 12. ZOO/91) te nije dopušteno ugovarati takvu naknadu tj. pristojbu ako je suprotna navedenom načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO/05 (čl. 11. ZOO/91) te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05 (čl. 12. ZOO/91).

17. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovnog broja Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev 112/2024-2 od 1. veljače 2024., a u okviru činjeničnopravne situacije usporedive sa ovopredmetnom izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„(…) 12. Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

13. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

14. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao.

16. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. (…)“

18. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio, niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91 (čl. 4. ZOO/05) i načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO/05 (čl. 11. ZOO/91), tužitelju, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu isplatu kredita jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1068. st. 1. i 2. ZOO/91 (čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO/05) glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

21. Nadalje, u vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

22. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka na koji stranke nisu imale primjedbe, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetnih odredbi ugovora isplati iznose pobliže označene u izreci.

23. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac za naknadu za prijevremenu isplatu kredita jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbom čl. 214. ZOO/91 (čl. 1115. ZOO/05).

24. Žalbeni navodi tuženika kojima ponavlja prigovore vezano za primjenu Zakona o zaštiti potrošača kao i za prava potrošača nisu od značaja za odlučivanje s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nema svojstvo potrošača.

25. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 154. st. 1. i čl. 15. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

26. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

27. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj