Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-669/2023.-37.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu i Ivana Mihovilčević, odvjetnica u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 26. kolovoza 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Matka Novinca, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika Barbare Knežević, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 138-50-2674616 od dana 21. veljače 2005. kojeg su zaključili tužiteljica OV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, kao kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535 isplatiti tužiteljici OV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 5.862,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate i to do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535 isplatiti tužiteljici OV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.636,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose od:

 152,97 Eura od dana 1.12.2013. godine

 156,60 Eura od dana 1.1.2014. godine

 149,90 Eura od dana 1.2.2014. godine

 154,41 Eura od dana 1.3.2014. godine

 152,93 Eura od dana 1.4.2014. godine

 147,95 Eura od dana 1.5.2014. godine

 146,35 Eura od dana 1.6.2014. godine

 147,07 Eura od dana 1.7.2014. godine

 152,73 Eura od dana 1.8.2014. godine

 157,49 Eura od dana 1.9.2014. godine

 156,50 Eura od dana 28.9.2014. godine

 160,62 Eura od dana 1.11.2014. godine

 163,42 Eura od dana 25.11.2014. godine

 161,77 Eura od dana 1.1.2015. godine

 164,02 Eura od dana 16.1.2015. godine

 164,02 Eura od dana 21.2.2015. godine

 164,02 Eura od dana 14.3.2015. godine

 164,02 Eura od dana 14.4.2015. godine

 164,02 Eura od dana 19.5.2015. godine

 164,02 Eura od dana 16.6.2015. godine

 164,02 Eura od dana 24.7.2015. godine

 164,02 Eura od dana 20.8.2015. godine

 164,02 Eura od dana 30.9.2015. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 5.862,28 EUR tekućom na iznose od:

- 6,07 Eura od dana 1.11.2008.godine

- 13,73 Eura od dana 1.1.2009.godine

- 19,25 Eura od dana 1.2.2009.godine

- 21,75 Eura od dana 1.3.2009.godine

- 14,87 Eura od dana 1.4.2009.godine

- 16,19 Eura od dana 1.5.2009.godine

- 5,67 Eura od dana 1.6.2009.godine

- 4,07 Eura od dana 1.9.2009.godine

- 3,72 Eura od dana 1.10.2009.godine

- 7,33 Eura od dana 1.12.2009.godine

- 13,54 Eura od dana 1.1.2010.godine

- 22,37 Eura od dana 1.2.2010.godine

- 20,34 Eura od dana 1.3.2010.godine

- 32,32 Eura od dana 1.4.2010.godine

- 30,05 Eura od dana 1.5.2010.godine

- 34,48 Eura od dana 1.6.2010.godine

- 72,82 Eura od dana 1.7.2010.godine

- 64,92 Eura od dana 1.8.2010.godine

- 84,80 Eura od dana 1.9.2010.godine

- 76,86 Eura od dana 1.10.2010.godine

- 64,10 Eura od dana 27.10.2010.godine

- 91,03 Eura od dana 1.12.2010.godine

- 125,28 Eura od dana 1.1.2011.godine

- 101,02 Eura od dana 1.2.2011.godine

- 109,53 Eura od dana 1.3.2011.godine

- 98,71 Eura od dana 1.4.2011.godine

- 100,66 Eura od dana 1.5.2011.godine

- 146,58 Eura od dana 1.6.2011.godine

- 149,22 Eura od dana 1.7.2011.godine

- 187,13 Eura od dana 1.8.2011.godine

- 167,66 Eura od dana 1.9.2011.godine

- 146,34 Eura od dana 1.10.2011.godine

- 144,06 Eura od dana 1.11.2011.godine

- 142,42 Eura od dana 1.12.2011. godine

- 152,58 Eura od dana 1.1.2012. godine

- 161,44 Eura od dana 1.2.2012. godine

- 162,63 Eura od dana 1.3.2012. godine

- 156,50 Eura od dana 1.4.2012. godine

- 160,64 Eura od dana 1.5.2012. godine

- 163,47 Eura od dana 1.6.2012. godine

- 158,71 Eura od dana 1.7.2012. godine

- 159,96 Eura od dana 1.8.2012. godine

- 156,39 Eura od dana 1.9.2012. godine

- 148,67 Eura od dana 2.10.2012. godine

- 156,90 Eura od dana 1.11.2012. godine

- 160,85 Eura od dana 1.12.2012. godine

- 158,08 Eura od dana 1.1.2013. godine

- 142,55 Eura od dana 1.2.2013. godine

- 155,74 Eura od dana 1.3.2013. godine

- 156,90 Eura od dana 23.3.2013. godine

- 151,73 Eura od dana 1.5.2013.godine

- 135,65 Eura od dana 1.6.2013.godine

- 135,24 Eura od dana 1.7.2013.godine

- 139,19 Eura od dana 1.8.2013. godine

- 145,52 Eura od dana 1.9.2013. godine

- 154,29 Eura od dana 1.10.2013. godine

- 149,76 Eura od dana 1.11.2013. godine

pa do 30. rujna 2015.

i to sa zakonskom zateznom kamatom koja teče za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535 isplatiti tužiteljici OV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 3.063,71 Eura sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče od dana 1.10.2015. godine do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 2.454,04 EUR i 1.562,61 EUR.

VII. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.

VIII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak financijskog vještačenja u iznosu od 650,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 9. rujna 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu broj 138-50- 267461 od 21. veljače 2005. na iznos od 124.000,00 CHF.

1.1. Dana 20. veljače 2016. s tuženikom je zaključila dodatak ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.2. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ništetne po Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača. Iste presude temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokretne radi stjecanja bez osnova od strane tuženika.

1.3. Tužiteljica smatra da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.4. Prilikom vršenja izračuna konverzije tuženik je pogrešno izvršio izračun konverzije i to na način da je obračunao manji iznos preostale glavnice, te s osnova pogrešno izračunate glavnice, traži iznos od 1.377,21 EUR s pripadajućom zateznim kamatama od 30. rujna 2015.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava u cijelosti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare. Osporio je da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena te ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Valutna klauzula je dopuštena zakonom, a odabir valutne klauzule vezane uz CHF predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer tužiteljica samostalno može birati ugovorne odredbe. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Svaki korisnik bilo kojeg kredita s ugovorenom valutnom klauzulom, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Osporio je da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužiteljica odabrala valutnu klauzulu u CHF i pristala na promjenjivu kamatnu stopu. Osporio je da bi došlo do stjecanja bez osnove. Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u slučaju "Franak" jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već potrošači svoje navode o povredi njihovih prava trebaju svaki zasebno dokazivati. Zaključeni dodatak ugovoru broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a zamijenjene su na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama.

2.1. Predložio je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti.

2.2. Tuženik je u podnesku od 10. srpnja 2025. precizirao prigovor radi prebijanja (koji je istaknut na pripremnom ročištu) u iznosu od 2.454,04 EUR koji je tužiteljici priznat dodatkom o konverziji i u iznosu od 1.562,61 EUR na ime tzv. negativne tečajne razlike.

2.3. Tužiteljica je za taj iznos koji je sadržan u prigovoru radi prebijanja istaknula i prigovor zastare.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu i otplatni plan na str. 16-28 spisa, u kontrolni ispis unosa korištenja i otplatni plan na str. 29-38 spisa, u ugovor o kreditu na st. 39-43 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 46 spisa, u izvadak o stanju kredita na str. 48 spisa, u dopis na str. 49-50 spisa, u podatke o prijevremenoj otplati kredita na str. 52-53 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 84- 87 spisa, u izjavu o prihvatu izračuna konverzije i zahtjev za kredit na str. 82-83 spisa, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku trgovačkom društvu Centru za financijska vještačenja d.o.o. s prilozima, pročitao zapisnik o zamolbenom saslušanju tužiteljice pred Općinskim sudom u Zadru pod brojem R2-1003/2024 od 22. srpnja 2025.

3.1. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje EV.

4. Podneskom od 19. lipnja 2025. tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i istog uskladila sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu, ali je bila sporna visina tužbenog zahtjeva i osnovanost istog kao i činjenica je li nastupila zastara sporne tražbine.

7. U odnosu na sadržaj ugovora, stranke su kao kreditor i korisnik kredita 21. veljače 2005. zaključile ugovor o kreditu. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 124.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u stambenu svrhu. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje. Korisnik kredita se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

12. Prigovor zastare u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to za tražbinu po osnovi valutne klauzule nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je slučaj u konkretnom predmetu.

12.1. Ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

13.1. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., O,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. Na tu okolnost zamolbeni sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila isključivo za osobne potrebe i to za rješavanje stambenog pitanja. Svrha je bila kupnja stana na adresi u [adresa] na kojoj i sada živi s obitelji. Radi podizanja stambenog kredita obilazila je sve banke u [adresa], da bi se na kraju odlučila za RBA banku jer je u istoj kao zaposlenica Opće bolnice Zadar primala plaću. Na dogovore oko kredita išla je u poslovnicu kod Male pošte te ju je u obradi kredita vodila gospođa JV. Tražila je kredit u kunama, na što su se djelatnici banke začudili i rekli da ne postoje krediti u kunama. Nakon toga je tražila kredit u eurima, na što su joj nakon nekoliko dana iz banke odgovorili kako ona i suprug, koji joj je trebao biti sudužnik, nisu kreditno sposobni za kredit u eurima te da su im za isti potrebna 4 jamca. Sjeća se kako se tad rasplakala jer im je kredit bio neophodan za njihovo pravo prvokupa za kupnju gradske nekretnine u kojoj su živjeli, a koju bi u suprotnom trebali napustiti. JV joj je tada rekla da se ne treba žalostiti jer imaju u ponudi kredite u CHF kao i da je to jedini kredit koji ona može podići. Zbog kratkog roka za realizaciju svog prava prvokupa, odmah su ušli u realizaciju kredita i suprug joj je bio sudužnik. Bankarici JV je postavljala dosta pitanja vezanih za valutu CHF te se sjeća da je s voditeljicom poslovnice gospođom ČV razgovarala oko situacije da, ukoliko bi dobila mogućnost prijevremene otplate kredita, ali u eurima, može se li se isti tako i vratiti, na što je ona tada rekla da se u ugovor upiše klauzula konverzije. Kad se tečaj CHF počeo mijenjati odnosno rasti, došla je u banku tražeći da se aktivira ta klauzula o konverziji te da želi konvertirati otplatu kredita u euro, na što su joj u banci rekli da se to ne može te je o tome tada obavijestila i prisutnu odvjetnicu pitajući je što da napravi. Kredit je podigla 2005. te misli da je neke tri godine tečaj CHF bio u redi, da bi nakon toga počeo jako rasti. Prihvatila je uvjete iz ugovora i podigla stambeni kredit. Prije samog potpisivanja djelatnicu banke je stalno ispitivala postoje li kakvi rizici koji se kriju u ovom ugovoru, a da zna što bi ju u budućnosti u tijeku otplate kredita moglo čekati, jer se sam kredit činio dosta povoljan. Gđa JV joj je mirno odgovorila kako je Švicarska jako bogata zemlja koja i s kamatom od 1% neće propasti te da su oni i tada na dobitku. Bankarica joj je odgovorila da promjenjiva kamatna stopa znači da kamata može ići gore i dolje, ali da će to prije ići dolje. Isto tako je mislila da će isplata kredita ići direktno na račun Grada Zadra za kupnju stana u valuti CHF, ali su joj u banci rekli da to nije moguće jer da je ta valuta samo fiksno vezana papirnato u kreditu, a da je isplata isključivo u kunama. Bila je svjesna da će se rata mijenjati, ali nije mislila da će to biti tako drastično kao što je bilo, a bila je uvjeravana da je CHF stabilna valuta i Švicarska bogata zemlja. Nije tražila promjenu još nekih ugovornih odredbi jer joj je na kraju i banka sama predložila klauzulu konverzije. Svojevoljno je s bankom sklopila dodatak ugovoru o kreditu. Tražila je aktivaciju klauzule o konverziji prije stupanja na snagu Zakona o konverziji, ali joj to nisu odobrili.

15. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao životno logičan i uvjerljiv, a ni iz odredbi samog ugovora ne proizlazi da bi kredit bio tražen ili odobren u bilo kakve komercijalne svrhe.

16. Kako prema čl. 138. a Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP), kasnije čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka.

17. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

18. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik druge dokaze na ovu okolnost nije predlagao, već je od saslušanja zaposlenika tuženika tijekom postupka odustao.

19. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Čak joj je u samoj banci ponuđen predmetni kredit i to kao najpovoljniji i jedini za kojeg je kreditno sposobna. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Mjesečni anuiteti su joj značajno porasli, što nije očekivala niti je na to bila upozorena. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

19.1. Službenici banke su u svakom slučaju morali znati da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što štiti tečaj kune u odnosu na EUR te su o tome trebali obavijestiti potrošače.

20. Sukladno čl. 502. c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odredba 502. c ZPP obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a.

20.1. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Ni na ovo tužiteljičino pravo ne utječe činjenica je li u ovoj parnici postavljen ili ne tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

20.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

20.3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20.4. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem otplatnih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

21. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je financijskim vještačenjem.

21.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit, ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 9.499,17 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.562,61 EUR. Ukupno zbroj više i manje plaćenog za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 7.936,56 EUR.

21.2. Glavnica po kreditu u CHF temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 251.448,66 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 274.532,18. Razlika između ova dva iznosa daje iznos od 3.063,71 EUR. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju i čl. 19. c.

21.3. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita (30. rujna 2015.) iznose 2.855,58 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije iznosi 401,54 EUR.

21.6. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer su isti dani stručno, detaljno i obrazloženo, temeljem relevantne dokumentacije.

21.7. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21.8. Ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, no kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio uzevši u obzir i tzv. negativne razlike, to sud nije mogao suditi više od zatraženoga po tom osnovu.

21.9. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao niti je tvrdio da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti u okviru iznijetih činjenica), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Nije bilo sporno da je konverzija kredita izvršna potpuno u skladu s ZIDZPK te je tužitelj tu konverziju prihvatio. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne. Zato je taj dio tužbenog zahtjeva (3.603,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama) odbijen kao neosnovan.

21.10. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužiteljice za taj iznos. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 312. i 313. ZOO-a za isti iznos preplate prvenstveno se umanjuje kamata u apsolutnom iznosu. No, u konkretnom slučaju iznos preplate priznate konverzijom je manji od apsolutnog iznosa zatezne kamate i to za iznos od 401,54 EUR, ali tužiteljica nije smanjila svoj zahtjev za isplatom zatezne kamate sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka. Zato je sud u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice sa opisno izraženom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate od dospijeća pa do isplate, odbio dio zakonske zatezne kamate na najstarije pojedinačne mjesečne iznose preplate od dospijeća pa do 30. rujna 2015., sve do onog mjesečnog iznosa preplate do kojeg bi se iscrpila preplata priznata konverzijom, a na ostale mjesečne iznose preplate (na iznos od ukupno 3.636,39 EUR) je dosudio tužiteljici zateznu kamatu od dospijeća pa do isplate. Isto je bilo moguće utvrditi zbrajanjem iznosa zatezne kamate na mjesečne iznose preplate po Tabeli 4. nalaza i mišljenja.

22. Procesnopravni prigovor radi prebijanja (o kojem se odlučuje u izreci) nije osnovan jer se iznos preplate priznate u konverziji ne može smatrati tražbinom tuženika jer mu isti iznos niti u jednom trenutku nije pripadao, isti je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz ugovora, a ista preplata je u cijelosti uračunata tužiteljici i to u zateznu kamatu. U odnosu na tzv. negativne razlike već je naprijed objašnjeno zašto ih sud nije uzeo u obzir, time da se dodatno ističe da je do dana isticanja prigovora radi prebijanja protekao zastarni rok od 5 godina koji se računa od posljednje tzv. negativne razlike, budući da se za banku ne primjenjuje zastarni rok koji vrijedi za potrošače uz efekte kolektivne zaštite.

23. Kako se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

24. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 215. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023).

25.1. Sud je utvrdio da su stranke uspjele u postupku u približno jednakim dijelovima (46,66% : 53,34%) te je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja, no trošak financijskog vještačenja bio je neophodan trošak i neovisan o uspjehu u parnici te je isti dosuđen tužiteljici u cijelosti. Pri tom se ističe da je u spojenim predmetima Suda Europske unije poslovni broj C-224/19 i C 259/19 o primjeni članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 u točki 5. presude navedeno da navedene članke treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno pravo koje dopušta da potrošač u postupku za ostvarivanje svojih prava snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi, koje je dodijeljeno Direktivom 93/13.

25. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) i članku 29. stavak 1. i 2. trenutno važećeg Zakona o obveznim odnosima, tekuće od presuđenja do isplate.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 8. rujna 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Stipe Vuletić, Zagreb, Trnjanska cesta 11c

2. Odvj. Goran Gložinić, Zagreb, Zelinska 4

3. eOglasna ploča suda