Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-649/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bućan, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Simonelli, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-4406/2023-6 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-4406/2023-6 od 23. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, te zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku u roku od 15 dana isplatiti mu iznos od 14.765,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju u istom roku naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.507,94 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava njezine navode ističući da je na tužitelju bio teret dokaza o plaćanju troškova liječenja baš u utuženom iznosu, a da je i financijski vještak u usmenoj dopuni iskazao kako nema dokaza o plaćanju (transferu novca) u utuženim iznosima. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa isplaćenog za liječenje svoje osiguranice BSG, koja je zadobila teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi dana 15. rujna 2002., kao putnica u vozilu, a koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika BS upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka], sve temeljem odredbi članka 85. i 89. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 75/93, 55/96, 80/96, 109/97, 13/98, 88/98, 150/98, 10/99, 34/99, 69/00, 82/01 i 94/01), prema kojima je Zavod (tužitelj) obvezan zahtijevati nadoknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe, kao i neposredno od pravne osobe za osiguranje imovine i osoba kod koje su ove osobe osigurani od odgovornosti za štetu prouzročenu trećim osobama.

6. U postupku je dana 14. listopada 2022. bila donesena presuda pod brojem P-2202/2018 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 111.250,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na tamo navedene pojedine iznose teku od presuđenja do isplate, te naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 44.471,20 kn. Međutim, ova presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-178/2023-3 od 9. listopada 2023. uz obrazloženje da je prvostupanjski sud unatoč izričitom prigovoru tuženika propustio utvrditi da li je tužitelj doista podmirio račune za troškove liječenja svoje osiguranice, jer priložene potvrde o plaćanju koje je sam tužitelj o tome izdao, same za sebe ne bi mogle biti pouzdan dokaz o izvršenom plaćanju s obzirom da ne predstavljaju javne isprave o čemu je svoje shvaćanje dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka.

7. U ponovljenom postupku, presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud donio je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tužitelja zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

10. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te posljedično i pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Naime, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

-da među strankama nije sporna odgovornost tuženika kao osiguravatelja vozila štetnika za isplatu zahtijevanog regresa, kao i doprinos oštećene OS

BSG u visini od 20%,

-da prema nalazu i mišljenju dr. OSG, spec. sudske medicine apsolutno i u potpunosti postoji uzročno-posljedična veza između ozljeda navedene osiguranice zadobivenih u prometnoj nesreći 2002. godine i troškova liječenja koje potražuje tužitelj u ovom postupku, čak štoviše, da ukupno navedeni troškovi koje tužitelj potražuje u postupku u iznosu od 124.140,64 kn na ime stacionara u bolnici i rehabilitacijskim centrima, a što predstavlja zbroj priloženih računa, su daleko manji od stvarnih troškova koji su načinjeni, s obzirom na duljinu hospitalizacija, a kako to proizlazi iz raspoložive medicinske dokumentacije,

-da u dopuni vještačenja ista vještakinja navodi da u spomenuti iznos od 124.140,64 kn (koji podrazumijeva isključivo troškove liječenja) nisu uračunati putni nalozi i ortopedska pomagala, te da kada bi se pribrojili i ti troškovi navedenom iznosu, da bi se tada dobio veći iznos od 139.000,00 kn,

-da Odštetnim zahtjevom od 29. ožujka 2004. tužitelj potražuje od Jadranskog osiguranja d.d. Šibenik ukupan iznos od 68.400,45 kn na ime obeštećenja zbog troškova liječenja oštećenice (suputnice) DSG na ime liječenja u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske toplice, liječenja u Općoj bolnici Šibenik te usluga ustanove za zdravstvenu njegu u kući Genus Šibenik,

-da u dopuni računovodstveno-financijskog vještačenja od 24. studenoga 2021. vještak za financije i računovodstvo Ante Beus iz Splita zaključuje da potraživanja iz tužbe nisu istovjetna potraživanjima u odštetnom zahtjevu od 29. ožujka 2004.

12. Međutim, s obzirom da je tuženik tijekom postupka ustrajao u osporavanju same činjenice plaćanja predmetnih troškova liječenja navodeći da je ista dokazana samo potvrdama koje je tužitelj izdao sam sebi i da u tom smislu nisu priloženi dokazi kojima se jedino dokazuje činjenica plaćanja (primjerice izvod sa računa, doznaka banke i slično), prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj tijekom postupka nije prezentirao pouzdan dokaz o izvršenom plaćanju, s obzirom da priložene potvrde o plaćanju, same za sebe nisu pouzdan dokaz o izvršenom plaćanju jer ne predstavljaju javne isprave, te štoviše, jer je tužitelj izrijekom priznao da ne može doći do isprava o plaćanju računa, budući da je pismohrana u obvezi čuvati isprave samo 7 godina, zbog čega je odlučio kao u izreci pobijane presude.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-977/16 i brojnim drugim odlukama izrazio je pravno shvaćanje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a prema kojem „račun, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge („bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu“) - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave u smislu odredaba članka 230. ZPP: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: „u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“) ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je „posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama“)

- a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen. U samoj toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tom dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan.“

13.1. Drugim riječima, račun tužitelja s potvrdom o plaćanju računa nema dokaznu snagu javne isprave u smislu članka 230. ZPP, a u ovom postupku, i po ocjeni ovog suda, odlučno je jesu li troškovi koji su predmet tužbenog zahtjeva doista plaćeni zdravstvenim ustanovama odnosno osiguraniku (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt- 480/2017-2 od 14. listopada 2020.).

14. Vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe članka 31. stavak 1. Ovršnog zakona predstavlja, među ostalima, račun i izvadak iz poslovnih knjiga, a na temelju vjerodostojne isprave sud je ovlašten odrediti ovrhu, sukladno odredbi članka 22. Ovršnog zakona. Međutim, vjerodostojna isprava nije istovremeno i vjerodostojni dokaz jer nema dokaznu snagu javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP, niti se može u pogledu dokazne snage izjednačiti s javnom ispravom jer Ovršni zakon ne utvrđuje zakonsku presumpciju u odnosu na istinitost onoga što se u vjerodostojnoj ispravi potvrđuje, odnosno određuje, kao što to propisuje odredba članka 230. ZPP u odnosu na dokaznu snagu javne isprave. Kako samo za javnu ispravu vrijedi presumpcija istinitosti onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, sve dok se ne dokaže suprotno, to priloženi računi i potvrde tužitelja ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o postojanju tražbine tužitelja, a takav zaključak potvrđuje i sadržaj odredbe članka 58. stavak 2. Ovršnog zakona budući da se u slučaju osporavanja osnovanosti tražbine iz vjerodostojne isprave postupak ovrhe na temelju vjerodostojne isprave mora nastaviti u parnici tijekom koje je vjerovnik dužan dokazati osnovanost svoje tražbine.

15. Kraj takvog stanja stvari, te činjenice da je tužitelj u ovom konkretnom slučaju u ponovljenom postupku izrijekom naveo da ne može doći do isprava o plaćanju računa i da nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, to je po ocjeni ovog suda pravilno prvostupanjski sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, jer se u konkretnom slučaju i u situaciji kada se ima u vidu položaj, ovlasti i odgovornosti tužitelja u provedbi prava osiguranika u poslovima obveznog zdravstvenog osiguranja svih osoba koje u Republici Hrvatskoj imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje, iz izvedenih dokaza ne može izvan svake razumne sumnje dovesti do zaključka da su izdaci za liječenje i to baš u utuženom iznosu zaista i plaćeni zdravstvenim ustanovama također iz sustava javnog zdravstva, te osiguraniku (putni troškovi, ortopedska pomagala - pelene), a teret dokaza te odlučne činjenice bio je na tužitelju, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

16. Stoga žalbenim navodima tužitelja - da je podneskom od 20. prosinca 2024. zatražio glavnicu, a zateznu kamatu (samo) od dana presuđenja iz razloga jer nije mogao pribaviti uplatnice i dokazati nadnevke plaćanja svakog pojedinog iznosa iz računa – nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

17. Slijedom iznesenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, kod pravilne i na zakonu utemeljene odluke o trošku, koju tužitelj posebno ne osporava u odnosu na vrstu priznatih radnji i visinu troška, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP), a zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Šibeniku, 9. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić