REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3756/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Adriatic osiguranja d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Peri Juriću i Mladenu Juriću, odvjetnicima iz Osijeka, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 181/2025-2 od 20. veljače 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-691/2023-14 od 6. prosinca 2024., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje podnošenja revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-181/2025-2 od 20. veljače 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-691/2023-14 od 06. prosinca 2024., uz tvrdnju da je pobijana presuda nezakonita.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio je četiri pravna pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

"1. Gubi li odgovorna osoba za nastup prometne nesreće prava iz osiguranja prema odredbi čl. 24. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) ako je u postupku utvrđeno da ista nije omogućila vlastito alkotestiranje?

2. Je li u postupku radi isplate naknade osiguratelju od osobe koja je odgovorna za štetu, u smislu odredbe čl. 14. i čl. 24. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14), teret dokazivanja postojanja uzročno posljedične veze između utvrđene alkoholiziranosti vozača motornog vozila i nastale štete za koju je naknada isplaćena, na tuženiku? 3. Smatra li se udaljavanje s mjesta promete nesreće onemogućavanjem provjere prisutnosti alkohola u organizmu odnosno krvi vozača koji je odgovoran za nastup iste u smislu odredbe čl. 14. i čl. 24. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14)?

4. Smatra li se udaljavanje s mjesta prometne nesreće vozača odgovornog za nastup iste odbijanjem podvrgavanju ispitivanja alkoholiziranosti u smislu odredbe čl. 14. i čl. 24. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14)?“.

3. Tvrdi da je pobijanom drugostupanjskom odlukom Županijski sud u Rijeci odstupio od vlastite prakse broj Gž-613/2023-3 od 11. srpnja 2024. kao i od sudske prakse izražene u odlukama drugih drugostupanjskih sudova, ali i u pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-198/2021-2 od 9. ožujka 2021. te broj Rev-1641/2013-2 od 7. studenoga 2017., a sve vezano za primjenu materijalne odredbe čl. 14. i čl. 24. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u vezi s čl. A.1.2. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, u konkretnim slučajevima u kojima je odgovorna osoba za nastup prometne nesreće napustila mjesto događaja, a da prethodno nije osigurala vlastito alkotestiranje, te je da u tom postupku izgubila prava iz osiguranja i to nevezano za odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

5. Prijedlog je neosnovan.

6. Predmet spora se odnosi na zahtjev tužitelja kao osiguratelja za isplatom naknade od osobe odgovorne za nastup prometne nesreće nakon isplaćene štete oštećeniku u situaciji kada je odgovorna osoba izgubila prava iz osiguranja temeljem odredbe čl. 14. i čl. 24. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u vezi s čl. A.1.2.

Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti.

7.1. Odredbom čl. 387. st. 2. („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) propisano je da prijedlog za dopuštenje revizije mora sadržavati određeno naznačeno pravno pitanje iz čl. 385.a st. 1. toga zakona i jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.

7.2. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik prouzročio opisanu prometnu nesreću, te da je prema dogovoru sa vozačem oštećenog vozila napustio mjesto nesreće bez da je omogućio ili osigurao ispitivanje alkoholiziranosti u trenutku nastanka te nesreće, odnosno da prethodno nije sačekao ili pozvao Policijsku postaju radi uviđaja, i to prvenstveno radi alkotestiranja, te se nije javio svojem osiguratelju prije nego je to učinila vlasnica oštećenog vozila Stoga utvrđuje da se takvo postupanje tuženika smatra odbijanjem alkotestiranja, u smislu odredaba čl. 14. i 24. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novineˮ, broj 151/05, 35/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOOP), pa pozivom na te odredbe, kao i na odredbu čl. 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), prihvaća zahtjev tužitelja.

9. Drugostupanjski sud smatra da okolnost da je tuženik prema utvrđenju prvostupanjskog suda napustio mjesto prometne nesreće, odnosno da prethodno nije sačekao ili pozvao Policijsku postaju radi uviđaja, ne znači da bi samo zbog toga isti izgubio prava iz osiguranja, u smislu odredbe čl. 24. st. 1. t. 4. ZOOP-a, a to stoga jer u konkretnom slučaju nije postojala njegova obveza da ostane na mjestu prometne nesreće, pa niti zbog alkotestiranja, budući je nesporno da u predmetnoj prometnoj nesreći nije nitko izgubio život, niti je bio ozlijeđen, a samo u takvom slučaju bi tuženik u skladu s odredbom članka 175. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08, 48/10 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11, 80/13, 158/13 - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14 i 64/15) imao obvezu ostanka na mjestu prometne nesreće. Stoga se po tom sudu opisano ponašanje tuženika u konkretnoj situaciji ne može smatrati njegovim odbijanjem podvrgavanju ispitivanja alkoholiziranosti, na kojoj činjenici se temelji predmetni tužbeni zahtjev, pa je u tom pogledu neosnovano pozivanje tužitelja i na sadržaj njegovih Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti (list 37-55 spisa, dalje: Uvjeti), a među ostalim i na odredbe članaka A.1.1. i A.1.2. tih Uvjeta, jer iz gore navedenog ne proizlazi da se tuženik odbio podvrći ispitivanju alkoholiziranosti, niti je tužitelj u ovom postupku dokazao da je tuženik u vrijeme predmetne prometne nesreće upravljao vozilom pod utjecajem alkohola, u smislu članka A.1.2. Uvjeta, jer se u tom pogledu ne može prihvatiti kao relevantno mišljenje svjedoka O da je tužitelj bio pod utjecajem alkohola, koje osim subjektivnog stajališta svjedoka nije potkrijepljeno nikakvim drugim dokazima koji bi ukazivali na alkoholiziranost tuženika u kritično vrijeme.

10. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je utvrdio da su u odnosu na naznačena pitanja izneseni određeni razlozi važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, međutim, prema ocjeni ovoga suda, naznačena pitanja nisu važna u smislu citiranih odredbi.

11. Naime, prvo pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da je u postupku utvrđeno da isti nije omogućio vlastito alkotestiranje, što nije točno jer je drugostupanjski sud utvrdio da tuženik nije imao obvezu ostanka na mjestu prometne nesreće u smislu čl. 175. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pa je ocijenio da se opisano ponašanje tuženika u konkretnoj situaciji ne može smatrati njegovim odbijanjem podvrgavanju ispitivanja alkoholiziranosti i onemogućavanje alkotestiranja. Stoga se tim pitanjem zapravo osporava po drugostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje i izražava neslaganje s ocjenom provedenih dokaza, a to u ovoj vrsti postupka nije dopušteno, tim više što se radi o sporu male vrijednosti iz čl. 458. ZPP-a.

12. Drugo pitanje se odnosi na teret dokazivanja uzročno posljedične veze između utvrđene alkoholiziranosti vozača motornog vozila i nastale štete, a kako takvo pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da je tuženik bio alkoholiziran u vrijeme prometne nesreće, ono ne može biti važno jer drugostupanjski sud iz provedenih dokaza nije utvrdio alkoholiziranost tuženika.

13.1. Treće i četvrto pitanje također polaze od pogrešne pretpostavke o odbijanju alkotestiranja od strane tuženika i predmnjevi njegove alkoholiziranosti. U tom pravcu odluke na koje se pozvao predlagatelj nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa se ne radi o odgovarajućim razlozima važnosti naznačenim pitanjima.

13.2. Naime, u odluci tuženik nije htio popuniti Europsko izvješće Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-613/2023-3 od 11. srpnja 2024., niti je prijavio štetu, već su ga policijski službenici nakon prijave oštećenika pozvali radi uzimanja izjave. U odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-215/14-2 od 9. listopada 2015. odgovorna tužena, koja je upravljala osobnim vozilom osiguranim kod tužitelja, a koja se udaljila s mjesta nezgode bez da je pozvala policiju i ostavila osobne podatke oštećenom, pa je pronađena po djelatnicima policije u stanu u kojem stanuje 6. listopada 2009. pa je prihvaćena presumpcija da je bila pod utjecajem alkohola. U odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3100/16-2 od 3. travnja 2018., za razliku od predmetnog slučaja, u smislu čl. 176. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama nastupila je veća materijalna šteta. Presuda Županijskog suda u Varaždinu-Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1239/2022-3 od 23. studenoga 2022., utvrđeno je da je tuženiku određeno vrijeme nakon same nezgode utvrđena prisutnost droge u organizmu i to marihuane, pri čemu nije prihvaćena njegova tvrdnja da je ta opojna sredstva konzumirao tek određeno vrijeme nakon prometne nezgode. U presudi Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-611/2020-2 od 23. listopada 2020. tuženik je odbio alkotestiranje nakon prometne nezgode. Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1497/2017-2 od 28. siječnja 2020. „u momentu nastanka prometne nezgode alkoholni test bio pozitivan a on se nije pobrinuo da se analizom precizno utvrdi stupanj njegove alkoholiziranosti već tvrdi da je upravo nakon prometne nezgode konzumirao alkohol. U predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1641/2013-2 od 07. studenoga 2017. tuženiku je utvrđena koncentracija alkohola u krvi od 1,81 g/kg alkohola u krvi pa su sudovi zauzeli stav da je upravo alkoholiziranost tuženika u uzročnoj vezi sa štenim događajem i štetom. Konačno U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 198/2021-2 od 09. ožujka 2021. izneseno je shvaćanje o teretu dokazivanja u postupku radi isplate naknade osiguratelja od osobe koja je odgovorna za štetu, u smislu citiranih odredbi Zakona o osiguranju i Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, kao posebnih propisa, a prema kojem je teret dokazivanja nepostojanja uzročne veze između utvrđene alkoholiziranosti i nastale štete uzrokovane radnjama tuženika na tuženiku.

14. Slijedom navedenog tvrdnje tužitelja kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja se u potpunosti svode na prepisivanje vlastitih, ranijih, žalbenih navoda. Ponavljanje žalbenih razloga nedvojbeno upućuje na to da tužitelj nije obrazložio zašto bi postavljena pitanja bila važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a posebice razloge zbog kojih bi odluka o postavljenim pravnim pitanjima bila važna za razvoj prava kroz sudsku praksu.

15. Stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te je iz navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 389.b. st. 1. ZPP-a riješiti kao u izreci.

Zagreb, 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić