Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-256/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, Berislavićeva 12, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-217/2024-10 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-217/2024-10 od 23. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

II Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-217/2024-10 od 23. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II i III izreke.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I prvostupanjske presude djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju s osnove naknade neimovinske štete 1.500,00 Eur sa zateznim kamatama od 8. lipnja 2015.; točkom II odbijen je tužbeni zahtjev za više traženih 5.136,14 Eur, dok je točkom III tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 938,00 Eur.

2. Tuženica pobija presudu pod točkom I izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava sukladno odredbama čl. 353 st. 1 t. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), predlažući prihvatiti žalbu, preinačiti presudu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka uključivo i žalbenog, podredno ukinuti presudu i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Tužitelj pobija presudu pod točkom II i III izreke iz svih zakonskih razloga predviđenih odredbama čl. 353 st. 1 ZPP, predlažući preinačiti ju, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te naložiti tuženici naknaditi mu troškove postupka uvećano za troškove žalbe, podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Tužitelj traži da mu tuženica naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti jer je tijekom izdržavanja kazne u Centru za dijagnostiku u Zagrebu od 2. do 30. siječnja 2014., te u Kaznionici u Turopolju od 30. siječnja do 6. studenog 2014., boravio u uvjetima koji zbog prenapučenosti ne odgovaraju propisanim standardima, nije imao odgovarajući zdravstvenu skrb, te mu je zdravstveno stanje pogoršano. Zahtjev temelji na odredbama čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), a vezano za povrede Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine broj:

128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11,56/13, 150/13, 98/19, 14/21, dalje: ZIKZ), Ustava Republike Hrvatske (dalje: USRH) i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: Konvencija).

7. Prvostupanjski je sud presudom posl.br. Pn-3436/2015-38 od 28. kolovoza 2018. odbio tužbeni zahtjev, utvrdivši da tijekom boravka tužitelja u Kaznionici u Turopolju nije bilo povrede prava osobnosti tužitelja, dok je tijekom boravka u Centru za dijagnostiku bilo, no zaključio je da su te povrede kratko trajale te ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade.

7.1. Presudom ovog suda, posl.br. Gž-1128/2018-2 od 5. ožujka 2020., potvrđena je prvostupanjska presuda, budući je i ovaj sud našao da su povrede tužiteljevih prava u Centru za dijagnostiku u Zagrebu kratko trajale (29 dana) dok povrede tih prava u Kaznionici u Turopolju nije bilo jer je imao brojne pogodnosti kao i odgovarajuću zdravstvenu zaštitu koju je koristio za liječenje postojećih i novih zdravstvenih tegoba, upale pluća (bilo ambulantno u zatvoru, bilo upućivanjem u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu), za koje se zbog svega gore navedenog ne može reći da su posljedica neuvjetnog smještaja, a niti da duševna bol, za koju navodi da je trpio zbog povremeno skučenog prostora, prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja koji je i inače povezan s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, uz napomenu, da je dio svojih tegoba uzrokovao i sam tužitelj, budući se, protivno preporuci liječnika, nije odrekao pušenja.

8. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem posl.br. Rev 871/2021- 2 od 29. studenog 2023. prihvatio je reviziju tužitelja, ukinuo obje presude te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, obrazlažući da nije prihvatljivo pravno stajalište nižestupanjskih sudova kako su povrede tužiteljeva prava osobnosti u Centru za dijagnostiku u Zagrebu, kratkotrajne, jer su trajale samo 29 dana.

9. U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud, točkom I izreke, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio tužitelju na ime povrede prava osobnosti pravičnu naknadu od 1.500,00 Eur, nakon što je prethodno utvrdio da je tužitelju tijekom boravka u Centru za dijagnostiku u Zagrebu pravo osobnosti bilo povrijeđeno, jer nije imao odgovarajući smještaj, zbog nedovoljne površine prostorije i broja zatvorenika, nemogućnosti nesmetanog obavljanja fizioloških potreba odnosno higijene, te konzumiranja hrane u neprimjernim uvjetima, sve protivno čl. 23 st. 1 i 25 st. 1 USRH, čl. 3 Konvencije, čl. 14, čl. 74, čl. 76 ZIKZ, te Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika (Narodne novine broj 92/02).

10. Tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na povredu prava osobnosti tijekom boravka tužitelja u Kaznionici u Turopolju, sud prvog stupnja, točkom II izreke, odbio je, utvrdivši da povrede nije bilo, jer je imao potreban prostor, te mogućnost slobodnog kretanja unutar zatvorske ustanove kroz svo vrijeme boravka, bila mu je osigurana odgovarajuća prehrana sukladno zdravstvenom stanju, higijenski uvjeti su bili zadovoljavajući, sanitarni čvor dostupan tijekom cijelog dana, primjerenom zdravstvenom skrbi zbrinute su postojeće i nove zdravstvene tegobe, te je koristio pogodnosti osmosatnog i višednevnog izlaska iz kaznionice radi provođenja vremena sa članovima obitelji. Također je, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja nije posljedica isključivo neodgovarajućih uvjeta u kaznionici.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem iste i u postupku koji joj je prethodio bile počinjene bitne povrede odredaba iz čl. 354 st 2 t. 11 ZPP, budući nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Isto tako ne nalazi da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 t. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbama čl. 365 st. 2 ZPP.

12. Prema odredbama čl. 74 st. 3 ZIKZ prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, a za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

13. U odnosu na ocjenu prenapučenosti prostorija u kojima borave zatvorenici mjerodavna su načela i standardi koje je ESLJP iznio u odluci Muršić protiv Hrvatske, od 20. listopada 2016., a mogu se sažeti kako slijedi:

1) potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika;

2) površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Europske konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda; 3) oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

(a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

(b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

(c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru;

4) u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi 3 - 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru; u takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima;

5) za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali se aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru ispituju.

U odnosu na žalbu tuženice protiv točke I izreke:

13. Nisu osnovani žalbeni navodi kako je tužitelj u Centru za dijagnostiku u Zagrebu od 2. do 30. siječnja 2014. imao odgovarajuće uvjete za boravak, budući je prvostupanjski sud, pravilno u postupku utvrdio da su uvjeti boravka bili neodgovarajući, jer iz dopisa tog Centra, proizlazi da je boravio s 5 do 7 zatvorenika u sobi površine 21,19 m2, volumena 49,80 m3, od koje površine 1,57 m2 otpada na sanitarni čvor koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 1,80 m. Dakle, površina sobe bez sanitarnog čvora iznosila je 19,62 m2, slijedom čega, ako ih je bilo 6, površina prostora po osobi iznosila 3,27 m2, ako ih je bilo 7 iznosila je 2,80 m2, ako ih je bilo 8 iznosila je 2,45 m2 a ako ih je bilo 9 iznosila je 2,18 m2, dakle samo kad ih je bilo 6 imao je na raspolaganju 3,27 m2, a u ostalim slučajevima manje od 3 m2.

13.1. Nadalje, utvrdio je kako, obzirom da u Centru ne postoji blagovaonica, zatvorenici obroke konzumiraju u sobama; tuširanje im je omogućeno dva puta tjedno, boravak na svježem zraku u trajanju od dva sata dnevno, telefoniranje jednom tjedno u trajanju od 10 minuta, te pravo primiti paket jednom mjesečno i povodom blagdana. Zbog obveze sudjelovanja u dijagnostičkim postupcima i razgovorima, zatvorenici nisu radno angažirani a korištenje slobodnog vremena nije strukturirano, no u vrijeme dnevnog odmora, omogućen im je boravak u prostorijama za organizirano korištenje slobodnog vremena, korištenje knjižnice, čitanje tiskovina, praćenje radio i TV programa, praćenje kulturno-umjetničkih priredaba te zadovoljavanje vjerskih potreba.

13.2. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje u pogledu boravka tužitelja u Centru za dijagnostiku Zagreb, jasno je kako ne samo što nije imao potreban minimalan osobni prostor, već nedostatak istog nije mogao kompenzirati dovoljnim kretanjem i prikladnim aktivnostima izvan sobe; suviše toga u takvoj sobi je konzumirao sve obroke zbog nedostatka blagovaone, a k tomu ni uvjeti sanitarnog čvora nisu bili zadovoljavajući.

14. Slijedom navedenog žalbeni navodi da tužitelju tijekom boraka u Centru za dijagnostiku nije bilo povrijeđeno pravo osobnosti zbog neodgovarajućeg smještaja nisu osnovani, radi čega je temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP, žalba tuženice odbijena, a presuda u dijelu pod točkom I potvrđena.

14.1. Žalbenim navodima tuženika kojim osporava da je tužitelju bilo povrijeđeno pravo osobnosti tijekom boravka u Kaznionici u Turopolju, ovaj sud se nije bavio budući je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio.

U odnosu na žalbu tužitelja:

15. Nisu od značaja žalbeni navodi tužitelja kako prvostupanjski sud nije utvrdio koliku je točno raspoloživu površinu osobnog prostora imao na raspolaganju tijekom boravka u Kaznionici u Turopolju. Naime, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj, tijekom boravka u toj kaznionici od 30. siječnja do 6. studenog 2014. (281 dan), bio smješten u spavaonici br.5 dimenzija 8x7m (56 m2) s pet do osam zatvorenika, slijedom čega da je svaki zatvorenik imao na raspolaganju više od 4m2 odnosno 10 m3. Premda prvostupanjski sud ne precizira, matematičkim izračunom dolazi se do površine od 9,33 m2 po osobi kad ih je bilo najmanje tj. 6, odnosno 7 m2 po osobi kad ih je bilo najviše tj. 8, pa kako je u svakom trenutku imao znatno više od minimalnih 4 m2 propisanog osobnog prostora, po ocjeni ovog suda, nije bilo nužno detaljno obrazlagati koliko je imao prostora na raspolaganju svakog pojedinog dana.

16. Nadalje, čak i da je, kako je iskazao svjedok Z (što tužitelj nije iskazao), u spavaonici bilo 15-18 zatvorenika, a što je protivno izvješću Kaznionice, osobni prostor svakog zatvorenika iznosio bi između 3,73 i 3,11 m2. Imajući u vidu ostale uvjete u Kaznionici u Turopolju, a to je da su spavaonice bile otključane tijekom dana, da su zatvorenici mogli izlaziti u krug kaznionice, boraviti u prostoriji za odmor, baviti se različitim aktivnostima, da je prehrana bila organizirana u blagovaonici, a za tužitelja prilagođena njegovu zdravstvenu stanju, da su sanitarni čvorovi bili odvojeni od soba i dostupni sve vrijeme, da se tužitelj koristio pogodnostima izlaska i to kako proizlazi iz iskaza upravitelja kaznionice, dnevnog od 8 sati, ali i onog od 48 sati (vidljivo i iz zdravstvenog kartona), da je sam iskazao kako mu je zdravstvena skrb bila omogućena i u pravilu je dobio sve što je trebao, a to proizlazi i iz zdravstvenog kartona, ocjena je i ovog suda da mu tijekom boravka u Kaznionici u Turopolju nije bilo povrede tužiteljeva prava osobnosti iz čl. 23 st. 1 i 25 st. 1 USRH, odnosno čl. 3 Konvencije.

16.1. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi kako su uvjeti smještaja u spavaonici imali za posljedicu povredu prava osobnosti tužitelja, niti u pogledu tvrdnji o prenapučenosti, ni drugih uvjeta spavaonice, a neosnovano se u žalbi ističe kako su zidovi bili vlažni, specifičnog mirisa i puni plijesni, zbog čega da je tražio pregled psihijatra 12. veljače 2014. jer iz nalaza psihijatra proizlazi da se tužitelj, kojem su od ranije bile postavljene dijagnoze Sy psychoorganicum F. 07.8, ovisnost o kanaboidima F.12.2.14, te epi G 40, javio psihijatru jer se teško privikava na režim zatvora zbog čestih prozivki, te radi promjene terapije koju uzima. Isto tako, neosnovano se u žalbi navodi kako nije imao pravo na ostvarenje zakonom zajamčenog prava na rad, budući je prilikom pregleda u Centru za dijagnostiku utvrđeno da je radno nesposoban (90% invaliditet od ranije), a neosnovano ističe i kako nije imao mogućnost ostvarenja prava na sportske aktivnosti, druženja, pristup biblioteci, pravu na izobrazbu, jer je to, kako je ranije navedeno, bilo dostupno svim zatvorenicima, pa i njemu, osim toga, iskazao je kako se uključio u klub liječenih ovisnika.

16.2. U odnosu na žalbeni navod da su se ubrzo nakon dolaska javile pulmološke smetnje, za reći je kako iz nalaza vještaka pulmologa proizlazi da je tužitelj od ranije imao respiratorne tegobe, zbog čega trajno uzima terapiju; da je 8. svibnja primljen u zatvorsku bolnicu, a iz nalaza proizlazi da tegobe ima unatrag pet dana, dijagnosticirana mu je upala pluća i pušački bronhitis; te da je 18. kolovoza 2014., primljen u bolnicu ''dr. Fran Mihaljević'', također zbog upale pluća. Međutim, za navesti je kako iz zdravstvenog kartona proizlazi da je tužitelj koristio pogodnost 48-satnog izlaska od 25. do 27. travnja 2014., kao i od 13. kolovoza 2014. u 9,00 sati do 15. kolovoza 2014. u 9,00 sati, dakle neposredno pred obje infekcije pluća, bio je 48 sati van kaznionice. Nadalje, iz stanja spisa predmeta (brojnih liječničkih nalaza, te sadržaja zdravstvenog kartona tužitelja) nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju pružena potreba zdravstvena skrb sukladno odredbama čl. 103, 104, 106 i 107 ZIKZ, kako za tegobe koje je imao od ranije tako i ove nastale tijekom boravka u kaznionici. Isto tako treba napomenuti kako tužitelj unatoč preporuci liječnika nije prestao pušiti, da je prema zapisu iz zdravstvenog kartona 3. ožujka 2014. izjavio da ''ne želi više dijetu'' (prehranu prilagođen njegovu zdravstvenom stanju), da je 21. ožujka 2014. izjavio kako ''ne želi kod psihijatra jer smatra da mu nije potreban, te će se sam javiti kad će biti potrebno'', iz čega proizlazi njegovo nemarno ponašanje u pogledu svog zdravstvenog stanja.

16.3. Na koncu neosnovano tužitelj smatra da mu pripada pravična naknada zbog povrede prava osobnosti jer da je do pogoršanja njegova zdravstvenog stanja došlo zbog uvjeta u zatvoru, budući je, prema nalazu vještaka, do pogoršanja došlo dijelom ponašanjem tužitelja jer nije prestao pušiti, dijelom zbog prirode same bolesti i njena progresivna tijeka a dijelom zbog uvjeta u zatvoru (koje uvjete vještak ne pojašnjava), no ne može odrediti omjere tih čimbenika. Imajući naprijed navedeno u vidu, kao i činjenicu da je tužitelju tijekom boravka u kaznionici pružena sva potrebna zdravstvena skrb, te da je pogoršanje prouzročeno svakako njegovim nemarnim ponašanjem (konzumiranjem duhanskih proizvoda) te samom prirodom bolesti i ovaj je sud mišljenja da mu nije moguće dosuditi pravičnu novčanu naknadu na ime povrede prava osobnosti zbog pogoršanja zdravlja jer nije dokazao u kojem bi omjeru tuženica za to bila odgovorna.

17. Stoga, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost presude suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate daljnjeg iznosa na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti.

18. Nisu osnovani ni žalbeni navodi vezano za odluku o troškovima postupka, te ovaj sud ne nalazi da ista ima značajke ograničenja tužiteljeva prava na pristup sudu iz čl. 6 Konvencije i povrede prava vlasništva sukladno čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

18.1. Neosnovano se tužitelj poziva na presudu ESLJP Zubac protiv Hrvatske od 11. listopada 2016. jer se radi o potpuno drugačijem činjeničnom stanju (pravo na izjavljivanje revizije, vezano za promjenu vrijednosti predmeta spora i propuštanje suda odlučiti o promjeni). Isto tako ovaj je sud mišljenja kako se neosnovano poziva na odluku istog suda u predmetu Klauz protiv Hrvatske od 25. lipnja 2013., u kojem je tužitelj tražio naknadu štete zbog povrede prava osobnosti kao posljedice neosnovanog uhićenja te premlaćivanja od strane policijskog službenika, kao i na odluku u predmetu Mafalani protiv Hrvatske od 5. rujna 2023. gdje je tužitelj u parničnom postupku radi naknade štete do koje je došlo kao posljedice ozljeđivanja zadobivenog u prometnoj nezgodi u kojoj je, sudjelovao kao zatvorenik, u policijskom kombiju, budući su u tim postupcima tužitelji u cijelosti uspjeli u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok zahtjev za isplatom, tj. naknadom štete u pogledu visine, nisu mogli točno odrediti prije provedenog vještačenja.

18.2. Nasuprot tomu, tužitelj, zastupan po punomoćnici iz redova odvjetnika, znajući u kakvim je uvjetima boravio u Kaznionici u Turopolju, kakvu je zdravstvenu skrb i koje je pogodnosti tamo imao, te obzirom na brojnu dostupnu sudsku praksu, mogao je predvidjeti da je, njegov zahtjev za pravičnom novčanom naknadom zbog povrede prava osobnosti tijekom boravka u toj kaznionici, neosnovan, te imati pri tom u vidu da je u Kaznionici u Turopolju proveo 281 dan, a u Centru za dijagnostiku u Zagrebu 29 dana odnosno tek 1/10 ukupno provedenog vremena na izdržavanju kazne, zbog čega je njegov uspjeh u pogledu osnove tek 10%, što je sve imalo za posljedicu odbijanje dijela tužbenog zahtjeva za naknadom štete, ali i utjecalo na odluku o troškovima postupka, koje je sud pravilno obračunao sukladno uspjehu stranka, ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

18.3. Slijedom navedenog temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana a prvostupanjska presuda potvrđena pod točkom II i III izreke.

19. Temeljem odredaba čl. 166 st. 1 u vezi odredaba čl. 154 st. 1 ZPP odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka, budući sa žalbom nije uspio.

U Šibeniku, 9. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić