Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-523/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BĆD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju po punomoći zastupa Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg po punomoći zastupa Goran Gložinić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-729/2024-8 od 16. svibnja 2025., u sjednici održanoj dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-729/2024-8 od 16. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 3. Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2007. broj 148-50-3894423, koja glasi: '' Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 432,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. veljače 2007. do isplate, sve u roku 15 dana (točka II. izreke), kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 602,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe bez naznake iznosa kojeg potražuje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka prvostupanjske presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o istima ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), time je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

6. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 26. siječnja 2007. sklopili potrošački Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit od 21.523,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca,

-da je odredbom članka 3. Ugovora određeno plaćanje, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita 3,30% od iznosa kredita, te je taj iznos naplaćen kao naknada za obradu kredita 8. veljače 2007. u iznosu od 432,23 EUR,

-da se o odredbi članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer je riječ o unaprijed formuliranoj tipskoj odredbi tuženika i uvjetima na koje tužiteljica nije imala nikakav utjecaj,

-da tuženik prilikom zaključenja Ugovora, nije posebno objasnio tužiteljici razloge ugovaranja takve naknade ni na što se ista odnosi, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takvu odredbu, jer su određene prema jednostranim aktima banke, što je uzrokovalo, protivno načelu savjesnosti i poštenja, neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i utvrdio da je nepoštena a time i ništetna odredba članka 3. Ugovora u predmetnom dijelu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2., članaka 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr.-dalje: ZZP/03), te članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

9. Kako je navedena odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužiteljici nesporni iznos prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (članak 1111. ZOO), sa zateznom kamatom od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore – da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati je li odredba poštena, da se o istoj pojedinačno pregovaralo pa sud nije mogao ispitivati je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da se pojedinačno pregovaralo ukazuje činjenica solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužiteljica upoznata sa svim pravnim posljedicama tog pravnog posla i da to odgovara njenoj pravoj volji, da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pravne učinke i utvrđenja suda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača čime da je tuženiku onemogućio dokazivanje činjenica na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost a time i ništetnost osporene ugovorne odredbe u ovoj individualnoj parnici.

11. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, pravilno ocijenio osnovanost zahtjeva, jer okolnosti da je predmetna odredba gramatički jasna i razumljiva i da je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku, nema značaj potpune obavijesti i informiranost o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju je kao trgovac prije i u vrijeme zaključenja Ugovora bio obvezan pružiti tužiteljici u postupku pojedinačnog pregovaranja, što je u ovom slučaju izostalo, budući je odredba unesena u ugovor od strane tuženika kao standardna, unaprijed formulirana ugovorna odredba trgovca, pa se po prirodi stvari o njoj nije niti moglo pregovarati, niti je tužiteljica imala bilo kakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe.

12. Pored toga, iz sporne odredbe nije vidljivo na što se odnosi naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita, pa tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije imala nikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužiteljici ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz predmetnu naknadu, te koju to svoju protučinidbu nudi za tako određenu naknade koju bi trebala snositi tužiteljica kao potrošač.

13. Slijedom toga, upravo navedene okolnosti, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO), te ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (članak 3. ZOO), uzrokovale su značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, dok se protivno navodima žalbe žalitelja, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije niti pozvao na utvrđenja i pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog postupka zaštite prava i interesa potrošača, jednako kao što se na iste nije pozivala niti tužiteljica.

14. Zbog svega navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

15. Nadalje, tuženik nije određeno obrazložio niti istaknuo razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa kako drugostupanjski sud na taj žalbeni razlog, glede predmetne odluke, ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), taj dio žalbe nije niti razmatran.

16. Odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe valjalo je odbiti, jer protivno svojoj obvezi iz članka 164. stavak 2. ZPP nije određeno naveo visinu troška sastava žalbe, jednako kao i time što sa podnesenom žalbom nije niti uspio (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku 9. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić