Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-851/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice i člana vijeća Ane Jeleč Pecirep te Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Roberta Gottwald odvjetnica u Zagrebu, Taborska 17, protiv tuženika 1. Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg Josipa bana Jelačića 10, kojeg po punomoći zastupa Sanja Porobija odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, Galleria Importane, Iblerov trg 10/VII, 2. RE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i brisanja založnog prava, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženika Zagrebačke banke d.d. protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-609/2019-24 od 23. travnja 2021., u sjednici održanoj dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-609/2019-24 od 23. travnja 2021. u točki I izreke, u točki II izreke u kojem je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev prema drugotuženiku RE, te u točki III. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba prvotuženika Zagrebačke banke d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki II. izreke u kojem su utvrđene ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 3204658269/05 od 12. travnja 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Gordane Jakobović u Zagrebu pod brojem OU-73/05 18. travnja 2005. u dijelovima članaka 2. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

III. Preinačuje se navedena presuda u preostalom dijelu u točki II. izreke u kojem su utvrđene ništetnima odredbe članaka 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu preko dijelova o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odluke banke i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te su u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nišetan i ne proizvodi pravne učinke ugovor o kreditu broj 3204658269/05 od 12. travnja 2015. Sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Klanjcu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na kč. br. [katastarska čestica] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na kč. br. [katastarska čestica], solemniziran kod javnog bilježnika Gordane Jakobović u Zagrebu pod brojem OU-73/05 od 18. travnja 2005. (točka I. izreke). Nadalje, presudom je utvrđeno da su ništetne odredbe članka 2. točka 1. i članka 7. točka 2., te odredba članka 7. točka 1. navedenog ugovora o kreditu u odnosu na prvotuženika, dok je u odnosu na drugotuženika zahtjev odbijen (točka II. izreke), te je ujedno odbijen dio eventualno kumuliranog zahtjeva radi utvrđenja da su ništetne odredbe članka 13, 16 i 17 Predmetnog ugovora o kreditu (točka III. izreke), kao i zahtjev radi brisanja založnog prava na nekretnini u vlasništvu tužitelja upisanog na temelju navedenog ugovora o kreditu radi osiguranja tražbine u iznosu od 86.714,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća tražbine, redovne godišnje kamatne stope po godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi do 5,5% u trenutku sklapanja ugovora te ostalih uvjeta navedenih u Ugovoru (točka IV. izreke). Ujedno, presudom je određeno da svaka stranka snosi svoji trošak (točka V. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj u dijelu u kojem je zahtjev odbijen pod točkom I, II, III, IV i pod točkom V izreke zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Prvostupanjsku presudu pobija i prvotuženik Zagrebačka banka d.d. pod točkom II. i V. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP. Predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu njihovih žalbenih navoda, podredno, predlažu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj zahtijeva trošak sastava žalbe od 1.250,00 kn i sudske pristojbe žalbe od 800,00 kn. Prvotuženik zahtijeva trošak sastava žalbe od 1.562,50 kn i sudsku pristojbu žalbe od 400,00 kn.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba prvotuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično osnovana.

5. Neutemeljeno žalitelji pobijaju prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost o tim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Prvostupanjska presuda, protivno žalbenim navodima prvotuženika nije nerazumljiva niti time što je u izreci naznačen datum sklapanja ugovora o kreditu kao 12. travnja 2015., dok je ugovor nesporno sklopljen 12. travnja 2005., jer je riječ o očitoj pogreški u pisanju koja se može ispraviti u svako doba, ili po zahtjevu ili po službenoj dužnosti, u smislu članka 342. stavak 1. ZPP.

6. Nije u pravu tužitelj ni kada prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu u odnosu na drugotuženika RE osporava sadržajno zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 201. ZPP smatrajući da tuženici u vrijeme sklapanja ugovora imaju pravni položaj jedinstvenih i nužnih suparničara, zbog čega se zahtjev u odnosu na drugotuženika nije mogao odbiti a prema prvotuženiku prihvatiti kako je to učinjeno pobijanom presudom.

7. Naime, činjenice da je između tužitelja kao kupca i drugotuženika kao prodavatelja sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnine radi koje je tužitelju odobren namjenski kredit, da je drugotuženik, koji je u to vrijeme u zemljišnoj knjizi bio upisani nositelj prava vlasništva, dopustio zasnivanje založnog prava radi osiguranja vraćanja kredita, a nakon realizacije ugovora o kupoprodaji i kreditu pravo vlasništva je uknjiženo u korist tužitelja, pa je sada tužitelj i vlasnik i založni dužnik, nema onaj značaj prema kojem bi tuženici iz ovog postupka bili ujedno i nužni suparničari, jer se ne mogu smatrati jednom parničnom strankom, budući se spor ne mora riješiti prema oba tuženika na jednak način, kako to tužitelj neosnovano smatra, niti je drugotuženik bio stranka spornog ugovora o kreditu, već su stranke tužitelj kao korisnik kredita i prvotuženik kao kreditor.

8. Nadalje, neosnovano prvotuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članaka 109. i 187. ZPP koje nalazi ostvarenim time što je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi koji je postavljen bez naznake koji se dijelovi članaka 2. i 7. utvrđuju ništetnim, zbog čega je prethodno trebao pozvati tužitelja na uređenje tužbe, a što nije, te da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe zbog čega je tužbu za djelomičnu ništetnost trebalo odbaciti, a ne o istoj meritorno odlučiti.

9. Naime, protivno žalbenim razlozima žalitelja, tužba radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti u skladu s odredbom članaka 106. i 186. ZPP, pa sud nije bio obvezan pozivati tužitelja da uredi tužbu, jednako kao što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, radi utvrđenja djelomične ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, time što prvotuženik sam tvrdi da je predmetni ugovor otkazao i učinio dospjelim do tada dugovani iznos, te da je pokrenuo ovršni postupak radi prisilnog namirenja predmetne tražbine, zbog čega od odluke o ništetnosti dijelova spornih članaka ovisi iznos tražbine koji se namiruje u ovršnom postupku. Pored toga, suprotno žalbenim razlozima žalitelja, postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, a ne i u ovom stadiju postupka.

10. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavaka 2. ZPP), time je žalba navedene obje stranke podnesena zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

11. Pored toga, neosnovan je žalbeni razlog prvotuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i žalbeni razlog obje stranke o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, osim u odnosu na žalbu prvotuženika u odnosu na utvrđenu ništetnost spornih odredbi izvan dijela koji određuje promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

12. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim cijelog ugovora o kreditu broj 3204658269/05 od 12. travnja 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Gordane Jakobović u Zagrebu pod brojem OU-73/05 18. travnja 2005. i eventualni radi utvrđenja djelomične ništetnosti članka 2. točka 1, članka 7. točka 1. i 2., te članaka 13, 16 i 17, kao i zahtjev radi brisanja založnog prava upisanog u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška]. radi osiguranja vraćanja kredita, sve sukladno članku 188. stavak 2. i 3. ZPP.

U odnosu na točku I. izreke

13. Prvostupanjski sud utvrđuje i ocjenjuje: da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora, pa je u ostalim dijelovima, osim navedenih, ugovor valjan, pa tako i u dijelu u kojem ugovoreno osiguranje vraćanja kredita zasnivanjem založnog prava na nekretninama, smatrajući osnovanim istaknuti prigovor drugotuženika RE o promašenoj pasivnoj legitimaciji, neovisno od toga što su nekretnine koje je on dao u zalog prilikom sklapanja ugovora o kreditu bile njegovo vlasništvo i da ih je kao prodavatelj nakon toga prenio u vlasništvo tužitelja kao kupca, zbog čega kao založni dužnik nije ni u kakvom pravnom odnosu niti sa tužiteljem kao sadašnjim založnim dužnikom, niti sa prvotuženikom kao založnim vjerovnikom.

14. Kraj tako utvrđenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan već je valjan, osim spornih dijelova navedenih članaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, koja okolnost ne povlači ništetnost ugovora u cjelini, pa niti članaka temeljem kojih je zasnovano založno pravo, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio glavni zahtjev, te eventualni radi djelomične ništetnosti u odnosu na drugotuženika, kao i eventualni za utvrđenje ništetnosti navedenih članaka 13,16 i 17 ugovora. Pored toga, pravilno je primijenio materijalno pravo odbijajući zahtjev za brisanje založnog prava upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] radi osiguranja vraćanja kredita, pravilnom ocjenom da nisu ispunjene pretpostavke za prestanak tog prava, imajući u vidu da je založno pravo osnovano radi osiguranja vraćanja kredita kojeg tužitelj nesporno nije vratio.

15. Neutemeljeno tužitelj ističe žalbene prigovore-da je odredba o predmetu činidbe glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora neodređena i neodrediva jer tužitelj nije znao niti mogao znati kako će se kretati tečaj CHF i kakve će biti jednostrane Odluke banke o kamatnim stopama, što predstavlja bitan sastojak ugovora koji utječe i na ostale odredbe ugovora, pa je zbog tog nedostatka ništetan cijeli ugovor, a time i odredbe o zasnivanju založnog prava u smislu članka 270. stavak 1. ZOO, navodeći odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-115/2020 od 17. rujna 2020., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 907/2002 od 27. veljače 2023., ističući i da je drugotuženik ugovorna stranka zbog čega se utvrđena djelomična ništetnost po eventualnom zahtjevu odnosi i na njega. Neutemeljeno ističe i da je prema odluci Suda Europske unije u predmetu C-118/17 odredba o tečajnom riziku u valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i da održavanje na snazi ugovora bez te odredbe nije pravno moguće.

16. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno ocijenio da ništetnost spornih dijelova članaka 2. i 7. ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci prvotuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, ne povlači ništetnost cijelog ugovora o kreditu u smislu članka 324. stavak 1. ZOO, niti je riječ o neodređenosti činidbe koju ima u vidu odredba članka 270. stavak 2. ZOO, pa je održavanje na snazi takvih ugovora u smislu predmetnih zakonskih odredbi moguće, imajući u vidu i odredbu člana 1021. ZOO prema kojoj je cilj konkretnog ugovora o kreditu u ovom slučaju bio da tužitelj stekne novčana sredstva za kupnju kuće, dok mu je isplatom kredita prvotuženik stavio na raspolaganje novčani iznos u visini ugovorenog kredita u tu svrhu, te da je tužitelj bio dužan vratiti taj iznos u kunama uz ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima u vrijeme sklapanja ugovora i kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Slijedom toga, održavanje na snazi ugovora na taj način, odnosno bez predmetnih dijelova ništetnih odredbi, ima učinak vraćanja na stanje u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, što nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem u navedenoj odluci Suda Europske unije na koju se tužitelj poziva u žalbi, U toj odluci zauzeto je shvaćanje da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni Direktive Vijeća EEZ/13 polazeći od načelnog shvaćanja da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna, ali iznoseći i daljnje shvaćanje da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava. Kako je vraćanjem u stanje u vrijeme sklapanja ugovora ostvarena navedena ravnoteža u smislu navedene odluke Suda Europske unije, time ugovor može opstati i bez predmetnih dijelova ugovorenih odredbi.

17. Pored toga, budući tražbina osigurana založnim pravom nije prestala, a kako založno pravo u smislu članka 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 151/06, 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje ZVDSP) prestaje kada prestane cijela njime osigurana tražbina kao i sve sporedne tražbine kamate i troškovi u visini upisanoj u zemljišnoj knjizi, time, protivno žalbenim razlozima tužitelja, nisu ispunjene pretpostavke za brisanje zaloga, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, dok su žalbeni razlozi o tome kako je drugotuženik RE ugovorna stranka pa se utvrđena djelomična ništetnost po eventualnom zahtjevu odnosi i na njega, kao neosnovani ocijenjeni točkom 7. ove presude.

18. Nadalje, neodlučno je pozivanje tužitelja na navedenu odluku drugog drugostupanjskog suda, jer ista nema značaj ustaljene i prihvaćene sudske prakse o zauzetim pravnim shvaćanjima glede predmeta spora, dok se odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se tužitelj isto tako poziva, odnosi na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciji u odnosu na predmet ovog spora, pa nije primjenjiva u ovom postupku, dok je identično pravno shvaćanje iz prvostupanjske presude o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

19. Slijedom naprijed istaknutog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu u predmetnom pobijanom dijelu, te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

U odnosu na točku II. izreke

20. Prvostupanjski sud je, suprotno navodima žalbe prvotuženika, ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i prvotuženika kao kreditora 12. travnja 2005. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće u [adresa], u kunskoj protuvrijednosti od 86.714,73 CHF, s rokom otplate od 25 godina s tim da tražbina dospijeva najkasnije 1. studenoga 2031.,

- da je člankom 2. točkom 1. određeno da je tužitelj dužan kreditoru kredit platiti u anuitetima iznos od 86.714,73 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja tog ugovora iznosila je 5,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao potrošač radi kupnje kuće za stanovanje u kojoj i stanuje i u odnosu na koju ima prijavljeno prebivalište,

- da je člankom 7. točka 1. određeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 525,59 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja, a stavak 2. istog članka da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta u vremenskim razmacima naznačenim u stavku 1. ovog članka,

- da je člancima 13. i 16. određeno, da radi osiguranja cjelokupne tražbine, založni dužnik RE zalaže nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk. tijelo AI, sagrađenu na k. č. br. [katastarska čestica] što u naravi predstavlja kuću, dvorište i voćnjak u [adresa] površine 224 čhv, a također i nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] što u naravi predstavlja pašnjak u [adresa] u površni od 212 čhv, i dopušta upis založnog prava, a člankom 17. se suglasio da kreditor može neposredno temeljem predmetnog Ugovora zatražiti protiv njega ovrhu na navedenim nekretninama radi prisilne naplate bilo koje od tražbina Kreditora po Ugovoru, odmah po njenoj dospjelosti,

- da je tužitelj nakon toga uknjiženi zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina i založni dužnik,

- da je kreditor otkazao ugovor o kreditu i učinio dospjelom dugovani iznos od 140.043,04 CHF, a u predmetu istog suda poslovni broj Ovr-354/2019 16. rujna 2019. podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja radi prisilnog ostvarenja tražbine ovrhom na predmetnoj nekretnini, da je rješenjem o ovrsi od 7. listopada 2019. određena predložena ovrha, a protiv rješenja tužitelj je kao ovršenik 18. studenoga 2019. podnio žalbu u kojoj između ostalog tvrdi da je predmetni ugovor ništetan odnosno da sadrži ništetne odredbe, tražeći istovremeno odgodu ovrhe, o čemu sud nije odlučio,

- da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja i pravne učinke pravomoćnih presuda u postupcima radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. u kojoj je utvrđeno da je između ostalih banaka i prvotuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije o tome pojedinačno pregovaralo, kao i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pravomoćna 14. lipnja 2018., kojom se utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovarajući valutnu klauzulu u CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača,

- da se u ovom postupku ne radi o nikakvim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za utvrđenja i pravne učinke predmetnih presuda u postupcima kolektivne zašite prava i interesa potrošača, jer je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač, te da se o spornim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije pojedinačno pregovaralo, pa tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj već su iste u ugovor unesene na temelju jednostranih odluka kreditora (kako je to vidljivo i iz samog ugovora), pa tužitelju prije i nakon zaključenja ugovora nije pružena potpuna obavijest jer nisu utvrdili egzaktne parametre i metodu promjene kamatne stope i valutne klauzule, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

- da predmetna utvrđenja i pravni učinci iz kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku i u smislu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) i članka 502.c ZPP.

19. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno u razlozima presude zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF, u smislu odredbi čanka 81. stavak 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) a od kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.), te članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO), pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, ali samo u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, jer je taj dio zahtjeva kao manji, sadržan u zahtjevu za utvrđenje ništetnosti u cijelosti predmetnih odredbi ugovora odnosno članka 2. točka 1. i članka 7. točka 1. i 2.

21. Neutemeljeno prvotuženik ističe žalbene prigovore - da se status potrošača ne presumira već je potrebno provesti dokazni postupak budući se taj status ne utvrđuje iz teksta ugovora ili iskaza tužitelja, te da isti treba promatrati ne samo u vrijeme sklapanja ugovora već i tijekom trajanja istog, da ne postoji osnova za zaključak da tužitelj nije bio informiran o valutnom riziku CHF i da se odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju nerazumljive jer tužitelj nije niti ispitan na te okolnosti, da nema mjesta primjeni utvrđenja i pravnih učinaka iz kolektivnog spora u odnosu na otkazane ugovore kao u ovom slučaju, da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava osobito Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojoj, zbog okolnosti da je valutna klauzula dispozitivna odredba našeg nacionalnog prava već skoro četiri desetljeća, ona je kao takva izuzeta od primjene navedene Direktive i izvan je pravnog režima utvrđenog Direktivom, te je analognom primjenom presude Suda Europske unije C-81/19 od 9. srpnja 2020. isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule, a nacionalni sudovi obvezni su tumačiti nacionalno pravo u skladu s pravom EU.

22. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima prvotuženika, proveo sveobuhvatni dokazni postupak na temelju kojeg je pravilno utvrdio da je ugovor sklopljen između tužitelja i prvotuženika potrošački, jer je riječ o namjenskom kreditu za kupnju kuću u kojoj tužitelj stanuje i u odnosu na koju ima prijavljeno prebivalište, jednako kao što je pravilno utvrdio da se o spornim dijelovima odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer je promjena kamatne stope u odnosu na početnu određena prema jednostranoj Odluci banke na koju tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati niti predvidjeti u kojem pravcu će se ista kretati, jednako kao što je pravilno utvrdio i da prvotuženik u vrijeme i nakon zaključenja ugovora tužitelju nije pružio potpunu informiranost o rizicima ugovorene valutne klauzule na temelju koje bi tužitelj moga donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Naime, na prvotuženiku je teret dokazivanja činjenice da se o spornim odredbama pregovaralo i da je tužitelju pružena predmetna potpuna obavijest, u smislu članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP. Kako na te okolnosti prvotuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza, slijedom toga primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) opravdava ocjenu da ta činjenica odnosno prigovor prvotuženika nije dokazana, pa je neodlučna njegova žalbena tvrdnja da tužitelj na te okolnosti nije niti ispitan.

23. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujući za sud i u ovom postupku, neovisno od toga što je ugovor o kreditu prvotuženik otkazao, jer navedene presude ne isključuju primjenu utvrđenja i pravnih učinaka iz predmetnog kolektivnog spora u odnosu na otkazane ugovore o kreditu. Osobito time što nije riječ o situaciji koju ima u vidu odredba članka 326. stavak 2. ZOO koja propisuje kumulativno potrebne pretpostavke za osnaženje ništetnih ugovora.

24. Jednako tako, na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe pozivanje prvotuženika na presudu Suda EU broj C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA, jer je temeljem utvrđenja i pravnih učinaka pravomoćnih presuda iz kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača, utvrđena ništetnost i odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, čiji su učinci prošireni i na ovaj individualni postupak zaštite prava potrošača sukladno naprijed navedenom, pa je neodlučan žalbeni navod da valutna klauzula predstavlja odredbu hrvatskog nacionalnog prava u dugom vremenskom razdoblju.

25. Slijedom navedenog, kako u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi prvotuženika, neosnovanu žalbu valjalo je odbiti, u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

26. Međutim, u pravu je prvotuženik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši točkom II. izreke presude ništetnost predmetnih ugovornih odredbi i u preostalom dijelu. Naime, članak 2. točka 1. i članak 7. stavak 1. i 2., pored odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sadrže i odredbe koje određuju iznos kredita, obvezu tužitelja da plati uz glavnicu redovnu i interkalarnu kamatu, anuitetsku otplatu kredita i iznos početnog anuiteta, a ti dijelovi nisu ništetni u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP i ZOO jer tužitelj nije niti isticao činjenicu da su predmetni dijelovi tih članaka rezultat jednostrane odluke prvotuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da bi u ugovor bile unesene bez ikakvog njegovog utjecaja, pa ti dijelovi nisu uzrokovali nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što bi bilo suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznih odnosa te savjesnosti i poštenja (članak 3. i 4. ZOO), pa je dakle riječ o dijelovima koji su uneseni očitom voljom ugovornih strana.

27. Zbog navedenog, jer je ostvaren istaknuti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, u predmetnom pobijanom dijelu valjalo uvažavanjem žalbe prvotuženika preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev u tom dijelu odbiti, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP odlučiti kao u točki III. izreke.

28. Odluka iz točke IV. izreke utemeljena je na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP, a da svaka stranka snosi svoje troškove valjalo je odrediti, imajući u vidu okolnost da je odbijen glavni tužbeni zahtjev u odnosu na koju odluku nisu nastali nikakvi posebni troškovi, dok je djelomično prihvaćen i djelomično odbijen podredni tužbeni zahtjev u odnosu na koji je i proveden dokazni postupak, čime su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima (članak 154. stavak 4. ZPP).

U Šibeniku 9. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić