Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-942/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Timon Sakoman, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2915/2021-34 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2915/2021-34 od 11. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod stavcima I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 016 1406/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. 12. 2004., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 107.000,00 CHF (slovima: stosedamtisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 016 1406/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. 12. 2004., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...1.148,02 CHF (slovima: tisućustočetrdesetosam švicarskih franaka i 02/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja..."

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužiteljici KE iznos od 10.797,42 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

- 3,75 Eura od 19.2.2009. do isplate,

- 11,39 Eura od 19.2.2009. do isplate,

-14,84 Eura od 29.4.2009. do isplate,

-5,32 Eura od 30.4.2009. do isplate,

-7,14 Eura od 14.7.2009. do isplate,

-3,48 Eura od 8,2,2010. do isplate,

-15,70 Eura od 8.2.2010. do isplate,

-12,89 Eura od 24.3.2010. do isplate,

-29,48 Eura od 12.4.2010. do isplate,

-26,33 Eura od 19.7.2010. do isplate,

-32,46 Eura ode 19.7.2010. do isplate,

-58,52 Eura od 19.7.2010. do isplate,

-74,59 Eura od 25.10.2010. do isplate,

-107,96 Eura od 25.10.2010. do isplate,

-96,44 Eura od 25.10.2010. do isplate,

-77,89 Eura od 7.12.2010. do isplate,

-117,02 Eura od 7.12.2010. do isplate,

-165,97 Eura od 11.1.2011., do isplate,

-130,90 Eura od 31.1.2011. do isplate,

-144,39 Eura od 28.2.2011. do isplate,

-128,73 Eura od 31.3.2011. do isplate,

-131,58 Eura od 2.5.2011. do isplate,

-197,87 Eura od 31.5.2011. do isplate,

-204,32 Eura od 30.6.2011. do isplate,

-259,70 Eura od 31.7.2011. do isplate,

-231,26 Eura od 31.8.2011. do isplate,

-200,11 Eura od 30.9.2011. do isplate,

-196,15 Eura od 31.10.2011. do isplate,

-193,75 Eura od 30.11.2011. do isplate,

-208,56 Eura od 31.12.2011. do isplate,

-221,47 Eura od 31.1.2012. do isplate,

-223,20 Eura od 29.2.2012. do isplate,

-214,27 Eura od 5.4.2012. do isplate,

-220,30 Eura od 2.5.2012. do isplate,

-224,42 Eura od 5.6.2012. do isplate,

-217,48 Eura od 30.6.2012. do isplate,

-219,31 Eura od 7.8.2012. do isplate,

-214,10 Eura od 6.9.2012. do isplate,

-203,02 Eura od 9.10.2012. do isplate,

-215,01 Eura od 5.11.2012. do isplate,

-220,76 Eura od 21.12.2012. do isplate,

-216,57 Eura od 16.1.2013. do isplate,

-193,96 Eura od 26.2.2013. do isplate,

-213,16 Eura od 7.3.2013. do isplate,

-214,84 Eura od 8.4.2013. do isplate,

-207,32 Eura od 7.5.2013. do isplate,

-183,90 Eura od 7.6.2013. do isplate,

-183,30 Eura od 9.7.2013. do isplate,

-189,05 Eura od 22.8.2013. do isplate,

-198,28 Eura od 12.9.2013. do isplate,

-211,05 Eura od 11.10.2013. do isplate,

-204,46 Eura od 12.11.2013. do isplate,

-209,12 Eura od 12.12.2013. do isplate,

-214,41 Eura od 14.1.2014. do isplate,

-214,14 Eura od 5.2.2024. do isplate,

-220,98 Eura od 6.3.2014. do isplate,

-218,77 Eura od 7.4.2014. do isplate,

-211,18 Eura od 5.5.2014. do isplate,

-208,75 Eura od 18.6.2014. do isplate,

-209,85 Eura od 8.7.2014. do isplate,

-85,71 Eura od 7.8.2014. do isplate,

-225,67 Eura od 8.9.2014. do isplate,

-224,17 Eura od 5.,10.2014. do isplate,

-230,42 Eura od 5.11.2014. do isplate,

-234,67 Eura od 5.12.2014. do isplate i na iznos od

-232,15 Eura od 5.1.2015. do isplate po stopi obračunatoj do 31.7.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao djelomično neosnovan, tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 2.941,14 Eur sa zatraženom zateznom kamatom.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da naknadi tužiteljici KE troškove parničnog postupka u iznosu od 1.541,00 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. srpnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv dijela navedene presude pod stavcima I., II., III. i V. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao potrošača za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na ime preplaćenog iznosa kredita zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika, jer je pravilno smatrao da se saslušavanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

6. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica, kao korisnik kredita 2. prosinca 2004. s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 016 1406/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran 6. prosinca 2004. kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-2751/2004,

- da je korisniku kredita stavljen na raspolaganje iznos od 107.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da iz suglasnih iskaza svjedoka VE i tužiteljice, koje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao životno uvjerljive, logične i u skladu s ostalim izvedenim dokazima, proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen zbog kupnje stana za stanovanje obitelji i u tu svrhu je korišten, nije korišten za obavljanje nikakve profesionalne djelatnosti,

- da je rate kredita plaćala je tužiteljica, a ponekad su to za nju i za njezin račun učinili suprug VE i njegov brat OE,

- da je tužiteljica podigla kredit vezan uz valutu CHF jer su joj tako sugerirali u banci, rekli su da je to najisplativija opcija, pritom nije upozorena ni na kakve rizike vezane uz sklapanje takvog ugovora, niti je imala ikakvog utjecaja na sadržaj toga ugovora, a nije niti sudjelovala u njegovom sastavljanju jer joj je predočen na već unaprijed sastavljenom obrascu,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.

9. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

10. S obzirom na navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ništavi dijelovi odredbe članka 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 016 1406/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. prosinca 2004. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2. prosinca 2004. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

11. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 2. prosinca 2004., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 26/96 - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

12. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe kojom bi se utvrđivala ništavost pojedinih ugovornih odredbi, jer upravo na osnovu ništave odredbe tužitelj temelji svoj restitucijski zahtjev.

14. U odnosu na ništavu odredbu o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužiteljica preplatila anuitete u iznosu 10.797,42 eura, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 104. st. 1. ZOO/91 kada je tuženiku naložio da tužiteljici isplati taj iznos. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka budući tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu već je osporio osnovu potraživanja tužiteljice ponavljajući da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a da to stranke nisu ugovorile. Ističe se da se radi o prigovoru pravne naravi u odnosu na zadatak vještačenja, a da je postavljeni zadatak u skladu sa zauzetim shvaćanjem u ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio stav sadržan u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-518/2023 od 27. veljače 2024. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

16. Budući je u postupku utvrđeno da su nepoštene odredba članka 2. i 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, a imajući u vidu da je prednik tuženika sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

17. U odnosu na žalbene navode vezane uz zastaru valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

18. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. travnja 2021., a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023. to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

19. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP i dosudio troškove zastupanja tužiteljice po punomoćniku prema vrijednosti boda od 2,00 eura primjenom Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) budući je Tbr. 52/3 Tarife propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. U odnosu na žalbeni navod tuženika valja odgovoriti da je odlučujući o naknadi troškova parničnog postupka prvostupanjski sud u svemu postupio po odredbi čl. 154. st. 2. ZPP kada je kod djelomičnog uspjeha stranke u parnici, a što je ovdje slučaj, obzirom da je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice pod stavkom IV. izreke odbijen, najprije utvrdio postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim je od postotka tužiteljice, jer je ona stranka koja je u većoj mjeri uspjela, oduzeo postotak uspjeha tuženika, kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, a nakon toga je utvrdio iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tužiteljice, to jest stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te je tužiteljici odmjerio naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, a to je u konkretnom slučaju 80%.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i potvrditi presudu suda prvog stupnja pod stavcima I., II.,

III. i V. izreke.

21. U ostalom, a nepobijanom dijelu (stavak IV. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

22. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (stavak II. izreke ).

U Velikoj Gorici 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina