REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-744/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-305/2021-3 od 18. siječnja 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-310/2017-30 od 14. siječnja 2021., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 17.186,18 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.375,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2021. do isplate, a pod točkom III. izreke je odbijen višak tužbenog zahtjeva.
2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke žalba tuženice odbijena je kao djelomično neosnovana te je prvostupanjska presuda pod točkom a) potvrđena u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom 1. izreke kojim je naloženo tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću u roku 8 dana isplati iznos od 2.281,00 eura bruto s pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom b) preinačena je u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom 1. izreke kojim su tužitelju dosuđene zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu od 2.281,00 eura bruto, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a pod točkom c) preinačena je u odluci o troškovima postupka pod točkom 2. izreke tako da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.221,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2021. do isplate. Pod točkom II. izreke zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3713/2024-2 od 6. veljače 2025., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-305/2021-3 od 18. siječnja 2024. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
"Smatra li se u slučaju tzv „stupnjevite tužbe“ iz čl. 186. b ZPP-a u kojoj je naznačeno utuženo razdoblje dulje nego li se ono naznačava u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (nakon dostave dokumentacije koja se po zakonu smatra zajedničkom za obje parnične strane i provedenog financijskog vještačenja), da je tužbeni zahtjev tim smanjivanjem oznake utuženog razdoblja djelomično povučen, odnosno smatra li se da je došlo time do smanjenja i preinake tužbenog zahtjeva u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i dosudi tužitelju daljnji parnični trošak, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
8. U revizijskoj fazi postupka sporan je parnični trošak kada je podnesena tzv. stupnjevita tužba, a tužitelj je u konačnom tužbenom zahtjevu naznačio kraće vremensko razdoblje od onog koje je naznačio u tužbi te je li u takvoj situaciji došlo do povlačenja tužbe.
9. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj podnio tužbu pozivom na čl. 186.b. st. 2. ZPP (tzv. stupnjevitu tužbu) u kojoj je utužio razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014., da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor zastare za sva potraživanja dospjela prije 12. ožujka 2012., da je vještak izradio nalaz i mišljenje za razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. i izradio varijantu b) nalaza i mišljenja prema kojoj je tuženica tužitelju propustila isplatiti iznos od 19.304,63 kuna te da je tužitelj nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka uredio tužbeni zahtjev tako što je zatražio isplatu iznosa od 17.186,18 kuna koji je tužitelju presudama i dosuđen u cijelosti.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja odlučujući o parničnom trošku prvostupanjski sud je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelju dosudio trošak u cijelosti (iznos od 12.375,00 kuna).
11. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku o parničnom trošku pozivom na čl. 154. st. 2. ZPP-a i utvrdio trošak tužitelju u iznosu od 1.221,71 eura (9.204,97 kuna), jer je tužitelj za razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 1. svibnja 2012. smanjio tužbeni zahtjev zbog zastare. S obzirom na osnov i visinu tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud je zaključio da je tužitelj uspio u sporu sa 73,54%, te mu je u tom omjeru i dosudio parnični trošak.
12. Mjerodavne odredbe ZPP-a glase:
Članak 186.b
(2) U sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine i obveza iz stavka 1. ovoga članka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza.
Članak 158.
(1) Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.
13. Takozvanom stupnjevitom tužbom iz čl. 186.b. st. 2. ZPP-a se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke.
14. Nadalje, povlačenje tužbe je parnična radnja tužitelja kojom on izjavljuje da odustaje od traženja da sud u konkretnoj parnici odluči o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva.
15. Iz tužbe tužitelja u ovom konkretnom predmetu proizlazi da tužitelju nije bio poznat broj prekovremenih sati odrađenih na terenu subotama, nedjeljama, blagdanima, noću i u smjenama u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. kao niti mjesečni iznosi razlike bruto plaće zbog čega je tražio da sud naloži tuženici da dostavi tražene podatke te da nakon toga donese presudu kojom će tuženici naložiti da isplati tužitelju neutvrđeni bruto iznos za utuženi period od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014.
16. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelju prilikom podnošenja tužbe bio poznat utuženi period te ga je on jasno odredio, ali mu nisu bili poznati ostali podaci (broj ostvarenih prekovremenih sati) kako bi mogao zatražiti točan iznos koji potražuje od tuženice.
17. Nadalje, nakon što je vještak dostavio nalaz i mišljenje s izračunom upravo za razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. koje je tužitelj tužbom i utužio, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev uvažavajući tuženičin prigovor zastare, jer nije zatražio isplatu iznosa kojeg je izračunao vještak za razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. koje je potraživao u prvobitno podnesenoj tužbi nego je zatražio isplatu iznosa koji se odnosi na kraće razdoblje, dakle, bez razdoblja od 7. kolovoza 2011. do 1. svibnja 2012. za koje je tuženica istaknula prigovor zastare.
18. Traženjem isplate za kraće razdoblje u uređenom tužbenom zahtjevu nego što ga je tužitelj tražio u prvobitno podnesenoj tužbi zbog istaknutog prigovora zastare prema shvaćanju ovog suda predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu čl. 158. ZPP- a.
19. Naime, skraćivanje utuženog razdoblja reflektira se i na smanjeni tužbeni zahtjev, jer je tužitelj zbog skraćenja utuženog razdoblja konačnim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu manjeg iznosa od onog koji bi mu pripadao prema nalazu i mišljenju vještaka za dulje razdoblje koje je prvobitno utužio podnesenom tužbom odnosno za koje razdoblje je podnio tužbu. Tužitelj je skratio utuženo razdoblje uvažavajući tuženičin prigovor zastare zbog čega je i došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva.
20. Skraćivanje utuženog razdoblja koje se onda reflektira i na smanjeni tužbeni zahtjev i zbog čega je tužitelj zapravo smanjio tužbeni zahtjev, predstavlja povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud.
21. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Kada tužitelj u slučaju tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 2. Zakona o parničnom postupku u konačno uređenom tužbenom zahtjevu zatraži isplatu iznosa za kraće razdoblje nego što ga je naznačio u prvotno podnesenoj stupnjevitoj tužbi, tužitelj je za taj period povukao tužbeni zahtjev te je došlo je do djelomičnog povlačenja tužbe.
22. Slijedom navedenog, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev što predstavlja djelomično povlačenje tužbe zbog istaknutog prigovora zastare pa je stoga drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 158. ZPP-a kada je uspjeh tužitelja prilikom određivanja parničnog troška utvrdio u omjeru od 73% uvažavajući činjenicu da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastare.
23. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 391. st. 6. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 9. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
