Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1393/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice 1. KĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja CĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] oboje zastupani po punomoćnici Ivani Rus, odvjetnici u Odvjetničkom društva Vizentin Brnabić & Rus j.t.d., Rijeka, Pomerio 27, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019-28 od 5. veljače 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025. te žalbi tuženice protiv dopunske presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 940/2019-32 od 18. veljače 2025. u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba 1. tužiteljice KĐ i 2. tužitelja CĐ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019- 28 od 5. veljače 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025. u točki VI. Izreke.
II. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019-28 od 5. veljače 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025.u točkama I. i III. izreke.
III. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025.
IV. Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019- 28 od 5. veljače 2025. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025. u točkama II., IV. i V. izreke i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev 1. tužiteljice KĐ i 2. tužitelja CĐ koji glasi:
„1. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 15.507,67 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
01.08.2007 0,91 Eur
01.09.2007 0,38 Eur
04.09.2007 9,60 Eur
01.10.2007 3,80 Eur
01.11.2007 3,62 Eur
01.12.2007 8,67 Eur
01.01.2008 8,12 Eur
01.02.2008 20,06 Eur
12.02.2008 0,13 Eur
01.03.2008 27,55 Eur
12.03.2008 0,31 Eur
01.04.2008 34,39 Eur
10.04.2008 0,76 Eur
01.05.2008 17,00 Eur
09.05.2008 0,55 Eur
01.06.2008 12,41 Eur
11.06.2008 0,50 Eur
01.07.2008 17,71 Eur
10.07.2008 0,27 Eur
01.08.2008 7,36 Eur
08.08.2008 0,05 Eur
01.09.2008 9,81 Eur
01.10.2008 20,38 Eur
01.11.2008 70,45 Eur
01.12.2008 31,13 Eur
12.12.2008 1,01 Eur
01.01.2009 73,92 Eur
09.01.2009 3,23 Eur
01.02.2009 70,66 Eur
12.02.2009 9,72 Eur
01.03.2009 65,82 Eur
12.03.2009 18,25 Eur
01.04.2009 51,73 Eur
10.04.2009 19,89 Eur
01.05.2009 46,41 Eur
11.05.2009 27,85 Eur
01.06.2009 33,47 Eur
10.06.2009 31,52 Eur
01.07.2009 22,48 Eur
10.07.2009 40,03 Eur
01.08.2009 18,30 Eur
10.08.2009 40,60 Eur
01.09.2009 14,73 Eur
10.09.2009 51,69 Eur
01.10.2009 7,01 Eur
09.10.2009 51,72 Eur
01.11.2009 1,60 Eur
10.11.2009 56,54 Eur
23.11.2009 4,46 Eur
01.12.2009 0,03 Eur
10.12.2009 62,83 Eur
01.01.2010 0,58 Eur
11.01.2010 76,93 Eur
21.01.2010 0,64 Eur
10.02.2010 86,61 Eur
22.02.2010 0,47 Eur
11.03.2010 84,20 Eur
22.03.2010 0,10 Eur
30.03.2010 0,05 Eur
09.04.2010 96,59 Eur
19.04.2010 2,15 Eur
10.05.2010 104,86 Eur
17.05.2010 4,02 Eur
10.06.2010 117,30 Eur
21.06.2010 6,87 Eur
01.07.2010 0,10 Eur
09.07.2010 131,68 Eur
13.07.2010 11,38 Eur
10.08.2010 122,67 Eur
01.09.2010 2,97 Eur
10.09.2010 170,68 Eur
16.09.2010 7,34 Eur
12.10.2010 147,12 Eur
15.10.2010 4,79 Eur
01.11.2010 0,01 Eur
10.11.2010 149,56 Eur
11.11.2010 2,80 Eur
10.12.2010 167,12 Eur
15.12.2010 8,83 Eur
01.01.2011 0,01 Eur
10.01.2011 190,44 Eur
19.01.2011 16,64 Eur
01.02.2011 0,01 Eur
10.02.2011 166,69 Eur
17.02.2011 9,80 Eur
10.03.2011 173,99 Eur
17.03.2011 11,88 Eur
11.04.2011 167,36 Eur
20.04.2011 2,08 Eur
10.05.2011 193,65 Eur
17.05.2011 11,59 Eur
10.06.2011 223,10 Eur
01.07.2011 1,77 Eur
11.07.2011 232,21 Eur
01.08.2011 1,00 Eur
10.08.2011 328,05 Eur
22.08.2011 20,18 Eur
09.09.2011 237,30 Eur
01.10.2011 7,69 Eur
11.10.2011 215,05 Eur
01.11.2011 11,27 Eur
10.11.2011 205,67 Eur
01.12.2011 20,37 Eur
12.12.2011 196,73 Eur
01.01.2012 31,67 Eur
10.01.2012 201,00 Eur
01.02.2012 38,86 Eur
10.02.2012 202,69 Eur
01.03.2012 41,90 Eur
09.03.2012 200,60 Eur
01.04.2012 43,26 Eur
10.04.2012 193,06 Eur
01.05.2012 48,15 Eur
10.05.2012 191,31 Eur
01.06.2012 52,53 Eur
12.06.2012 191,44 Eur
01.07.2012 53,68 Eur
10.07.2012 185,00 Eur
01.08.2012 57,52 Eur
06.08.2012 183,06 Eur
01.09.2012 59,54 Eur
10.09.2012 168,38 Eur
01.10.2012 65,04 Eur
10.10.2012 164,41 Eur
01.11.2012 73,96 Eur
09.11.2012 164,82 Eur
01.12.2012 78,19 Eur
07.12.2012 159,11 Eur
01.01.2013 82,73 Eur
09.01.2013 157,49 Eur
01.02.2013 81,14 Eur
08.02.2013 147,04 Eur
01.03.2013 90,76 Eur
01.04.2013 99,81 Eur
10.04.2013 137,44 Eur
01.05.2013 101,71 Eur
10.05.2013 128,06 Eur
01.06.2013 101,86 Eur
10.06.2013 117,45 Eur
01.07.2013 107,55 Eur
10.07.2013 105,14 Eur
01.08.2013 121,96 Eur
09.08.2013 97,81 Eur
01.09.2013 133,56 Eur
11.09.2013 90,82 Eur
01.10.2013 148,99 Eur
10.10.2013 86,04 Eur
01.11.2013 150,15 Eur
12.11.2013 80,21 Eur
01.12.2013 157,97 Eur
12.12.2013 77,22 Eur
01.01.2014 162,91 Eur
08.01.2014 70,50 Eur
01.02.2014 172,99 Eur
10.02.2014 38,44 Eur
01.03.2014 209,34 Eur
10.03.2014 6,52 Eur
01.04.2014 207,70 Eur
10.04.2014 5,88 Eur
01.05.2014 204,64 Eur
12.05.2014 4,55 Eur
01.06.2014 205,13 Eur
12.06.2014 2,10 Eur
01.07.2014 208,11 Eur
01.08.2014 213,66 Eur
01.09.2014 219,33 Eur
01.10.2014 218,83 Eur
01.11.2014 221,67 Eur
01.12.2014 225,30 Eur
11.12.2014 0,46 Eur
01.01.2015 220,69 Eur
12.01.2015 3,43 Eur
01.02.2015 226,42 Eur
01.03.2015 226,42 Eur
01.04.2015 226,42 Eur
01.05.2015 226,42 Eur
01.06.2015 226,42 Eur
01.07.2015 226,42 Eur
01.08.2015 226,42 Eur
01.09.2015 226,42 Eur
počam od 01.06.2005. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , a sve u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 2.811,14 EUR preplaćen s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
01.02.2008 49,24 Eur
01.03.2008 49,22 Eur
01.04.2008 49,21 Eur
01.05.2008 49,21 Eur
01.06.2008 49,20 Eur
01.07.2008 49,19 Eur
01.08.2008 49,17 Eur
01.09.2008 49,17 Eur
01.10.2008 49,16 Eur
01.11.2008 49,14 Eur
01.12.2008 49,13 Eur
01.01.2009 49,12 Eur
01.02.2009 49,11 Eur
01.03.2009 49,09 Eur
01.04.2009 9,54 Eur
10.04.2009 39,55 Eur
11.05.2009 79,80 Eur
10.06.2009 79,78 Eur
10.07.2009 79,76 Eur
10.08.2009 79,75 Eur
10.09.2009 79,73 Eur
09.10.2009 79,71 Eur
10.11.2009 79,69 Eur
10.12.2009 79,67 Eur
11.01.2010 79,65 Eur
10.02.2010 79,63 Eur
11.03.2010 79,61 Eur
09.04.2010 79,58 Eur
10.05.2010 79,57 Eur
10.06.2010 79,54 Eur
09.07.2010 79,51 Eur
10.08.2010 79,49 Eur
10.09.2010 79,47 Eur
12.10.2010 79,45 Eur
10.11.2010 57,98 Eur
10.12.2010 57,95 Eur
10.01.2011 57,93 Eur
10.02.2011 57,91 Eur
10.03.2011 57,88 Eur
11.04.2011 57,86 Eur
10.05.2011 57,83 Eur
10.06.2011 32,34 Eur
11.07.2011 32,33 Eur
10.08.2011 32,31 Eur
09.09.2011 32,29 Eur
11.10.2011 32,27 Eur
10.11.2011 2,78 Eur
12.12.2011 2,78 Eur
10.01.2012 2,77 Eur
10.02.2012 2,76 Eur
09.03.2012 2,76 Eur
10.04.2012 2,76 Eur
10.05.2012 2,75 Eur
12.06.2012 2,75 Eur
10.07.2012 2,74 Eur
06.08.2012 2,74 Eur
10.09.2012 2,74 Eur
10.10.2012 2,73 Eur
09.11.2012 2,73 Eur
07.12.2012 2,72 Eur
09.01.2013 2,72 Eur
08.02.2013 2,71 Eur
11.03.2013 2,71 Eur
10.04.2013 2,70 Eur
10.05.2013 2,70 Eur
10.06.2013 2,69 Eur
10.07.2013 2,68 Eur
09.08.2013 2,68 Eur
11.09.2013 2,67 Eur
10.10.2013 2,67 Eur
01.11.2013 0,49 Eur
12.11.2013 2,18 Eur
01.12.2013 2,66 Eur
01.01.2014 2,65 Eur
počam od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poen, a sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 6.538,64 ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019.po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.“
V. Preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u točki VIII. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019-28 od 5. veljače 2025. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025. i sudi:
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019-28 od 5. veljače 2025. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025. u točki VII. izreke bez vraćanja na ponovno suđenje.
II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba 1. tužiteljice KĐ i 2. tuženika CĐ protiv točke V. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-940/2019-28 od 5. veljače 2025. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-940/2019-32 od 18. veljače 2025.
III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi 1. tužiteljice KĐ, 2. tužitelja CĐ i tuženice za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom [broj kredita] od 19. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi „iznos kredita: 186.900,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj i „…iznos anuiteta 949,99 CHF“, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.507,67 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke, pod točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe čl. 8. Ugovora o namjenskom kreditu i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 8. ugovora o [broj kredita] od 19. srpnja 2007. odnoseće na redovnu kamatnu stopu koja glasi: „…ugovorene strane su suglasne…u skladu s važećim odlukama banke…“, pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 2.811,14 EUR-a preplaćen s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki IV. izreke, pod točkom V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 6.538,64 EUR-a na ime razlike glavnice utvrđene na 30. rujna 2015. sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015., pa do isplate, pod točkom VI. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u visini od 2.757,45 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos kao neosnovanim, pod točkom VII. izreke utvrđeno je da nije osnovana tražbina tuženice prema tužiteljima u visini od 14.779/85 kn/1.961,62 EUR- a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki VII. izreke. Dopunskom presudom utvrđen je ništetnim i dio odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 19. srpnja 2007. u dijelu valutne klauzule kojim će se povrat obveza iz predmetnog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknadi i drugi eventualni troškovi) računati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa stranke, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaj te da potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.
2. Protiv te presude u dijelu pod točkama V. i VI. izreke pravovremenu žalbu podnijeli su tužitelji iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno „predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku“. Zatražili su trošak žalbe specificiran u žalbi.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužitelja je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.
5. Protiv presude u dijelu pod točkama I., II., IIIl, IV., V. VII. i VIII. izreke te dopunske presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda i dopunska presuda preinače sukladno žalbenim navodima, podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražila je trošak žalbi specificiran u žalbama.
6. Odgovor na žalbe nije podnesen.
7. Žalba tuženice protiv presude je djelomično osnovana, a žalba protiv dopunske presude nije osnovana.
8. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovora o [broj kredita] od 19. srpnja 2007. sklopljenog između 1. tužiteljice KĐ kao korisnice kredita. 2. tužitelja CĐ kao sudužnika i tuženice kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženice i valutna klauzula, tj. obveza tužitelja kao korisnika kredita i sudužnika prema tečaju švicarskog franka (CHF), isplata s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isplata na ime razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujna 2015.
9. Pobijana presuda i dopunska presuda sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuju žalbe stranaka.
10. Neosnovano tužitelji u žalbi ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, odnosno da je zbroj iznosa koje je prvostupanjski sud dosudio tužiteljima u točkama II., IV. i V. izreke i onog s kojim su tužitelji odbijeni u točci VI. izreke presude veći od ukupnog potraživanja tužitelja, čime da je prekoračen tužbeni zahtjev.
11. Tužitelji konačno postavljenim tužbenim zahtjevom podneskom od 24. rujna 2024. zahtijevaju isplatu iznosa od 15.507,67 EUR-a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, što im je dosuđeno pod toč. II. prvostupanjske presude, iznosa od 2.811,14 EUR-a s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što im je dosuđeno pod toč. IV. izreke prvostupanjske presude te iznosa od 8.903,01 EUR-a s osnova razlike glavnice na dan 15. rujna 2015., od kojeg iznosa im je pod točkom V. izreke dosuđen iznos od 6.538,64 EUR-a, te odbijen dio iznosa od 2.364,37 EUR-a pod toč. VI. izreke prvostupanjske presude. Time je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji je postavljen podneskom od 24. rujna 2024. Nadalje, tužitelji su tužbom s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zahtijevali iznos od 24.142,16 kn, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iznos od 21.180,61 kn/2.811,14 EUR-a čime su smanjili tužbeni zahtjev za iznos od 393,08 EUR- a/2.961,63 kn. Smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, isto je uslijedilo nakon zaključenja prethodnog postupka pa je za isto u smislu odredbe čl. 193. st. 2. potreban pristanak tuženice, a tuženica se djelomičnom povlačenju tužbe usprotivila, pa je sud pravilno meritorno odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva. Na opisani način prvostupanjski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu iz podneska od 24. rujna 2024. te dijelu tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena, a na koje povlačenje tuženica nije pristala, pa stoga tužbeni zahtjev nije prekoračen.
12. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.
13. Kako je točkom V. izreke prvostupanjske presude prihvaćen dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 6.538,64 EUR-a na ime razlike glavnice dosuđene na 30. rujna 2015. to tužitelji nemaju pravnog interesa pobijati taj dio presude, pa je žalbu tužitelja u tom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP i odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom II.
14. Tuženica u žalbi stavlja prijedlog za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF. Odredbe ZPP ne propisuju eventualno izuzeće suca, već se sudac dužan izuzeti ukoliko za to postoje zakonski razlozi.
15. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji stranaka sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).
16. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 19. srpnja 2007. između 1. tužiteljice KĐ, kao korisnice kredita, 2. tužitelja CĐ kao sudužnika i tuženice kao banke sklopljen ugovor o [broj kredita] kojim je tuženica odobrila 1. tužiteljici u kredit u iznosu od 186.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženica, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi. Dalje je nesporno da su 1. tužiteljica kao korisnica kredita, 2. tužitelj CĐ kao sudužnik i tuženica kao davatelj kredita na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) 30. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-
17. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, odnosno da li je tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa neosnovano ostvarila korist i to u visini razlike između iznosa koji joj je od strane tužitelja uplaćen, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu, te razlike glavnice na dan 30. rujna 2015., sve to u razdoblju od zaključenja kredita pa do provedene konverzije.
18. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa pozivom na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502.c ZPP.
19. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.
20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelji nisu imali utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje su tužitelji platili na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 15.507,67 EUR- a, promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu do zaključenja Aneksa ugovora kojim je provedena konverzija iznosi 2.811,14 EUR-a te razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.538,64 EUR-a.
21. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.
22. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelji nisu imali utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
23. Na tuženici je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da su tužitelji imali mogućnost na te uvjete utjecati, a što tuženica predloženim dokazima nije dokazala.
24. Iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženica u spis dostavila odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.
25. Naime, na temelju dostavljene dokumentacije odnosno Promotivnih uvjeta kredita i dokumentacije kao što su brošure i reklamni materijali ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu budući se ne navode okolnosti na temelju kojih su tužitelji kao potrošači mogli i trebali biti svjesni da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita.
26. Ovdje valja reći da pisani iskaz ĆĐ, djelatnice tuženice nema snagu dokaznog sredstva u ovoj pravnoj stvari.
27. Dakle, u gore navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
28. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
29. Čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.
30. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
31. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da su tužitelji imali mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da su tužitelji svojim potpisom prihvatili sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da je prilikom sklapanja ugovora poštivala sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.
32. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.
33. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.
34. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.
35. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks ugovora o kreditu od 30. siječnja 2016., a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na temelju ZID ZPK postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
36. Stoga je žalbu tuženice valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke te dopunsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.
37. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke pod toč. II., IV. i V .izreke dosudio je tužiteljima pretplaćenu razliku između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjala tuženica i kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora (2.811,14 EUR-a) i razliku stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita (15.507,67 EUR-a), a sve na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 6.538,64 EUR-a na ime razlike glavnice utvrđene na 30. rujna 2015., te pod točkom VI. izreke odbio dio tužbenog zahtjeva radi isplate razlike glavnice (pretplata po konverziji) na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.364,37 EUR-a.
38. Ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da dodatkom ugovora o kreditu od 1. prosinca 2015. koji je zaključen temeljem ZID ZPK nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
39. ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.
40. ZID ZPK bio je predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I- 3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.
41. Vrhovni sud je u oglednom predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odgovorio da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o Potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ocijenjeno je i da je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
42. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se prema iskazu tužitelja nije pregovaralo, ali te odredbe su odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK koji je prošao ocjenu ustavnosti zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/15) te njegove odredbe obvezuju stranke, jer Dodatak nema elemenata koji bi mu davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
43. U smislu odredbe č. 19.c st. 1. ZID ZPK konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.
44. Odredbom čl. 1. Aneksa ugovora o kreditu broj 5103628037 je izrijekom propisano da se isti sklapa na temelju odredbi ZID ZPK, čl. 3. stranke su suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem da dan 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c ZID ZPK, čl. 4. utvrđena je preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita sa stanjem na 30. rujna 2015., čl. 5. utvrđena je obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 99.120,89 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, da postoji pretplata u iznosu od 17.814,34 kn, čl. 6. utvrđena je visina kamatne stope na dan sklapanja Aneksa, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i definirani parametri od kojih ovisi visina promjenjive kamatne stope, čl. 7. ugovoreno je da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih iznosa anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR-u u novom otplatnom planu, čl. 8. utvrđen je mjesečni anuitet na dan sklapanja Aneksa, te su tužitelji (čl. 5.5. Aneksa) upozoren od strane tuženice na rizik promjene tečaja kao i na moguće promjene iznosa ugovorne obveze u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.
45. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR-o, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, pa razlika koju tužitelji zahtijevaju tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.
46. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su u skladu s Aneksom ugovora iskorištene za ispunjenje ugovornih obveza proizašlih iz valjanih ugovornih odredbi Aneksa, odnosno koriste se za namirenje budućih obroka ili anuiteta prema novom otplatnom planu.
47. Tuženica je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK, unijela svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u osnovnom Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njezinu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR-o utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR-u, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR-u. Tako je valjano prestala obveza tuženice, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule, a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženice.
48. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da su zaključili Aneks na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.
49. Sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužitelji su restituirani za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinili, vraćene su u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje su preuzeli valjanim Aneksom pa im ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.
50. Dakle, sklapanjem Aneksa na način propisan odredbama čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača (tužitelja) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju su 1. tužiteljica kao korisnica kredita i 2. tužitelj kao sudužnik slobodno pristali.
51. Stroga pravila o konverziji i načinu izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja (potrošača) kao korisnice kredita i sudužnika i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, novim ugovornim odredbama obzirom da su tužitelji kao potrošači informirani u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK o posljedicama konverzije i imali su mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK.
52. Izvršena konverzija nije imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, već i otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu zamjene kao nepoštenih ugovornih odredbi novom ugovornom odredbom koja kako je već gore navedeno nema elemenata ništetnosti, jer izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
53. U odnosu na prigovor zastare potraživanja valja samo navesti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (22. svibnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.
54. Slijedom izloženoga valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP prihvatiti kao djelomično osnovanu žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. II., IV. i V. izreke i odbiti zahtjev tužitelja za isplatu te temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom VI. izreke.
55. Kako je ovom presudom pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za isplatom to nema mjesta odlučivanju o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, jer tuženica nije istaknula zahtjev za ostvarenje svoje tražbine u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva, nego uvjetno, u svrhu prebijanja tuženičine tražbine s tužiteljevom, ako se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine. Prigovor radi prebijanja u ovoj procesnoj situaciji ex tunc postaje procesnopravno irelevantan, pa je stoga valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu pod toč. VII. izreke bez vraćanja na ponovno suđenje.
56. Kako je ovom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP.
57. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud je cijenio činjenicu da su tužitelji potrošači i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače strane u njihovom međusobnom odnosu kao i da u ovoj pravnoj stvari sudska praksa nije ustaljena u odnosu na zahtjev za isplatu. Stoga ovaj sud oslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. K i C, presuda od 6. rujna 2016. po zahtjevu broj 72152/13) ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da su tužitelji djelomično uspjeli u parnici primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelji, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nisu mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena te u takvim okolnostima tužitelji nisu mogli biti svjestan da njihov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.
58. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja bez potrebe odgovaranja na daljnje žalbene navode stranaka (čl. 375. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 9. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Jadranka Travaš
