Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-747/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja ĆC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugo tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku. Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku iz ZOU Gorana Veljovića i drugih u Puli, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno, Poslovni broj P-1018/2019-33 od 25. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno, Poslovni broj P-1018/2019-33 od 25. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli -Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno, Poslovni broj P-1018/2019-33 od 25. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod toč. II., V. i VI. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 da prvotužitelju ĆC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati preplaćeni iznos 64.045,13 kuna (šezdesetčetiritisućečetrdesetpetkunaitrinaestlipa) po ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sklopljenog 5. veljače 2007. godine, potvrđenog 7. veljače 2007. godine od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod brojem: OU-75/07-1, uvećano za zatezne kamate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na svaki pojedini iznos preplate kako slijedi i to na:

-33,70 kuna od 20. svibnja 2008.

-60,54 kuna od 20. lipnja 2008.

-171,43 kuna od 20. srpnja 2008.

-170,12 kuna od 20. kolovoza 2008.

-167,31 kuna od 20. rujna 2008.

-291,87 kuna od 20. listopada 2008.

-284,66 kuna od 20. studenoga 2008.

-419,19 kuna od 20. prosinca 2008.

-583,85 kuna od 20. siječnja 2009.

-603,62 kuna od 20. veljače 2009.

-518,50 kuna od 20. ožujka 2009.

-523,54 kuna od 20. travnja 2009.

-536,19 kuna od 20. svibnja 2009.

-523,17 kuna od 20. lipnja 2009.

-610,50 kuna od 20. srpnja 2009.

-600,81 kuna od 20. kolovoza 2009.

-603,17 kuna od 20. rujna 2009.

-586,13 kuna od 20. listopada 2009.

-614,91 kuna od 20. studenoga 2009.

-630,98 kuna od 20. prosinca 2009.

-675,21 kuna od 20. siječnja 2010.

-697,22 kuna od 20. veljače 2010.

-748,43 kuna od 20. ožujka 2010.

-745,94 kuna od 20. travnja 2010.

-815,89 kuna od 20. svibnja 2010.

-855,17 kuna od 20. lipnja 2010.

-884,32 kuna od 20. srpnja 2010.

-969,12 kuna od 20. kolovoza 2010.

-978,18 kuna od 20. rujna 2010.

-997,77 kuna od 20. listopada 2010.

-974,00 kuna od 20. studenoga 2010.

-1.164,52 kuna od 20. prosinca 2010.

-1.115,31 kuna od 20. siječnja 2011.

-1.057,94 kuna od 20. veljače 2011.

-1.009,07 kuna od 20. ožujka 2011.

-970,73 kuna od 20. travnja 2011.

-1.063,58 kuna od 20. svibnja 2011.

-1.201,35 kuna od 20. lipnja 2011.

-1.337,18 kuna od 20. srpnja 2011.

-1.448,88 kuna od 20. kolovoza 2011.

-1.243,21 kuna od 20. rujna 2011.

-1.125,00 kuna od 20. listopada 2011.

-1.152,87 kuna od 20. studenoga 2011.

-1.209,45 kuna od 20. prosinca 2011.

-1.262,84 kuna od 20. siječnja 2012.

-1.272,70 kuna od 20. veljače 2012.

-1.252,16 kuna od 20. ožujka 2012.

-1.248,29 kuna od 20. travnja 2012.

-1.277,40 kuna od 20. svibnja 2012.

-1.274,35 kuna od 20. lipnja 2012.

-1.245,35 kuna od 20. srpnja 2012.

-1.231,86 kuna od 20. kolovoza 2012.

-1.185,98 kuna od 20. rujna 2012.

-1.250,31 kuna od 20. listopada 2012.

-1.259,76 kuna od 20. studenoga 2012.

-1.250,44 kuna od 20. prosinca 2012.

-1.154,77 kuna od 20. siječnja 2013.

-1.202,59 kuna od 20. veljače 2013.

-1.231,27 kuna od 20. ožujka 2013.

-1.259,50 kuna od 20. travnja 2013.

-1.170,20 kuna od 20. svibnja 2013.

-1.157,31 kuna od 20. lipnja 2013.

-1.158,91 kuna od 20. srpnja 2013.

-1.172,29 kuna od 20. kolovoza 2013.

-1.212,62 kuna od 20. rujna 2013.

-1.214,03 kuna od 20. listopada 2013.

-1.223,86 kuna od 20. studenoga 2013.

-1.249,65 kuna od 20. prosinca 2013.

-678,46 kuna od 20. siječnja 2014.

-749,65 kuna od 20. veljače 2014.

-224,06 kuna od 20. ožujka 2014., sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 18.983,40 (osamnaesttisućadevetstoosamdesettrikuneičetrdesetlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od dana donošenja ove presude 25. siječnja 2022. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, a odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 7.996,10 kuna, zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata."

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

r i j e š i o  j e

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalna služba u Rovinju - Rovigno, Poslovni broj P-1018/2019 od 25. siječnja 2022., u dijelu pod toč. IV. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke utvrđeni su ništetni dijelovi odredaba članka 1. i članka 3. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke, sklopljenog 5. veljače 2007., između prvotužitelja ĆC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugotužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženice OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, te kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Točkom II. izreke naloženo je tuženoj da isplati prvo tužitelju iznos od 64.045,13 kn, sa pripadajućom kamatom na pojedine iznose, pobliže navedene u pod toč. II. izreke prvostupanjske presude.

Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi da ništetne i bez pravnog učinka odredbe Radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog 15. siječnja 2016., potvrđenog 15. siječnja 2016. od strane javnog bilježnika Marije Blečić u Pazinu pod posl. brojem: OV-217/16, između prvotužitelj, drugotužitelja i tuženika.

Točkom IV. izreke, utvrđeno je da ne postoji novčana tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu 38.238,92 kuna, sa pripadajućom kamatom na pojedine iznose, pobliže navedene u pod toč IV. izreke.

Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 18.983,40 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude 25. siječnja 2022. do isplate odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 7.996,10 kuna, zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata.

Točkom VI. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Presudu u djelu pod toč. I., II., IV., V. i VI. pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, usvojiti navode žalbe preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno istu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora, je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 1. i čl. 3. Ugovora o kreditu kojega su nesporno dana 5. veljače 2007., zaključili tužitelji kao korisnici kredita i tuženik kao kreditora, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama, te restitucijski zahtjev temeljem ništetnih odredbi.

5. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev utvrđujući ništetnim označeni dio odredbi Ugovora o kreditu [broj kredita], upućujući na direktan učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prema kojima su ništetne odredbe zaključene između stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8. Odredbom čl. 502. b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502. a st. 1. ZPP.

9. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07-dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, no u ovom predmetu tuženik nije predložio saslušanje svjedoka, koji bi mogao iskazivati na okolnost pojedinačnog pregovaranja, pa s tim u vezi nije dokazao da se pojedinačno s tužiteljima pregovaralo u pogledu označenih odredbi Ugovora o kreditu, a na njemu je teret tog dokaza.

10. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik budući da je moguće ocijeniti kako se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužiteljice.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

12. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

14. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

15. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, ovaj dio Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

16. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

17. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

18. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet spora, predstavljale njegove bitne sastojke.

19.1 U odnosu na nesporno zaključeni Dodatak br. 1 Ugovora kreditu br. [broj kredita] od 15. siječnja 2016. (dalje Dodatak) na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015 – dalje: ZIDZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u Eur, postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. I izreke.

21.1. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke pod točkom II., izreke tužitelju sudi i preplaćenu razliku između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora te razlike stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju i naposljetku, budući da je tuženik proveo konverziju Ugovora o kreditu iz CHF u Eur, na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka nalaže tuženiku isplatu na ime preplate anuiteta iznos od 39.827,17 kn, te razliku u nedospjeloj glavnici 24.217,42 kn, odnosno ukupno 64.217,42 kn.

21.2. Donoseći ovaj dio odluke u odnosu na nesporno sklopljeni Dodatak, prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj prihvatio izračun konverzije i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

22. Između stranaka nije sporno da su 15. siječnja 2016. sklopili Dodatak na temelju ZIDZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

23. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (" Narodne novine ", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

24. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

25.1. Odredbom Dodatka je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u Eur te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.

25.2. Odredbom čl. 2. Dodatka, ugovorne strane su utvrdile nespornim da se denominiranjem kredita u Eur na dan plasiranja kredita, iznos zaduženja utvrđuje u visini 47.338,00 Eur u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB za Eur; da nedospjela glavnica na 15. siječnja 2016. iznosi 33.414,18 Eur, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB za Eur.

25.3. Potom je utvrđeno da potpisivanjem Dodatka, korisnik kredita potvrđuje da je primio amortizacijski plan, u kojem je izražena efektivna kamatna stopa. Stanke su ugovorile kamatnu stopu, te utvrdile da se obračun kamata vrši proporcionalnom metodom, a u čl. 6. Dodatka br. 1. je utvrđeno da potpisom ovog Dodatka br. 1. korisnik kredita izričito izjavljuje da prihvaća način promjene kamatne stope kako je određeno ovim Ugovorom. U čl. 7. dodatka br. 1. stranke su suglasno utvrdile da je korisnik kredita upoznat sa svim uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom prije sklapanja Osnovanog ugovora, te mu je uručena otplatna tablica sa iskazanom efektivnom kamatnom stopom.

26. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19. c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti Eur, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

27. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

28. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka br. 1., u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

29. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak br. 1. na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

30. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

31. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK st. 1. uključuje i te uplate.

32. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZIDZPK.

33. Tako je sklapanjem Dodatka br. 1. sukladno odredbi čl. 19. c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

34. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelju, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

35. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Dodatka br. 1. sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.

36. Tuženik je žalbu podnio i protiv točke IV. izreke presude kojom je utvrđeno ne postojanje novčane tražbine tuženika prema tužitelju. U svom podnesku od 25. svibnja 2020. tuženik je istako prigovor prijeboja navodeći da ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s tražbinom tuženika na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije.

Obzirom da je pobijana odluka preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev, to je žalba u odnosu na točku IV. postala bespredmetna jer ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku, pa stoga ne može postojati niti prijebojni zahtjev tuženika prema tužiteljici. S tim u vezi valjalo je ukinuti presudu u dijelu pod toč. IV. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

37. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku br. 1, tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom II. izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19. c ZID ZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

38. Kako je pobijana odluka preinačena, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 154. stavak 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u postupku.

39. Iako je uspjeh tuženika veći u odnosu na uspjeh tužitelja ovaj sud imao je na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova jer u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno niti je postojala ustaljena sudska praksa, pa tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZPK, nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga određivanje znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP nije spojivo s njezinim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

40. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis