Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Gž-317/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Vukovaru u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Vesne Vrkić Perak, kao predsjednika vijeća, te Željka Marina kao suca izvjestitelja i Marijane Žulj Jakovljević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz Republike Bosne i Hercegovine, Dobrovci, Gračanica, OIB: [osobni identifikacijski broj] (kao pravnog slijednika sada pok. IE), zastupane po punomoćniku Draženu Štivić, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi povrata posjeda i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-223/2024-229 od 21. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-223/2024-229 od 21. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijena je tužiteljica u cijelosti s tužbenim zahtjevom kojim je zahtijevala isplatu novčane naknade u obliku mjesečnih iznosa za sve koristi koje je ostvarila ili propustila ostvariti korištenjem oduzetog autobusa do svibnja 1992. pa do 10. siječnja 1999., kao i sa eventualnim tužbenim zahtjevom za isplatu ukupnog iznosa od 1.362.652,20 kuna ( 181.686,96 eura) sa pripadajućim kamatama od 2. ožujka 2024. do isplate a na ime koristi koje je tužena imala za vrijeme posjedovanja spornog autobusa.
Stranke su odbijene sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
2. Pravodobno podnesenom žalbom tužiteljica pobija takvu prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – u nastavku teksta: ZPP) i zbog povrede načela pravičnog suđenja zajamčenog člankom 6. stavak 1. i člankom 13. Konvencije.
Predlaže preinačenje pobijane prvostupanjske presude i usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tužena u odgovoru na žalbu pobija navode žalbe kao neosnovane i predlaže odbijanje iste.
4. Tužena žalbom pobija odluku o parničnom trošku smatrajući da joj je trebalo dosuditi parnični trošak te predlaže preinačenje tog dijela prvostupanjske presude.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
7. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. U ovoj pravnoj stvari, a kako to pravilno kronološki navodi prvostupanjski sud, donijeto je više sudskih odluka pa tako i presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županju broj P-276/2019-181 od 19. listopada 2020., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-761/2020-3 od 22. prosinca 2020., a kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.340.814,75 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog.
9. Povodom izjavljene revizije tuženika Vrhovni sud RH je rješenjem broj Rev- 453/2022-4 od 28. studenog 2023. ukinuo nižestupanjske odluke pod točkama I. i II. izreke (u dosuđujućem dijelu glavne tražbine i troška) i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz ocjenu da je preuranjen zaključak nižestupanjskih sudova o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva.
10. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja je proveo dokaze i utvrdio činjenice na koje je upućivao Vrhovni sud RH u navedenoj odluci te je utvrđeno nespornim:
- da je tužitelj kupio autobus marke TAM, tip 1904 11 T, broj šasije [broj šasije], sa 51 mjestom za sjedenje,
- da je tijekom 1992. taj autobus oduzet od osobe kojoj je IE povjerio isti na čuvanje u mjestu Svilaj, čije ime tužitelju nije poznato,
- da je tužitelj tvrdio da je podnio zahtjev za povrat autobusa Ministarstvu obrane,
- da tužitelju navedeni autobus nikada nije vraćen, niti mu je plaćena bilo kakva naknada,
- da je rješenjem Vlade Republike Hrvatske, Komisije za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku, Klasa: 413-04/95-01/42, Urbroj: 513- 02-01/1-95-68 od 21. travnja 1995. (list 139) autobus ustupljen MUP-u RH bez naknade, kao roba oduzetu u carinskom prekršajnom postupku.
- da je navedeni autobus prodan dana 10. siječnja 1999., ovo je utvrđeno iz računa br. 30, izdanog od MUP RH od 10. siječnja 1999. (list 233) i dopisa PP Sveti Ivan Zelina (list 230).
11. Među strankama je sporno da li je prednik tužitelja bio vlasnik spornog autobusa, pod kojim i kakvim okolnostima je tužitelju oduzet autobus, da li je tužitelj dokazao čin oduzimanja i aktera oduzimanja, da li se u konkretnom slučaju može raditi o napuštenom autobusu, sporno je da li se radi o ratnoj šteti ili ne, nadalje sporna osnova tužiteljeva zahtjeva za isplatu stečene koristi za cijelo utuženo razdoblje, da li tužitelj ostvaruje pravo na naknadu koristi koje je tužena imala za vrijeme posjedovanja tužiteljeva autobusa, da li je u konkretnom slučaju tuženik bio savjesni ili nesavjesni posjednik/vlasnik autobusa, kao i visina naknade za korištenje, te da li je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.
12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud je temeljem utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da nije mogao pouzdano utvrditi točno vrijeme i točan način oduzimanja autobusa od čovjeka kod kojega je tužitelj IE ostavio autobus.
Naime, tužitelj je tvrdio da je ostavio sporni autobus u mjestu Svilaj kod nekog čovjeka u dvorištu i da je uslijed ratnih okolnosti u Republici Hrvatskoj i početka tih okolnosti u Bosni i Hercegovini došao po autobus 4 mjeseca kasnije, te da mu je vlasnik kuće u čijem dvorištu je ostavljen autobus rekao da su pripadnici VP koji su bili stacionirani u hotelu Marsonija oduzeli autobus.
13. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj dva puta bio u dvorištu kuće u čijem dvorištu je ostavio autobus, ali bez navođenja bitnih podataka (ime i prezime) vlasnika nekretnine kojem je ostavio autobus.
Kako je tužitelj znao točnu lokaciju nekretnine to je mogao bez većih problema utvrditi tko je vlasnik nekretnine i istoga predložiti kao svjedoka na okolnosti ostavljanja autobusa i posebno oduzimanja istog, ali to tijekom postupka nije učinio.
14. Dakle tužitelj nije dokazao tko je oduzeo sporno vozilo, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
15. U spornom autobusu se nije nalazila prometna dozvola, a nije utvrđeno da li su na istom bile registarske oznake u vrijeme oduzimanja vozila, a što je također obveza dokazivanja na strani tužitelja.
16. Žalbeni navod da je naprosto nevjerojatno da bi autobus mogao bez registarskih oznaka preći Sloveniju i granični prijelaz u Hrvatsku nije relevantan jer se niti ne tvrdi da je autobus prilikom dolaska u Hrvatsku bio bez registarskih oznaka, već da tih oznaka nije bilo u vremenskom periodu nakon što je autobus ostavljen u Svilaju.
17. Žalitelj se nadalje poziva na dopis MUP PU- Brodsko-posavska od 18. veljače 2011. kojim isti izvješćuje sud da nisu "u mogućnosti dostaviti potvrdu o preuzimanju autobusa marke "TAM", vlasništvo predmetnog a koje je oduzeto dana 2. svibnja 1992., jer je isto uništeno nakon izlaska roka čuvanja", smatrajući to dokazom da je autobus oduzet 2. svibnja 1992.
Međutim iz takve formulacije jasno proizlazi da MUP nije mogao dostavit potvrdu o oduzimanju, ali kako ne postoji potvrda o oduzimanju to se navedeni datum i navod o vlasništvu tužitelja ne mogu prihvatiti kao dokazane činjenice.
18. Kao što prvostupanjski sud obrazlaže tužitelj nije kao dokaz priložio kupoprodajni ugovor, nije raspolagao valjanom ispravom (prometnom dozvolom na svoje ime), već je samo naknadno tijekom postupka priložio izjavu navodnog ranijeg vlasnika GE.
19. Žalitelj u žalbi iznosi svoje viđenje i stav da je prvostupanjski sud arbitražno odlučivao isključivo u želji i namjeri suda da tuženu stavi u povoljniji položaj od tužitelja, što opovrgava činjenica da je prvostupanjski sud tijekom ovog dugotrajnog postupka donosio odluke i u korist tužitelja, kao i drugostupanjski sud, ali su iste bile ukidane od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje -VSRH).
20. Isto tako tužitelj u žalbi inzistira na svom stavu da je prvostupanjski sud morao provoditi postupak i utvrđivati činjenice o načinu i postupku donošenja odluke VSRH Rev-453/2022 pozivajući se na stav Suda EU u predmetu broj C-554/2021 od 11. srpnja 2024.
Stav je i ovog drugostupanjskog suda da nižestupanjski sudovi nisu ovlašteni preispitivati odluke i postupak donošenja tih odluka od strane VSRH jer takvo ovlaštenje ne proizlazi niti iz jednog važećeg zakona RH, a kada bi se prihvatio takav stav to bi značilo da su nižestupanjski sudovi RH ovlašteni isto tako preispitivati postupak i donošenje odluka Suda EU.
Protiv odluka VSRH moguće je podnositi ustavne tužbe u kojem postupku će Ustavni sud RH odlučivati, a nikako o navedenom ne mogu odlučivati nižestupanjski sudovi.
21. Sam tužitelj tvrdi kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj doista ostavio vozilo kod M.H. koji se njime neovlašteno koristio pa ga je policija oduzela 13. listopada 1993. i o tome obavijestila Carinarnicu Osijek, te da je protiv M.H. vođen prekršajni carinski postupak koji je prekinut rješenjem od 27. siječnja 2024., jer je isti odselio u Njemačku.
22. Navedeno utvrđenje suprotno je tvrdnjama tužitelja da je vozilo oduzeto 2. svibnja 1992. od strane vojne policije, jer je prema naprijed navedenom vozilu ostavljenom kod M.H. kojim se istim neovlašteno koristio pa ga je policija oduzela 13. listopada 1993., dakle gotovo godinu i pol dana poslije datuma za koji tužitelj tvrdi da je vozilo oduzela vojska iz dvorišta u kojem je ostavljeno.
23. Već ta činjenica upućuje na zaključak da pripadnici hrvatske vojske nisu oduzeli sporno vozilo već ga je neovlašteno koristio M.H., pa tužena Republika Hrvatska nije odgovorna za postupanje trećih osoba, već samo za nezakonito i nepravilno postupanje svojih djelatnika.
24. Sud prvog stupnja je detaljno, u skladu sa uputom VSRH u već navedenoj ukidbenoj odluci, obrazložio iz kojih razloga prihvaća rješenje Komisije za odstupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku od 21. travnja 1995. upravnim aktom uz obrazloženje da je i u pravnoj pouci navedenog rješenja dana uputa da se protiv istog može pokrenuti upravni spor.
Također je sud prvog stupnja u skladu s uputom VSRH razmotrio i obrazložio odredbe članka 96.,98.,100.,101. i 367. Carinskog zakona ("Narodne novine" broj 53A,64/91,33/92,40/92,61/92,26/93,60/93,89/93 i 106/93) koji je bio važeći u vrijeme spornog događaja.
25. Pod točkom 95. obrazloženja prvostupanjske presude detaljno je obrazloženo iz kojih razloga nije proveden dokaz saslušanjem HE, pomoćnika pročelnika Područnog carinskog ureda u Osijeku ističući da je navedeni svjedok mogao svjedočiti samo na okolnosti generalnog provođenja pravnih propisa vezanih za carinski postupak kode napuštenog vozila, a bez saznanja o konkretnom slučaju.
26. Sublimirajući sve navedeno ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća stav suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je bilo koja služba u ingerenciji Republike Hrvatske u konkretnom slučaju oduzela sporni autobus protuzakonito pa da niti ne postoji odgovornost Republike Hrvatske za eventualno nastalu štetu tužitelju.
27. Odluka o parničnom trošku utemeljena je na članku 154. stavak 1. ZP-a ali i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" MU broj 18/97,6/99,14/01,13/03,9/05,1/06 i 2/10), pa u tom dijelu nije osnovana žalba tužene u pogledu njenog zahtjeva za naknadu troškova spora.
28. Temeljem svega navedenog i članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbe su odbijene, a prvostupanjska presuda potvrđena.
Vukovar 9. rujna 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Vesna Vrkić Perak
