Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-39/2025-5

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Maje Skorić i Tonija Šantić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Žgancu odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu pod brojem P-37/2024 od dana 29. studenog 2024. godine, u sjednici održanoj dana 9. rujna 2025. godine

r i j e š i o j e:

I. Uvažava se djelomično žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Čakovcu pod brojem P-37/2024 od dana 29. studenog 2024. godine u dijelu pod točkom I. izreke (u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 6.342,26 EUR sa zateznom kamatom), pod točkom IV. izreke (u kojoj je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja) i u odluci o parničnom trošku pod točkom V. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe i odgovora na žalbu odlučit će se u konačnoj odluci.

III. Odbacuje se djelomično žalba tuženika kao nedopuštena u dijelu u kojem se pod točkom III. izreke pobija presuda Općinskog suda u Čakovcu pod brojem P- 37/2024 od dana 29. studenog 2024. godine (po sadržaju rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je :

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 68, OIB: 53056966535, da tužiteljici AV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 6.342,26 EUR sa zateznom kamatom računatom od pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

IV. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja podnijet sudu dana 7. srpnja 2020. kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.967,72 eura i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana".

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik, pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima i dosudi tuženiku parnični trošak, podredno, da istu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica je osporila osnovanost žalbenih prigovora i predložila da se žalba tuženika odbije kao neosnovana uz zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana i djelomično nedopuštena.

5. Prvostupanjski je sud donio presudu, jer je pod točkom III. izreke ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti (istaknut u odgovoru na tužbu) utvrđujući da je u članku 12. Ugovora o kreditu broj 218-50-4139769 od 4. lipnja 2007. godine sadržana ništetna prorogacijska klauzula o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te da je nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, s obzirom da tužiteljica živi na području nadležnosti tog suda, u Šenkovcima, a u trenutku sklapanja ugovora da je živjela u [adresa], a tuženik da ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta u [adresa], te da je imao podružnicu u trenutku sklapanja ugovora u [adresa], jer je u istoj i sklopljen ugovor o kreditu, utemeljen na odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP).

6. U ovom postupku, bilo je doneseno rješenje pod brojem P-480/2019-4 od dana 23. listopada 2019. godine kojim se prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim i odlučio nakon pravomoćnosti rješenja dostaviti predmet nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, prema obrazloženju nalazeći da su stranke u članku 12. Ugovora ugovorile i prorogacijsku klauzulu sukladno odredbi članak 79. ZOO, te je po žalbi tužiteljice, Županijski sud u Splitu rješenjem broj Gž-338/2020-2 od 24. veljače 2020. godine ukinuo to rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP nalazeći da rješenje nema bilo kakve razloge o tome je li prorogacijska klauzula iz članka 12. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, da li se o istoj pojedinačno pregovaralo i da li uzrokuje znatnu ravnotežu između stranaka u pravima i obvezama a s obzirom da je radi spora nastalog među strankama korisnik kredita bio u obvezi putovati u Zagreb, što da bi možebitno uzrokovalo financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja, kao i za to potrebno vrijeme.

7. U odnosu na pitanje mjesne nadležnosti suda u takvom sporu, treba reći da kada bi se radilo o ništetnoj odredbi koja je dovela do znatne neravnoteže između stranaka spora, da je ugovorna odredba kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost suda sjedišta tuženika, istovjetna odredbi iz članka 48. stavak 1. ZPP koja bi se na nadležnost u takvom sporu primjenjivala i da to stranke nisu posebno ugovorile, pa je za zaključiti da je u slučaju kada je u ugovor bez pregovaranja unesena odredba o mjesnoj nadležnosti suda sjedišta trgovca, a tužbu podnosi potrošač – prorogacijska klauzula odraz zakonske odredbe iz članka 48. stavak 1. ZPP.

8. Ako je među strankama dakle ugovoreno upravo ono što bi se na pitanje nadležnosti primjenjivalo na temelju odredbi članka 48. stavak 1. ZPP, onda bi i kod ocjene nepoštene odredbe o mjesnoj nadležnosti, dakle, kada se ista ne bi primijenila, sukladno odredbi članka 48. stavak 1. ZPP, nadležan bio isti sud čija je nadležnost prorogirana sporazumom stranaka, jer niti jedna postupovna odredba ZPP o nadležnosti ne ovlašćuje stranke niti sud da, bez sporazuma u tom smislu, za tužbe koje potrošač podnosi protiv trgovca (pravne osobe) uspostave nadležnost suda prebivališta/boravišta potrošača kao tužitelja.

9. Ujedno, u tom pravcu treba imati u vidu da se ne bi radilo niti o sporu iz članka 19. l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09 i dr.), jer se ista odnosi na sporove o ništetnosti ugovora i o posljedicama ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno, za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju – a što ovdje nije slučaj.

10. Isto tako, treba imati u vidu da Uredba (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. godine o (sudskoj) nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.), (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57., dalje: Uredba Bruxelles I. bis) ne uređuje mjesnu nadležnost u nacionalnim predmetima bez prekograničnog elementa.

11. Ujedno, ni Zakon o zaštiti potrošača (" Narodne novine" broj 96/ 2003 i dr.)

– koji je mjerodavan s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, a niti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i dr.), kao ni Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.), ne sadrže odredbe kojima se uređuje mjesna nadležnost za tužbe koje potrošač podnosi protiv trgovca (pravne osobe) u sudu mjesta prebivališta/boravišta potrošača kao tužitelja,

12. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP propisano je da se, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan.

13. Odredbom članka 46. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan.

14. Odredbom članka 48. stavak 1. ZPP propisano je da je za suđenje protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a tuženikovo sjedište je u Zagrebu.

15. Prema odredbi članka 59. ZPP, za suđenje protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, nadležan (izberivo), pored suda općemjesne nadležnosti, bio bi sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

16. Nakon zaprimanja tužbe, sud ocjenjivanje nadležnosti vrši na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate, sukladno odredbi članka 15. stavak 2. ZPP, te premda je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici tuženika u Čakovcu 2007. godine tužiteljica u tužbi, a niti tijekom dosadašnjeg postupka, nije navela da je takva poslovnica, odnosno podružnica, ukoliko je u vrijeme sklapanja ugovora bila registrirana, postoji kao registrirana u sudskom registru i u trenutku podnošenja tužbe, a niti je u tom pravcu predložila izvođenje odgovarajućih dokaza, dok iz dostupnih podataka e- spisa, kao i iz povijesnog i aktivnog izvatka iz sudskog registra (koji je javno dostupan na Web stranici https.//sudreg.pravosudje hr.) proizlazi da je društvo donijelo Odluku o prestanku rada 003 Podružnice u [adresa] sa danom 3. svibnja 2011. godine, te da u sudskom registru nije registrirana nova poslovnica, odnosno podružnica.

17. U odnosu na tumačenje članka 59. ZPP, posebno glede postojanja poslovne jedinice, odnosno podružnice tuženika upisane u sudskom registru u vrijeme podnošenja tužbe – ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravno stanovište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u rješenju Gr1-516/2007-2 od 14. prosinca 2007. godine, kao i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Gr1-293/2021 od 28. srpnja 2021. godine.

18. Slijedom navedenog, žalbu tuženika trebalo je djelomično uvažiti, te posljedično tome, temeljem članka 369. stavak 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u određenom dijelu pod točkom I. izreke - u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu, pod točkom IV. izreke - u kojoj je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja, i u odluci o parničnom trošku pod točkom V. izreke, te predmet u tom dijelu vratiti mjesno nadležnom sudu – Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, na ponovno odlučivanje.

19. Ujedno, a glede pravnih učinaka konverzije, u postupku u kojem je tužbeni zahtjev tužiteljica u podnesku od dana 26. rujna 2024. godine u iznosu od 6.342,26 eur sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine postavila na način da je zatražila preplatu po osnovi tečaja i kamata u iznosu od 5.196,82 eur, kojem je dodala iznos zatezne kamate do dana 30. rujna 2015. godine u iznosu od 2.140,08 eur, te potom od ukupnog iznosa od 7.336,90 eur odbila iznos preplate u konverziji od 994,64 eur, napominje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 20. prosinca 2022. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.".

20. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

21. Žalba tuženika u dijelu u kojem je podnesena protiv prvostupanjskog rješenja pod točkom III. izreke kojim je odbijen prigovor mjesne nadležnosti suda – je nedopuštena, jer se rješenje suda kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, a koje je doneseno zajedno sa odlukom o glavnoj stvari, ne može pobijati posebnom žalbom, već u žalbi protiv odluke o glavnoj stvari (članak 301. stavak 2. ZPP).

U Šibeniku, 9. rujna 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić