Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-222/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB:21712494719, kojeg zastupa gradonačelnik, protiv tuženice CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nataša Đurović Đanović, odvjetnica u Dubrovniku, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj Ps-19/2023 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Ps-19/2023 od 20. prosinca 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke obvezana je tuženica predati u posjed vlasniku tužitelju stan u [adresa], na adresi [adresa], površine 49,82 m2, na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici u istom roku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 106,18 EUR.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se naloži tuženici predati mu u posjed stan u [adresa], na adresi [adresa], površine 49,82 m2, na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji tuženica koristi bez valjane pravne osnove.

6. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio:

-da su tužitelj kao najmodavac i tuženica kao najmoprimac sklopili Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 27. siječnja 2003. kojim tužitelj daje tuženici u najam predmetni stan za iznos mjesečne najamnine od 76,22 kn, te da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme i to za vremensko razdoblje od jedne godine, a da će se smatrati da je prešutno obnovljen ako ni jedna ugovorna strana najmanje 30 dana prije isteka ugovorenog vremena ne obavijesti drugu ugovornu stranu da ne namjerava zaključiti ugovor na određeno vrijeme za daljnje razdoblje,

-da je tužitelj Obaviješću o prestanku važenja Ugovora o najmu od 1. prosinca 2016., obavijestio tuženicu o prestanku važenja Ugovora o najmu uz obrazloženje da je člankom 64. Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“, broj 8/16, dalje: Odluka) određeno da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati i da prestaju važiti istekom roka na koji su zaključeni, uz napomenu da će se s najmoprimcima iz članka 64. Odluke zaključiti novi ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom ako isti podnesu zahtjev za zaključenje novog ugovora i ako ispunjavaju sve uvjete iz Odluke, te ujedno tuženicu obavještava da Ugovor o najmu prestaje važiti s danom 27. siječnja 2016. (ispravno: 2017.) i poziva je na dostavu dokumentacije u roku od 15 dana,

-da je Zaključkom tužitelja od 11. siječnja 2018. odbačen zahtjev tuženice za sklapanje ugovora o najmu stana kao nepotpun jer nije dostavila dokumentaciju u roku što je od iste traženo više puta.

7. Presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud temelji na činjenicama - da je tužitelj vlasnik predmetnog stana čija identifikacija nije sporna i da tuženica posjeduje taj stan, te daljnjem zaključku da je Ugovor o najmu kao osnova prava na posjed stana prestao s danom 27. siječnja 2016. (ispravno: 2017.), te da tuženica nema sklopljen novi ugovor o najmu predmetnog stana koji bi bio valjana pravna osnova za posjed istog. Također, sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim prigovor prava na dom, a zahtjev za iseljenje utemeljen na odredbama članka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta), zbog čega je pobijanom presudom naložio tuženici predati tužitelju u posjed predmetni stan slobodan od osoba i stvari.

8. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8.1. U odnosu na žalbene navode - da ročište na kojem je zaključena glavna rasprava nije ni trebalo biti održano, a posebice ne zaključena rasprava u izočnosti punomoćnice tuženica koja je ispričala izostanak zbog bolesti, te koja nije ni znala da je rasprava zaključena dok nije dobila pobijanu presudu - navesti je da iz e-mail poruke na listu 298 spisa proizlazi da je punomoćnica tuženice doista istakla da zbog bolesti nije u mogućnosti pristupiti na ročište, ne tražeći pritom odgodu ročišta zbog svog zdravstvenog stanja, pa time što je sud prvog stupnja održao ročište u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženice nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica.

8.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

9. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio da Obavijest o prestanku važenja Ugovora o najmu koju je tuženica uredno zaprimila, utemeljena na Odluci o najmu stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika, predstavlja izjavu tužitelja kojom isti nedvojbeno otklanja mogućnost obnove ugovora o najmu za daljnje ugovorno razdoblje od jedne godine, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor prestao važiti i da nakon toga tuženica nema pravnu osnovu za posjed stana u vlasništvu tužitelja.

10. Ocjenjujući prigovor tuženice kojim se poziva na zaštitu prava na poštovanje doma, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetni stan predstavlja dom tuženice s obzirom da u istom stanu živi dugi niz godina, te je ostvarila jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost s predmetnim stanom.

11. Provodeći test razmjernosti prvostupanjski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju miješanje utemeljeno na zakonu, da je usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

11.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje da bi ovaj sud mogao ocijeniti pravilnost i zakonitost pobijane presude u odgovorima na drugo i treće eliminacijsko pitanje, tj. je li miješanje usmjereno postizanju legitimnog cilja i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

12. Naime, tužitelj u prilog nužnosti iseljenja tuženice prilaže Konačnu listu prvenstva za davanje stanova u najam od 16. svibnja 2018. i navodi da je iseljenje nužno kada osobne okolnosti „potencijalnih stanara“ odnose prevagu nad osobnim okolnostima trenutnog neovlaštenog korisnika, te ističe da je općepoznata činjenica da tužitelj ima u vlasništvu ograničen broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud zaključuje da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja – zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana. U odgovoru na treće eliminacijsko pitanje, sud prvog stupnja zaključuje da se legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od iseljenja tuženice s obzirom na općepoznatu činjenicu da tužitelj u vlasništvu ima ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja, budući da je cilj ovog postupka stavljanje na raspolaganje predmetnog stana onoj osobi koja za to ostvari uvjete u javnom natječaju koji se provodi temeljem ranije citirane Odluke. Stoga da sama narav cilja ostvarenju kojeg teži tužitelj podnošenjem predmetne tužbe - zaštita prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba, iskazuje neodgodivu društvenu potrebu za davanjem tuženici naloga za predaju u posjed ovog stana. Na koncu zaključuje da bi prihvaćanjem prigovora zaštite prava na dom u konkretnoj situaciji značilo pravno osnažiti situaciju u kojoj jedinica lokalne samouprave više nema mogućnost raspolagati onim stanovima koje je jednom dodijelila u najam socijalno ugroženoj osobi, a osnovna karakteristika koje dodjele je bila samo privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih građana.

13.1. Međutim, da li tužitelj ima ili nema dovoljan broj stanova za zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba po ocjeni ovoga suda nije općepoznata činjenica. Tužitelj se činjenično nije izjasnio o broju stanova koje ima u vlasništvu namijenjenih za stambeno zbrinjavanje, kao niti o broju osoba (obitelji) koje je potrebno zbrinuti po toj osnovi u kontekstu formirane Konačne liste prvenstva za davanje stanova u najam od 16. svibnja 2018., a na što osnovano ukazuje tuženica u žalbi navodeći da u konačnici nije jasno koliki broj osoba (obitelji) je ostao stambeno nezbrinut što je od utjecaja za nužnost mjere iseljenja.

13.2. Uopćenim navođenjem tužitelja da osobne okolnosti „potencijalnih stanara“ odnose prevagu nad osobnim okolnostima tuženice kao neovlaštene korisnice stana, a bez navođenja na koje osobe se to odnosi, činjenično stanje nije utvrđeno u dovoljnoj mjeri da bi bilo moguće zaključiti je li pravo tuženice na poštovanje doma suprotstavljeno jednako važno pravo druge fizičke osobe, te niti ovaj sud nije u mogućnosti odgovoriti na žalbene navode tuženice i ocijeniti zakonitost presude sa stajališta pravilne primjene materijalnog prava.

13.3. Da bi se miješanje smatralo nužnim u demokratskom društvu njime se mora postizati legitimni cilj koji se ne može postići blažom mjerom i mora predstavljati „neodgodivu društvenu potrebu“, posebice, ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji se želi postići. Miješanje je nužno ako je pravu onog koji se poziva na zaštitu prava na dom suprotstavljeno jednako važno pravo druge osobe, a nije nužno kada tužitelj nije u stanju dokazati da je iseljenje potrebno iz nekih drugih razloga koji se ne iscrpljuju u pukoj zaštiti prava vlasništva.

13.4. S tim u vezi treba istaći da je gubitak doma najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka osoba izložena riziku miješanja takve važnosti treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnoga suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) bez obzira na to što prema domaćem pravu on ili ona nemaju pravo biti u posjedu stana (predmet McCann protiv Ujedinjene Kraljevine, broj 19009/04, Bjedov protiv Hrvatske broj 42150/09).

14. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i primjenom članka 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je dužan analizirati i ocijeniti dokaze stranaka radi ocjene osnovanosti prigovora zaštite prava na dom, imajući na umu da je teret dokaza da je miješanje usmjereno postizanju legitimnog cilja i da je nužno u demokratskom društvu, na strani tužitelja. S tim u vezi potrebno je raspraviti i utvrditi broj stanova kojima tužitelj raspolaže u svrhu zbrinjavanja socijalno ugroženih osoba i objasniti Konačnu listu prvenstva za davanje stanova u najam od 16. svibnja 2018. u smislu žalbenih navoda tuženice, na način da ne ostane dvojbe o broju osoba (obitelji) koje već koriste stanove u vlasništvu tužitelja i broju osoba (obitelji) koje nisu stambeno zbrinute, a to su pravo ostvarile prema Konačnoj listi. U ponovnoj ocjeni prigovora tuženice prvostupanjski sud je dužan ocijeniti i imovinske prilike tuženice i članova njezine obitelji kao i dopis kojim Ministarstvo hrvatskih branitelja apelira da tužitelj u konkretnom slučaju iznađe mogućnosti za korištenje predmetnog stana.

16. Kako je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka.

U Šibeniku, 9. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić