REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-334/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UL, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Čulo, odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1208/2021-2 od 30. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-141/2019-32 od 12. listopada 2021., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69700015165/2006 od 21. lipnja 2006., sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja P. Krešimira IV 32, MB: 3013626, kao prednika tužene, kao kreditora i tužiteljice, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 2. i članak 3. ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, čija izmjena se smatra sastavnim dijelom predmetnog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa istom ugovoru (članak 4. ugovora o kreditu) (toč. I. izreke), naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici 35.690,16 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose (toč. II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za iznos 5,36 kune sa zateznim kamata (toč. III. izreke) te je odlučeno o trošku parničnog postupka (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2302/2023-2 od 5. rujna 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

"Jesu li sudovi u pojedinačnim postupcima u kojima se tužitelji, sukladno članku 502.c ZPP, pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u odnosu na spornu odredbu potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF), dužni provesti i dokaz saslušanjem svjedoka/stranke kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi i, slijedom toga, isplata nepripadno stečenog iznosa od strane tužene te su činjenična utvrđenja nižestupanjskih odluka da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tužene (Slavonska banka d.d., čiji je pravni slijednik tuženik, što nije sporno) kao davatelj kredita sklopili 21. lipnja 2006. ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 10 godina, da su zaračunate kamate od 4,30% godišnje, da su se člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorne strane usuglasile da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom tog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa tom ugovoru i da su se naknadno kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika.

9. Nižestupanjski su se sudovi, primjenom čl. 502.c ZPP, pozvali na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. Tako je utvrđeno da je tužena, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (kojemu je istovrstan i predmetni ugovor o kreditu), koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe (o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli), jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

9.1. Sud je u pobijanoj odluci naveo da je prvostupanjski sud u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje su važne za donošenje meritorne odluke u ovom sporu, a da, sve da je predložena svjedokinja i bila saslušana u ovom postupku, taj dokaz ne bi doveo do drugačije odluke suda, kraj nesporne činjenice da je u kolektivnom sporu, za čija utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan, pravomoćno utvrđeno da su ništetne sporne odredbe ugovora o kreditu, jer o njoj stranke (potrošač i banka) nisu pojedinačno pregovarali.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]".

11. Revizijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje, pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kakvo je dao (v. toč. 9.1. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tužene.

12. Međutim, sa ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta je odlučujuće da tužena, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju) i pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri „odmakla“ od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

12.1. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđénja iz presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno sa onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

12.2. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

13. Tužena je tijekom prvostupanjskog postupka (u odgovoru na tužbu) navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – svog zaposlenika, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku.

13.1. Navedeno je: "s tužiteljem se jest pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa.". No, ostaje nejasno o kojim se pravima i obvezama (značajkama ugovora) konkretno radi, a o kojima se navodno pregovaralo i objašnjavalo, koja bi se onda dokazivala predloženim dokazima. Taj navod, u obimu koji je po tuženoj naveden, sadržajno ne ukazuje na razinu pregovaranja i objašnjavanja potrebnu prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditiranju, pri čemu tužena čak donekle takvo pregovaranje svodi na puku mogućnost izbora između kredita sa različitim valutnim klauzulama ili kunskih kredita.

13.2. Navedeno je da je tužiteljica prihvatila u čl. 15. Ugovora o kreditu odredbe poslovnih uvjeta banke kao i njihove daljnje izmjene i dopune učinjene od strane banke i da je "o odredbi o kamatnoj stopi prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne stranke suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika". Međutim, pregovaranje kakvo je predstavljeno potonjim citatom sadržajno ne ukazuje na razinu pregovaranja i objašnjavanja potrebnu prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditiranju.

13.3. Ako bi se uzelo da je tužena sporni dokaz predložila radi dokazivanja činjenice da se radilo o "uočljivoj", "jasnoj" i "razumljivoj" odredbi (toč. 62. odgovora na tužbu) onda bi se moralo ocijeniti da se te činjenice ne mogu dokazivati saslušanjem svjedoka, nego samim uvidom u ispravu, jer ta uočljivost, jasnoća i razumljivost mora proizlaziti iz samog iščitavanja ugovora.

13.4. Navedeno je da je tužiteljica bila upoznata te joj je rastumačeno značenje i doseg (i ekonomski doseg) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Međutim, prvenstveno je za navesti da nije sporno da tužiteljica ne bi imala saznanja o samom značenju takve ugovorne odredbe, ali u pogledu (ekonomskog) dosega te odredbe tužena ni sama činjenično ne iznosi o kakvim dosezima te odredbe bi se radilo, a koje su navodno tužiteljici bile objašnjene, pa da bi se ta (dakle, potpuno neodređena činjenica) dokazivala predloženim personalnim dokazom.

13.5. Navedeno je da je tužena "aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franaka". No, to je nebitno, jer čak i da je točno, to ne ukazuje na obaviještenost i pregovaranje o svim drugim potrebnim aspektima potrebnim za pregovaranje o sadržaju ugovora o kreditu i uopće nije činjenično izneseno koji su to bili rizici koji bi tužitelju bili predstavljeni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Osim toga, u dijelu tih navoda ovaj sud vidi određenu kontradikciju, jer, ako sama tužena navodi da ni ona nije mogla znati kakve će okolnosti nastupiti (toč. 104. odgovora na tužbu), postavlja se pitanje kako tvrdi da je o stvarnim rizicima, koji su ipak, očito nastupili, obavijestila potrošača. Također, činjenica da je tužena svoje zaposlenike educirala u tom smislu, ne dokazuje relevantnu činjenicu da su tužitelju potrebne informacije bile objašnjene na potpun način.

13.6. Navodi se da se predlaže saslušanje svjedoka "na okolnosti je li tuženik bio u mogućnosti predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu". Međutim, ta okolnost je propitana u postupku povodom kolektivnih tužbi, a sasvim sigurno i ne predstavlja okolnost koja bi se mogla učiniti različitom u svakom pojedinačnim postupku vođenog povodom individualnih tužbi, već predstavlja saznanja banke koja je ona imala u cjelokupnom razdoblju obuhvaćenom kolektivnim tužbama.

14. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9. i 9.1.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tužena) koje se, u ovom, konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo (činjenično) što je to točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji "potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti" – kako se potonje utvrdilo u presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

14.1. Dakle, predloženim je (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tužena predložila dokazivanje nedostatno određenih (ili nebitnih) činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužiteljici i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi, predloženi na potpuno neodređene i nejasne (pa i nebitne) okolnosti u takvim se slučajevima niti ne mogu prihvatiti.

15. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužiteljici trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, sa pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti, pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

17. Zato je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug