REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-897/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marti Marić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-932/2022-2 od 12. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6687/2019-35 od 13. siječnja 2022., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužene, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj 016 571-- /2007 sklopljenog između tužene, tužiteljice i GG kao fiducijarnog dužnika dana 04. lipnja 2007., a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." (toč. I. izreke), naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici 6.391,95 kn sa određenim zateznim kamatama (toč. II. izreke) te je naloženo tuženoj naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 3.975,00 kn sa zateznim kamatama (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-553/2023-2 od 15. veljače 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: "Smije li sud u pojedinačnom potrošačkom sporu utvrditi da banka potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu nije odgovarajuće obavijestila o njegovim spornim odredbama, a da je prethodno odbio dokazni prijedlog saslušanja zaposlenika banke, koji je prisustvovao sklapanju tog ugovora o kreditu, čije je saslušanje predloženo na okolnost odgovarajuće informiranosti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. U odgovoru na reviziju tužiteljica se usprotivila revizijskim navodima, predložila je reviziju odbiti i zahtijevala je naknadu troška odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i zahtjev za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a utvrđenja nižestupanjskih sudova su:

− da su tužiteljica i prednik tužene zaključili Ugovor o kreditu broj 016-571/2007, kojim ugovorom je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku potrošački kredit u iznosu 28.197,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 7 godina;

− da iz čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je kamata od 5,90% dekurzivno godišnje te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 410,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja;

− da iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je propisana promjenjivost kamatne stope odnosno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank ili drugog akta banke, a da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom;

− da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

− da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su ugovorne strane ugovorile početnu ugovorenu kamatu od 5,90%, da je tužena od 31. ožujka 2008. povećavala kamatne stope sve do otplate kredita te je vještak mišljenja da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu (da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika) iznosi 1.120,05 CHF odnosno kunska protuvrijednosti iznosi 6.417,53 kn primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja.

9. S obzirom na sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja dovoljno je za obrazložiti da je sud u pobijanoj odluci, temeljem takvih utvrđenja, oslanjajući se, primjenom čl. 502.c ZPP, na činjenična utvrđenja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa) – utvrdio činjenično stanje u pogledu uvjeta sklapanja ugovora o kreditu, ništavost sporne odredbe ugovora o kreditu, pa slijedom toga i prihvatio tužbeni zahtjev, kakav je naveden u toč. 1. ovoga obrazloženja.

9.1. Pritom je – upravo (reducirano na bitno) pouzdajući se u relevantnost takvog činjeničnog stanja i utvrđenja ništetnosti primjenom čl. 502.c ZPP – odbio dokazni prijedlog tužene za saslušanje djelatnika banke koji je radio na sklapanju konkretnog ugovora o kreditu. Upravo se u osporavanju potonjeg pravnog pristupa iscrpljuje revizijom postavljeno pravno pitanje.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]".

11. Revizijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje, pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kakvo je dao (v. toč. 9.1. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tužene.

12. Međutim, sa ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta je odlučujuće da tužena, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju) i pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri „odmakla“ od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

12.1. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđénja iz presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9.1. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno sa onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

12.2. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

13. Tužena je tijekom prvostupanjskog postupka navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – svog zaposlenika, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku.

13.1. Navedeno je (u odgovoru na tužbu) da se o odredbi pojedinačno pregovaralo i da je "tužitelj mogao birati između više kredita sa fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opije i u konačnici odlučio sklopiti ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi". Međutim, ostaje iz tako predstavljenog činjeničnog supstrata nejasno koja su to bila sadržajna pojašnjenja navodno dana tužiteljici, o kojim konkretnim prednostima i nedostacima pojedinih "opcija", pa da bi se dalje pristupilo dokazivanju tih činjenica saslušanjem predloženog svjedoka. Ovako izneseni navodi predstavljaju potpuno uopćene i neodređene činjenične navode. To ne ukazuje na konkretnu (činjenično objašnjenju) razinu pregovaranja i objašnjavanja potrebnu prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditiranju, pri čemu tužena takvo pregovaranje donekle i svodi na puku mogućnost izbora između kredita sa različitim valutnim klauzulama ili kunskih kredita (bez navođenja koje su konkretni elementi koji su bili odlučujući za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, bili tužitelju objašnjeni).

13.2. Ako bi se uzelo da je tužena sporni dokaz predložila radi dokazivanja činjenice da se radilo o "uočljivoj", "jasnoj" i "razumljivoj" odredbi (toč. 28. odgovora na tužbu) onda bi se moralo ocijeniti da se te činjenice ne mogu dokazivati saslušanjem svjedoka, nego samim uvidom u ispravu, jer ta uočljivost, jasnoća i razumljivost mora proizlaziti iz samog iščitavanja ugovora.

13.3. Navedeno je (na ročištu održano 1. lipnja 2020.) da tužena predlaže sudu saslušati djelatnika banke "kako bi isti posvjedočio da je tužiteljica upoznata sa svim odredbama ugovora a naročito dijelom da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi". Međutim, nije sporno u ovom predmetu da je tužiteljica bila upoznata sa samom i eklatantnom činjenicom da se sklapao ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom, a u pogledu navoda da je tužiteljica bila upoznata sa svim odredbama ugovora, ponovno se ukazuje na nedorečenost i nepotpunost takvog pristupa u iznošenja činjenica od strane tužene, kako je navedeno pod toč. 13.1. ovoga obrazloženja.

14. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9. i 9.1.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tužena) koje se, u ovom, konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo (činjenično) što je to točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici, koji „potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti“ – kako se potonje utvrdilo u presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

14.1. Dakle, predloženim je (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tužena predložila dokazivanje nedostatno određenih (ili nebitnih) činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužiteljici i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti, prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi, predloženi na potpuno neodređene i nejasne (pa i nebitne) okolnosti u takvim se slučajevima niti ne mogu prihvatiti.

15. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužiteljici trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, sa pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti, pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

17. Zato je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci, pod toč. I.

18. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (toč. II. izreke).

18.1. Dodatno je za napomenuti da tužiteljica u odgovoru na reviziju ni nije određeno naznačila iznos potraživanja troška te parnične radnje, pa joj se taj trošak, čak i kada bi se to potraživanje utvrdilo opravdanim u osnovi, ne bi mogao izreći, jer je u svom zahtjevu, dakle, ostao potpuno neodređen.

Zagreb, 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug