Poslovni broj: Us l-362/2025-9
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenici Ana Jurišić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 47, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi povrata poreza na dohodak i prirezu poreza na dohodak, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 02. rujna 2025. godine, u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 09. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/24-01/51, URBROJ:513-04- 24-2 od 25. studenog 2024. godine.
II. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Medveščak, KLASA:UP/I-410-23/24-02/3, URBROJ:513-07- 01-05-24-1 od 28. ožujka 2024. godine.
III. Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, dužno je u roku od 60 dana od dana dostave ove presude i pripadajućeg spisa, u ponovljenom postupku putem prvostupanjskog tijela donijeti novo rješenja, sukladno iznijetim stavovima ovog suda.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove odluke, isplati tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura.
Obrazloženje
1. U tužbi kojom osporava rješenje tuženika, KLASA: UP/II-410-23/24-01/51, URBROJ:513-04-24-2 od 25. studenog 2024. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je tužitelj bio zaposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova, raspoređen na radno mjesto – viši stručni referent u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj sa sjedištem u [adresa] u vremenu od 01. siječnja 2018. do 10. prosinca 2021. godine, temeljem Ugovora o rasporedu ugovornog službenika na određeno vrijeme, na radno mjesto – viši stručni referent za obavljanje financijskih i drugih administrativnih poslova; da je tužitelju otkazan ugovor o radu budući da je isti zatražio povrat pretplaćenog poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak; da je tužitelj s poreznog stajališta rezident SR Njemačke, a ne Republike Hrvatske iz razloga što je tužitelj imao prijavljeno stalno boravište u [adresa]; da je tužitelju pogrešno naplaćen porez na dohodak i prirez porezu na dohodak u RH, unatoč činjenici da pravo oporezivanja pripada SR Njemačkoj; da tuženik ne osporava pravni osnov tužbe, a što nesporno proizlazi iz obrazloženja rješenja tuženika od 28. ožujka 2024. godine KLASA:UP/I-410-23/24-02/3, URBROJ:513-07-01-05-24-1; da tuženik pravo na povrat poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak uvjetuje ispravkom JOPPD obrasca tj. postupanjem bivšeg poslodavca tužitelja. Ističe da tužitelj ne može biti porezni rezident i Republike Hrvatske i SR Njemačke; da pravo oporezivanja tužiteljeve plaće pripada SR Njemačkoj u kojoj je tužitelj imao prijavljeno stalno boravište za vrijeme rada; da je u tijeku postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora o radu, tužiteljev poslodavac – MVEP-a je dopisom pozvalo tužitelja da popuni njihov upitnik, u kojem je među ostalim podacima tužitelj jasno naveo i traženi podatak o boravištu tužitelja – adresa boravišta tužitelja F.19b,70469 [adresa]; da je MVEP-a kao tužiteljev poslodavac prije sklapanja Ugovora sa tužiteljem bilo upoznato sa da tužitelj ima prijavljeno boravište u [adresa], do kojeg saznanja je došlo temeljem sigurnosne provjere koju je MVEP samo obavila ali i iz sadržaja obrasca kojeg im je tužitelj dostavio po njihovom nalogu. U predmetnoj stvari da je nesporno: - da je tužitelj oporezovan u RH po osnovi ostvarivanja dohotka od nesamostalnog rada u Generalnom konzulatu RH u SR Njemačkoj, što proizlazi iz JOPPD obrasca kojeg je MVEP-a podnosilo za tužitelja, - da je temeljem Potvrde o poreznoj rezidentnosti SR Njemačke sa statusom važenja od 01. siječnja 2001. godine utvrđeno da tužitelj porezni rezident RH – pravo oporezivanja tužiteljeve plaće od Konzulata pripada SR Njemačkoj, a ne RH, - da je tužitelj temeljem Poreznog rješenja Porezne ispostave u Stuttgartu, platio porez na dohodak za 2019., 2020. i 2021. godinu, - da je MVEP-a prilikom obračuna i isplate plaće tužitelju obračunalo i ustegnulo porez na dohodak od nesamostalnog rada te prirez na dohodak za razdoblje 2019., 2020. I 2021. godine, - da je u konkretnom slučaju došlo do dvostrukog oporezivanja, uslijed čega je ostvarena pretpostavka za provedbu postupka povrata poreza i prireza na navedeno razdoblje,
- da je tužitelj rođen u [adresa], da je državljanin RH i da ima prebivalište u [adresa] od rođenja, ali da je od 2001. godine stalno boravio u [adresa]. Navodi se da tužitelj nije ugovorni diplomat iz članka 36. stavak 5. Zakona o vanjskim poslovima, već da je tužitelj ugovorni službenik, na kojeg se primjenjuju odredbe članka 32. stavak 4. i 5. Zakona o vanjskim poslovima; da se na tužitelja koji obavlja administrativne poslove u Generalnom konzulatu, se ne primjenjuju odredbe članka 37. stavak 2. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima („Narodne novine“, broj: 4/17), budući da je stalno boravište tužitelja i njegove obitelji, te da su njegovi najuži životni interesi u navedenom razdoblju bili u SR Njemačkoj; da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe članka 28. stavak 2. podstavak a Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu („Narodne novine“, broj: 9/06) između RH i SR Njemačke, budući da u konkretnom slučaju nisu kumulativno zadovoljeni propisani uvjeti; da MVEP-a odbijajući da ispravi obrazac JOPPD-a postupa na protuzakonit način te protivan međunarodnom ugovoru - Ugovoru između Republike Hrvatske i SR Njemačke o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja na dohodak i imovinu („Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj: 9/06); da tužitelj nije sam sebi pisao ugovor o radu već je MVEP-a tužitelju dalo ugovor o radu nakon temeljito provedene sigurnosne provjere, tako da je imalo saznanja o svim činjenica (prebivalištu i boravištu tužitelja), na što se naknadno poziva i ističe da je isto zapreka za ispravak navedenog obrasca. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 25.studenog 2024. godine te prvostupanjsko rješenje od 28. ožujka 2024. godine i da se predmet vrati na ponovni postupak uz jasnu uputu za postupanje.
2. Tuženik je odgovorio na tužbu, navodeći kako smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
3. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-410-23/24-01/51, URBROJ: 513-04-24-2 od 25. studenog 2024. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja, Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava
Medveščak, KLASA:UP/I-410-23/24-02/3, URBROJ:513-07-01-05-24-1 od 28. ožujka 2024. godine.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je tužiteljev prigovor na provedbu postupka povrata poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak za 2019., 2020. i 2021. godinu.
4. Na ročištu zakazanom za 02. rujna 2025. godine nije pristupio tuženik iako je isti uredno pozvan a nije opravdao izostanak. Kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika.
Opunomoćenica tužitelja je iskazala da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva, te dokaznih prijedloga. Navela je da je tužiteljev poslodavac napravio više propusta kod prijema tužitelja na poslove službenika u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Stuttgartu. Navela je da je tužiteljevo prebivalište od rođenja na adresi u [adresa], a da je kasnije tužitelj prebivalište promijenio na adresu u [adresa], otok Brač. Istakla je da je tužitelj sa svojom obitelji (ženom i dvoje djece) od 2001. godine stalno boravio u [adresa] radeći neke druge poslove; da se je u kritično vrijeme tužitelj prijavio za dobivanje poslova u Generalnom konzulatu RH u [adresa], SR Njemačka, a da je i molbi (prijavi za zaposlenje tužitelj u obrascu kojeg mu je dostavilo Ministarstvo vanjskih poslova jasno naveo da je njegovo prebivalište u [adresa], a da mu je boravište u [adresa]; da je upravo poslodavac tužitelja tužitelju na navedenoj adresi prebivališta u [adresa] snosio troškove stanovanja. Iz navedenog da je potpuno jasno da je tužiteljev poslodavac – MVEP-a imalo saznanja da je tužiteljevo boravište u [adresa], pa da slijedom toga nije osnovan navod tužiteljevog poslodavca da tužitelj nije pravovremeno poslodavcu dostavio podatak o svome prebivalištu odnosno boravištu u [adresa]; da je iz stanja spisa nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do dvostrukog oporezivanja tužiteljevih primanja kod navedenog poslodavca, budući da je temeljem rada tužitelja kao višeg referenta i Konzulatu RH u Stuttgartu plaća tužitelja oporezovana porezom u SR Njemačkoj, a isto tako da je zbog pogrešnog obračuna plaće od tužiteljevog poslodavca (MVEP), tužitelju obračunat i naplaćen porez i prirez na plaću. Slijedom navedenog da je tužiteljev zahtjev za povrat plaćenog poreza u Republici Hrvatskoj, osnovan, što ne spori ni tuženik, već isto čini uvjetovanim postupanjem ranijeg poslodavca tužitelja (MVEP-a), ispravkom obrasca JOPPD, a što je neosnovano i protuzakonito; da ni porezno tijelo, prema stanje spisa ne spori da bi tužiteljev zahtjev bio osnovan, ali je vezan činjenicom da raniji poslodavac tužitelja odbija ispraviti navedeni obrazac, zbog čega štetu trpi tužitelj, što je neprihvatljivo; da dokaz da je tužitelj platio porez u SR Njemačkoj je u spisu priloženi dokaz o izvršenim uplatama, koji dokument je izvorno priložen na njemačkom ali i u prijevodu izvršenom i ovjerenom od strane stalnog sudskog tumača Mina Iveta Brčić, i to dokaz o uplati poreza i potvrda o rezidentnosti tj. da je tužitelj s aspekta poreza rezident SR Njemačke i da je izvršena uplata poreza u SR Njemačkoj; da je neosnovan navod ranijeg tužiteljevog poslodavca da ispravka navedenog obrasca se ne može vršiti obzirom da je tužitelj poslodavcu dostavio pogrešne podatke o svom prebivalištu odnosno da je dostavio osobnu iskaznicu sa adresom koju ima u RH; da je točno da je tužitelj ranijem poslodavcu dostavljao podatke o svom prebivalištu u [adresa] (osobnu iskaznicu), ali da je to činio zato što ga je poslodavac pozvao na to odnosno poslodavac ga je pozvao na dostavu osobne iskaznice i porezne kartice. Međutim, da je tužitelj od 2001. godine kontinuirano boravio u [adresa], koja činjenica je bila poznata poslodavcu tužitelja.
5. U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 25. studenog 2025. godine, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis, kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.
6. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 25. studenog 2024. godine odnosno da li je prvostupanjsko tijelo pravilno i zakonito postupilo kada je odbilo tužiteljev prigovor na provedbu postupka povrata poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak za 2019., 2020. i 2021. godinu.
8. Prema stanju spisa je nesporno da su u konkretnom slučaju radi o dvostrukom oporezivanju odnosno da je plaća tužitelja koju mu je isplaćivao poslodavac – MVEP, za obavljanje poslova u konzulatu RH u [adresa] kao viši referent, oporezovana u SR Njemačkoj da je oporezovana porezom na dohodak i prirezom porezu na dohodak u Republici Hrvatskoj.
9. Među strankama je sporno da li su u konkretnom slučaju ostvareni zakonski uvjeti za povrat dvostruko oporezovane plaće tužitelja.
10. Prema stanju spisa proizlazi: da je tužitelj bio zaposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova, raspoređen na radno mjesto – viši stručni referent u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Saveznoj [adresa] sa sjedištem u [adresa] u vremenu od 01. siječnja 2018. do 10. prosinca 2021. godine, temeljem Ugovora o rasporedu ugovornog službenika na određeno vrijeme, na radno mjesto – viši stručni referent za obavljanje financijskih i drugih administrativnih poslova.
11. Nesporno je da je tužitelj rođen u [adresa], da je državljanin RH i da od rođenja ima prebivalište u [adresa], ali da je od 2001. godine sa svojom obitelji (ženom i dvoje djece) stalno boravio u [adresa] radeći neke druge poslove.
12. Prema spisu proizlazi da se je u kritično vrijeme tužitelj prijavio za dobivanje poslova u Generalnom konzulatu RH u [adresa], SR Njemačka, te da je prijavi za zaposlenje tužitelj u obrascu kojeg mu je dostavilo Ministarstvo vanjskih poslova jasno naveo da je njegovo prebivalište u [adresa], a da mu je boravište u [adresa].
Naime, u tijeku postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora o radu, tužiteljev poslodavac – MVEP-a je dopisom pozvalo tužitelja da popuni njihov upitnik, u kojem je među ostalim podacima tužitelj jasno naveo i da ima evidentirano prebivalište u [adresa]-oj a da je njegovo boravištu u [adresa] na adresi boravišta, [adresa], što je vidljivo iz spisu priloženog spomenutog obrasca.
13. Slijedom navedenog nespornim proizlazi da je MVEP-a, kao tužiteljev poslodavac prije sklapanja Ugovora sa tužiteljem bilo upoznato sa da tužitelj ima prijavljeno boravište u [adresa], do kojeg saznanja je došlo temeljem sigurnosne provjere koju je MVEP samo obavila ali i iz sadržaja obrasca kojeg im je tužitelj dostavio po njihovom nalogu.
14. Kako je tužitelj je u navedenom razdoblju obavljao administrativne poslove u Generalnom konzulatu, te se na njega ne primjenjuju odredbe članka 37. stavak 2. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima („Narodne novine“, broj: 4/17), budući da je stalno boravište tužitelja i njegove obitelji, te da su njegovi najuži životni interesi u navedenom razdoblju bili u SR Njemačkoj, gdje je stalno živio sa obitelji radeći neke druge poslove.
15. Tužitelj nije ugovorni diplomat iz članka 36. stavak 5. Zakona o vanjskim poslovima, već da je tužitelj ugovorni službenik, na kojeg se primjenjuju odredbe članka 32. stavak 4. i 5. Zakona o vanjskim poslovima.
Na tužitelja se ne primjenjuju odredbe članka 28. stavak 2. podstavak a Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu („Narodne novine“, broj: 9/06) između RH i SR Njemačke, budući da u konkretnom slučaju nisu kumulativno zadovoljeni propisani uvjeti.
16. Nije sporno da je tužitelj oporezovan u RH po osnovi ostvarivanja dohotka od nesamostalnog rada u Generalnom konzulatu RH u Stuttgartu, SR Njemačkoj, obzirom da navedeno proizlazi iz JOPPD obrasca kojeg je MVEP-a kao tužiteljev poslodavac, podnosilo za tužitelja.
17. Međutim, u spisu je priložena Potvrda o poreznoj rezidentnosti izdana od poreznih tijela SR Njemačke prema kojoj je tužitelj porezni rezident SR Njemačke sa statusom važenja od 01. siječnja 2001. godine i da pravo oporezivanja tužiteljeve plaće koja mu se isplaćuje za rad u Generalnom Konzulatu pripada SR Njemačkoj, a ne RH. Kod navedenog je istaći da je tužitelj poreznu rezidentnost vezano za oporezivanje plaće za obavljanje administrativnih poslova u Generalnom konzulatu RH u Stuttgartu, cijenjena i s obzirom na činjenicu da je isti od 2001. godine stalno boravio sa obitelji u SR Njemačkoj i da je kroz to razdoblje obavljao neke druge poslove. Obzirom na navedeno, tužiteljevi najuži životni interesi u navedenom razdoblju (od 2001.) bili u SR Njemačkoj.
18. Također je prema stanju spisa nesporno da je tužitelj kao porezni rezident SR Njemačke platio porez na dohodak za 2019.2020. i 2021. godinu, po osnovi rada na administrativnim poslovima u Generalnom konzulatu RH u Stuttgartu, budući da isto proizlazi iz Poreznog rješenja Porezne ispostave u Stuttgartu, koje u izvorniku i prijevodu ovjerenom po sudskom tumaču priloženo u spisu.
19. Porezna rezidentnost fizičke osobe određuje gdje će ta osoba plaćati porez na dohodak. Porezna rezidentnost određuje se prema poreznim propisima ali i prema odredbama međunarodnih ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i načelima utvrđenim tim Ugovorima.
20. Prema članku 3. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16,106/18,121/19,32/20, dalje: ZOPD-ak, rezident je fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište.
Prema članku 4. ZOPD-ak nerezident je fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj nema ni prebivalište ni uobičajeno boravište, a u [adresa] ostvaruje dohodak koje se oporezuje prema odredbama ovog Zakona.
Člankom 43. stavak 1. ("Narodne novine, broj: 115/16 do 114/22, dalje: OPZ- a), propisano je da se u smislu ovog Zakona smatra da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan. Stavkom 2. istog članka je propisano da uobičajeno boravište u smislu ovog Zakona ima porezni obveznik u onome mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Uobičajenim boravištem u smislu ovoga Zakona smatra se stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine. Za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine.
21.Prema stanju spisa kao nesporno također proizlazi da je MVEP-a, kao tužiteljev poslodavac, prilikom obračuna i isplate plaće tužitelju obračunalo porez na dohodak i prirez porezu na dohodak za navedeno razdoblje i da je od tužitelja naplaćen porez na dohodak od nesamostalnog rada te prirez na dohodak za razdoblje 2019., 2020. I 2021. godine.
22. Slijedom navedenog došlo do dvostrukog oporezivanja budući da je tužitelju za rad u Generalnom konzulatu RH u Stuttgart porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, naplaćen od porezni tijela SR Njemačke, te je naplaćen porez na dohodak i prirez za navedeno razdoblje u RH-oj. Stoga stekle su se pretpostavke za provedbu postupka povrata poreza i prireza.
23. Tuženik pravo na povrat poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak uvjetuje ispravkom JOPPD obrasca od strane bivšeg tužiteljevog poslodavca, što isti odbija učiniti, navodeći kao razlog za takvo postupanje da tužitelj nije poslodavcu pravovremeno i točno dostavio podatke o svojem prebivalištu i boravištu i da isti poslodavac nije imao saznanja o navedenom, što nije točno iz razloga naprijed navedenih. Navedeno postupanje je štetno za tužitelja te je protivno odredbama Ugovoru između Republike Hrvatske i SR Njemačke o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja na dohodak i imovinu („Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj: 9/06).
24. Kako je prvostupanjsko porezno tijelo odbilo tužiteljev zahtjev za povrat poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak za predmetno razdoblje, obračunat na plaću za rad u Generalnom konzulatu RH u Stuttgartu, koji i naplaćen (dva puta naplaćen), tužitelj neosnovano trpi štetu, te ne nije odgovoran za postupanje ranijeg poslodavca, pa je osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje nezakonito.
25. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS-a) poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti poreznom tijelu na ponovni postupak, odnosno odlučiti kao u izreci presude.
26. U postupku nakon ove presude prvostupanjsko tijelo će obzirom na izloženo stanje spisa donijeti novo rješenje kojim će odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za povrat plaćenog poreza i prireza za 2019., 2020. i 2021. godinu, sve uz pravilnu primjenu svih relevantnih odredbi materijalnog propisa pri čemu je, u skladu s odredbom člankom 151. stavkom 2. ZUS-a, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda.
27. Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki IV. izreke, utemeljena je na odredbama članka 147.stavak.1. ZUS-a i Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.). Člankom 147. stavak. 1. ZUS-a je propisano da stranka koja izgubi spor snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.
28. S obzirom da se pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a cijeneći uspjeh tužitelja u sporu, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati trošak za sastavljanje tužbe te za zastupanje na ročištu od 02. rujna 2025. godine, za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 eura, ukupno 2.000,00 eura, koliko je i dosuđeno.
U Splitu 09. rujna 2025.
S U D A C
Studenko Vuleta
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv točke I., II. i III. izreke ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 127. stavka 1. ZUS-a, dok je protiv točke IV. izreke ove presude dopuštena žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćenici tužitelja, Ana Jurišić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 47,
- tuženiku, Ministarstvu financija RH, Zagreb, Katančićeva 5,
- spis.