REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-597/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika UT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Pušić Miličević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, radi utvrđenja i poništenja, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1988/2023-2 od 9. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-223/19-46 od 23. veljače 2023., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1988/2023- 2 od 9. svibnja 2023. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-223/19-46 od 23. veljače 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika pod točkom I. za utvrđenje da između tužitelja UT i tuženika Euroherc osiguranje ne postoji pravni odnos stjecanja bez osnove temeljem kojeg bi tuženik imao pravo potraživati od tužitelja iznos od 9.296,77 € / 70.046,50 kn, isplaćen 5. srpnja 2013. na temelju tada pravomoćne sudske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4369/08 od 20.04.2011. i prava tužitelja iz Sporazuma o izvansudskoj nagodbi broj: 200-07051051 9641 od 14. siječnja 2008. i pod točkom II. za nalaganje tuženiku plaćanja parničnih troškova tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je i protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim tuženik-protutužitelj pod točkom I. traži poništenje Sporazuma o izvansudskoj nagodbi br. 200-070510519641 od 14. siječnja 2008. uz nalaganje tužitelju-protutužitelju isplatiti protutužitelju troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, a pod točkom II. utvrđenje ništavim Sporazuma o izvansudskoj nagodbi br. 200-070510519641 od 14. siječnja 2008. uz nalaganje tužitelju-protutužitelju isplatiti protutužitelju troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate. Pod točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snovi svoj parnični trošak.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. i II. izreke odbijene su žalbe tužitelja- protutuženika i tuženika-protutužitelja kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda pod stavkom I. i III. izreke kao i odluka o parničnom trošku u dijelu u kojem stranke nisu uspjele.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2918/2024-2 od 11. prosinca 2024., protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1988/2023-2 od 9. svibnja 2023. tužitelju-protutuženiku (dalje: tužitelj) je dopušteno podnošenje revizije u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Otklanja li primjenu instituta stjecanja bez osnove, deklaratoran zahtjev za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa stjecanja bez osnova u situaciji kada novčani iznos koji je tužitelj naplatio po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta, ima osnovu i u pravnom poslu?“.

Protiv gore navedene odluke drugostupanjskog suda i tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženik) je dopušteno podnošenje revizije u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

„Ima li nalaz vještaka koji je pribavljen vansudskim putem značaj dokaza u parničnom postupku, a o kojem sud mora zauzeti stav?

Je li drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka kada u obrazloženju navodi da stranka nije dokazala svoje navode, a pri tome su dokazni prijedlozi stranke kojim se predlaže utvrđivanje na ovu odlučne činjenicu ili odbijeni ili nenavođenjem njihova sadržaja ignorirani?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj i tuženik su podnijeli reviziju u odnosu na pravna pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu ili da ukine drugostupanjsku odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

6. Revizije i tužitelja i tuženika su osnovane.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje da između tužitelja i tuženika ne postoji pravni odnos stjecanja bez osnove temeljem kojeg bi tuženik imao pravo potraživati od tužitelja iznos koji je isplaćen na temelju tada pravomoćne sudske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i na temelju prava tužitelja iz Sporazuma o izvansudskoj nagodbi. Nadalje, predmet spora je i protutužbeni zahtjev za poništenje kao i za utvrđenje ništetnim Sporazuma o izvansudskoj nagodbi.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj s tuženikom 14. siječnja 2008. sklopio Sporazum o izvansudskoj nagodbi (dalje: Sporazum) kojom se tuženik obvezao u roku od 30 dana od sklapanja nagodbe tužitelju isplatiti iznos od 38.000,00 kuna,

- da je tuženik odbio platiti iznos iz nagodbe, jer je nakon sklapanja Sporazuma saznao za nove činjenice (da ga je tužitelj prijevarom doveo u zabludu) te je obavijestio tužitelja o raskidu Sporazuma o izvansudskoj nagodbi,

- da je tužitelj 3. lipnja 2008. podnio tužbu u ovom predmetu kojom je od tuženika tražio ispunjenje Sporazuma o izvansudskoj nagodbi,

- da je tuženik podnio protutužbu 9. srpnja 2008. radi poništenja Sporazuma o izvansudskoj nagodbi zbog dovođenja u zabludu prijevarom,

- da je u ovom predmetu presudom prvostupanjskog suda posl. broj: P-4369/08-16 od 20. travnja 2011., naloženo tuženiku isplatiti tužitelju nagođeni iznos od 38.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama,

- da je tom presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za poništenje Sporazuma,

- da je navedena prvostupanjska presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-11129/11-2 od 3. siječnja 2013.,

- da je tužitelj na temelju navedene pravomoćne presude kao ovršne isprave naplatio dosuđenu tražbinu,

- da je Vrhovni sud RH rješenjem posl. broj Rev-2392/13 od 28. studenog 2018. ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11129/11 od 3. siječnja 2013. i presudu prvostupanjskog suda,

- da je tuženik nakon ukidne odluke revizijskog suda pokrenuo drugi parnični postupak pod posl. broj P-742/21 (ranije P-1775/20) radi isplate iznosa od 9.296,77 € /70.046,50 kn po pravilima o stjecanju bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a,

- da je u ovom predmetu u nastavku postupka tužitelj preinačio tužbu tako da umjesto isplate, koju je u međuvremenu ostvario, traži da sud utvrdi da između stranaka ne postoji pravni odnos stjecanja bez osnove ,

- da je tuženik u ovom predmetu pored tužbenog zahtjeva za poništenje Sporazuma zatražio i da sud Sporazum utvrdi ništavim.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja s time da je prvostupanjski sud, čiji zaključak prihvaća i drugostupanjski sud, naveo da Sporazum nije temelj po kojem bi tužitelj imao pravo zadržati primljeni iznos po pravomoćnoj presudi ovog suda pod poslovnim brojem P-4369/08 i koji bi priječio da tuženik od tužitelja potražuje primljeni novčani iznos prema pravilima o stjecanju bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO). Pri tome drugostupanjski sud navodi i da takvim tužbenim zahtjevom tužitelj ne može spriječiti učinke druge sudske odluke u postupku pokrenutom po zahtjevu tuženika-protutužitelja radi isplate odnosno vraćanja naplaćenog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

10.1. Protutužbeni zahtjev tuženika nižestupanjski sudovi su odbili u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti Sporazuma s obrazloženjem da Sporazum nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilim propisima ili moralu društva kako je to propisano čl. 322. st. 1. ZOO-a zato što tužitelj kao vlasnik vozila nije upravljao vozilom u trenutku štetnog događaja, a tuženik je pravna osoba koja raspolaže adekvatnim i potrebnim znanjem za davanje pravnorelevantnih očitovanja, a tuženik je unaprijed pripremio sadržaj sklopljenog sporazuma. Nižestupanjski sudovi su odbili protutužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na poništenje Sporazuma prema čl. 284. st. 1. ZOO-a, jer tuženik nije dokazao postojanje zablude odnosno prijevarno postupanje tužitelja kao manu volje.

U odnosu na reviziju tužitelja

11. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je s jedne strane ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je, kao ovršne isprave, tužitelj naplatio svoje potraživanje pa je tuženik s obzirom na ukinutu pravomoćnu presudu tražio povrat zbog stjecanja bez osnove prema čl. 1111. ZOO-a u drugom parničnom postupku, a s druge strane postoji, za sad, važeći Sporazum (pravni posao) između stranaka prema kojem se tuženik obvezao platiti tužitelju iznos koji je tužitelj već naplatio na temelju pravomoćne presude.

12. S obzirom na to da je tužitelj svoje potraživanje naplatio na temelju tada pravomoćne presude, tužitelj nakon naplate svog potraživanja tužbom više ne traži isplatu tog iznosa nego je podnio deklaratornu tužbu kojom je tražio utvrđenje da između tužitelja i tuženika ne postoji pravni odnos stjecanja bez osnove temeljem kojeg bi tuženik imao pravo potraživati od tužitelja povrat iznosa kojeg je tužitelj naplatio na temelju, sada ukinute, pravomoćne presude.

13. Tužitelj svoje pravo na zadržavanje iznosa kojeg je naplatio (na temelju pravomoćne, ali sada ukinute presude) temelji na drugom pravnom osnovu, tj. na temelju pravnog posla odnosno Sporazumu o nagodbi koju je sklopio s tuženikom. Za sada je taj pravni posao odnosno Sporazum važeći i na snazi, jer u ovom trenutku nije utvrđen ništetnim niti je poništen pa proizvodi pravne učinke.

14. Sud je u drugoj parnici donio, za sada, nepravomoćnu presudu kojom je naložio ovdje tužitelju isplatiti odnosno vratiti ovdje tuženiku novčani iznos koji je ovdje tužitelj naplatio od ovdje tuženika na temelju naknadno ukinute pravomoćne presude te je sud u toj drugoj parnici odlučio primjenom odredbi iz čl. 1111. ZOO-a odnosno primjenom pravila o stjecanju bez osnove čime je zapravo utvrdio da je ovdje tužitelj sporni iznos stekao bez pravne osnove.

15. Kada presuda koja je donesena u parnici za povrat stečenog bez osnove postane pravomoćna, jer se njome otklanja neizvjesnost u pravnom odnosu između stranaka, presuda veže stranke u odnosu na koje je donesena, a to su u ovom slučaju tužitelj i tuženik u ovom predmetu.

16. Stoga kada postane pravomoćna presuda u parnici za povrat stečenog bez osnove tužitelj u drugoj parnici ne može više isticati deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa stjecanja bez osnove, jer je o stjecanju bez osnove već pravomoćno odlučeno pravomoćnom presudom u postupku u kojem je sud odlučivao o isplati na temelju stjecanja bez osnove i to neovisno o tome što tužitelj u drugom postupku ističe da svoju tražbinu temelji i na pravnom poslu (u ovom slučaju na Sporazumu o nagodbi).

17. Stoga odgovor na postavljeno pitanje tužitelja glasi:

Deklaratoran zahtjev za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa stjecanja bez osnove otklanja primjenu instituta stjecanja bez osnove samo ako presuda u parnici u kojoj se odlučuje o isplati zbog stjecanja bez osnove nije postala pravomoćna, a ako je presuda u parnici u kojoj se odlučuje o isplati zbog stjecanja bez osnove postala pravomoćna tada deklaratoran zahtjev za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa stjecanja bez osnove ne otklanja primjenu instituta stjecanja bez osnove u drugoj parnici i to neovisno o tome što tužitelj svoju tražbinu temelji i na drugoj pravnoj osnovi tj. na pravnom poslu.

18. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da presuda u parnici u kojoj se odlučuje o stjecanju bez osnove još nije postala pravomoćna te je za sada neizvjestan ishod kako tog postupka tako onda i tužbenog zahtjeva u ovom postupku pa je za sada valjalo ukinuti nižestupanjske presude na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.

U odnosu na reviziju tuženika

19. Tuženik je podnio protutužbu tražeći poništenje sporazuma te je još u odgovoru na tužbu naveo da je Sporazum sklopio u dobroj vjeri, ali da je nakon sklapanja sporazuma saznao za nove činjenice i okolnosti koje mu nisu bile poznate u vrijeme sklapanja sporazuma kao i da je tužitelj prijevarom doveo tuženika u zabludu. Kasnije tijekom postupka tuženik je preinačio tužbu tako što je pored zahtjeva za poništenje Sporazuma tražio i utvrđenje ništetnosti smatrajući da je postupanje tužitelja protivno moralu, jer se radilo o namještenoj prometnoj nesreći.

20. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik za svoje navode predložio određene dokaze: uvid u nalaz i mišljenje prometnog vještaka koje je tuženik dao izraditi izvan sudskog postupka, izvođenje dokaza prometnim vještačenjem u ovom predmetu i saslušanje svjedoka. Sve te dokazne prijedloge prvostupanjski sud je odbio izvesti kako u postupku koji je prethodio donošenju presude prvostupanjskog suda posl. broj:

P-4369/08-16 od 20. travnja 2011. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11129/11 od 3. siječnja 2013., a koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2392/13 od 28. studenog 2018., tako i u nastavku postupka nakon donošenja navedene odluke Vrhovnog suda RH.

21. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2392/13 od 28. studenog 2018., kao i u nizu drugih odluka, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

„Naime, nalazu i mišljenju sudskog vještaka koje nije izrađeno po nalogu suda, već po nalogu jedne od stranaka u postupku, ne može se odreći značaj valjanog dokaznog sredstva kao privatne isprave, koju sud doduše nije dužan prihvatiti, ali istu treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza.“.

22. Stoga shvaćanje ovoga suda izraženo u odluci Rev-2392/13 od 28. studenog 2018. ujedno predstavlja i odgovor na prvo postavljeno pitanje tuženika.

23. Tuženik je već u podnescima kojima je podnio protutužbu i tražio poništenje, a kasnije i utvrđenje ništetnim Sporazuma o nagodbi, kao što je već navedeno u točki 18. ove odluke, predlagao dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima temelji svoje protutužbene zahtjeve koje je sud odbio izvesti. Osim toga, nakon ukidne odluke revizijskog suda nižestupanjski sudovi nisu u svojim odlukama niti spomenuli niti cijenili nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji nije izrađen po nalogu suda iako je revizijski sud svojom ranijom ukidnom odlukom uputio nižestupanjske sudove da su ga dužni vrednovati i ocijeniti, a nisu obrazložili niti zbog čega su odbili provesti druge predložene dokaze.

24. Međutim, unatoč tome što predloženi dokazi nisu izvedeni niti su ocijenjeni u pobijanoj presudi, drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci, potvrđujući isto shvaćanje i prvostupanjskog suda, zaključio da tuženik nije dokazao svoje navode.

25. Prema shvaćanju ovog suda, kada sud odbije provesti dokaze na okolnost utvrđenja odlučnih činjenica koje je stranka predložila, a sud se u pobijanoj odluci uopće niti ne osvrne na predložene dokaze već ih ignorira i pri tome u obrazloženju odluke navodi da stranka nije dokazala svoje navode, sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer odluka nema razloga o odlučnim činjenicama pa se ne može niti ispitati. To ujedno predstavlja i odgovor na drugo postavljeno pitanje tuženika.

26. Slijedom navedenog, zbog djelomično pogrešnog pravnog shvaćanja valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja, a zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i reviziju tuženika pa je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

27. U ponovljenom postupku sudovi će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem te ocijeniti sve provedene dokaze i dati jasne razloge o odlučnim činjenicama nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

28. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil