Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-418/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i suca izvjestitelja, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VF, [adresa], Ulica 4. studenog 1991. 1/5, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-301/2016-28 od 27. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr- 301/2016-28 od 27. studenog 2024. pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.596,67 EUR na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, u smjenama, rad na terenu kao i na ime naknade plaće za godišnji odmor, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose prema njihovom dospijeću (točka I. izreke prvostupanjske presude). Nadalje, prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I izreke (točka II. izreke prvostupanjske presude). Naposljetku, prvostupanjskom presudom je naloženo tuženici da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.838,53 EUR, zajedno sa zateznom kamatom (točka III. izreke prvostupanjske presude).

2. Protiv točke I. i III. prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica ističe kako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju isplatu iznosa od 1.596,67 EUR na ime razlike plaće za prekovremeni rad na terenu, ali da pritom nije uračunao slobodne dane koje je tužitelj ostvario radi prekovremenog rada. Tuženica upućuje da je Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, a koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, propisano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena. Tuženica ističe da je vodila evidencije o radu tužitelja, a iz kojih je vidljivo da je i kada je tužitelj koristio slobodne dane. Nadalje, dostavljene evidencije ukazuju da je bila organizirana preraspodjela radnog vremena, a koja se upravo odnosi na preraspodjelu ostvarenih prekovremenih radnih sati na terenu. Ističe da je i sudski vještak zanemario preraspodjelu radnog vremena prilikom izrade nalaza i mišljenja. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženice. Ističe da je prvostupanjska presuda donesena prema nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinio nalaz i mišljenje sukladno dokumentaciji koju je tuženica dostavila, ali i sukladno propisima koji su važili za vrijeme utuženog razdoblja. Ističe kako tuženica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Predlaže odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu razlike plaće u iznosu od 1.596,67 EUR na ime ostvarenih prekovremenih sati rada na terenu, rada subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama te razlike naknade plaće za godišnji odmor, i to za razdoblje od 8. srpnja 2011. do 7. svibnja 2014, a kako je to specificirano konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 2. siječnja 2024. (list 135 spisa). Razlika plaće predstavlja razliku iznosa koji tužitelju pripada da je tuženica uvećala plaću na ime prekovremenih sati rada na terenu, rada subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama i onog iznosa plaće koji je tužitelj primio.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, kao i postupka koji joj je prethodio, nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice, nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. U tijeku postupka nije bilo sporno da je tužitelj radio kao djelatna vojna osoba u utuženom razdoblju.

9. U žalbenoj fazi postupka je sporno je li tužitelj ostvaruje pravo na uvećanje plaće radi prekovremenog rada ako bi se uzeli u obzir slobodni dani, a koji su, prema žalbenim navodima tuženika, dokazani evidencijama o radu tužitelja.

10. Kada se uzme u obzir utuženo razdoblje (8. srpnja 2011. do 7. svibnja 2014.), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se na konkretnu situaciju primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 118/2009, 118/2012, dalje u tekstu: Odluka/09), a koja je donesena na temelju čl. 96. st. 1. i čl. 200. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 33/2002, 58/2002, 175/2003, 136/2004, 76/2007, 88/2009, 124/2009, dalje u tekstu: ZSOSRH/02).

11. Navedenom Odlukom/09, točnije točkom XII., propisano je što se točno smatra prekovremenim radom:

- Prekovremenim radom pripadnika OS RH, kada je rad organiziran na drugi odgovarajući način, smatra se rad dulji od redovnog mjesečnog fonda sati.

- Prekovremenim radom, kada je rad pripadnika OS RH organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada dulji od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom.

- Prekovremenim radom, kada je rad pripadnika OS RH organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra se svaki sat rada dulji od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

12. Točkom XIII. Odluke o rasporedu propisani su postotci uvećanja osnovne plaće za svaki sat rada, i to za prekovremeni rad 50%, rad noću 40%, rad subotom 25%, rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, za rad u drugoj smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom duljim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Dodaci se međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.

13. Nadalje, na pravo tužitelja da ostvari uvećanu plaću s osnove prekovremenog rada u utuženom razdoblju ne utječe izmjena ZSOSRH, tj. novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/2013, dalje u tekstu: ZSOSRH/13) koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013. godine, tj. za vrijeme utuženog razdoblja. Člankom 155. novog ZSOSRH-a/13 je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično nego ostvaruju posebne dodatke na plaću. Međutim, odredbom čl. 219. ZOSORH/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOSRH/02, kojima su uređena ta područja. Budući da je nova Odluka o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj: 66/2014, dalje u tekstu: Odluka/14), kojom je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, stupila na snagu 1. lipnja 2014., tj. nakon utuženog razdoblja, na konkretnu situaciju, u pogledu plaće i materijalnih prava tužitelja, se isključivo primjenjuje Odluka/09.

14. Što se tiče naknade plaće za godišnji odmor, u utuženom razdoblju je na snazi bio Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 140/2002, 68/2011, dalje u tekstu: Pravilnik). Člankom 4. stavak 3. Pravilnika propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Drugim riječima, ako je djelatnoj vojnoj osobi plaća bila uvećana radi prekovremenog rada u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, takvo uvećanje se uzima u obzir prilikom izračuna naknade plaće za godišnji odmor.

15. Slijedom svih citiranih materijalnopravnih odredbi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj, u utuženom razdoblju, ima pravo na uvećanu plaću radi prekovremenog rada, ali i na uvećanu naknadu plaće za godišnji odmor.

16. Tuženica u žalbi niti ne osporava da je tužitelj prekovremeno radio, međutim, smatra da mu ne pripada pravo na uvećanje plaće radi iskorištenih slobodnih dana i preraspodjele radnog vremena, sukladno čl. 97. st. 6. ZSOSRH/09.

17. Što se tiče žalbenih navoda tuženice da prvostupanjski sud nije vodio računa o slobodnim danima koje je tužitelj koristio, a koji su utjecali na njegovo pravo da ostvari uvećanu plaću s osnove prekovremenog rada, takvi navodi nisu osnovani, a što će se dodatno obrazložiti u nastavku presude.

18. Iz nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka financijsko knjigovodstvene struke Martine Zaborski i Daria Jankovića od 27. studenog 2023. (list 120-129 spisa) proizlazi da tuženica je na poleđini pojedinih dnevnih evidencija o radu tužitelja naznačila po osnovu kojih odobrenja su odobravani slobodni dani, ali nije naznačila po osnovu kojeg prekovremenog rada su korišteni isti. Nadalje, na poleđini dnevnih evidencija označeno je i po osnovu kojih naloga je odrađen prekovremeni rad, ali nije naznačeno da li su po osnovi odrađenog prekovremenog rada korišteni slobodni dani niti, ako su korišteni, po osnovi kojeg odobrenja za slobodne dane su korišteni. Slijedom navedenog, vještaci nisu u mogućnosti povezati ostvareni prekovremeni rad sa korištenim slobodnim danima.

19. Kako vještaci nisu bili u mogućnosti povezati ostvareni prekovremeni rad sa korištenim slobodnim danima, prekovremeni rad se umanjio za korištene slobodne dane, uzevši u obzir iskaz tužitelja koji je dan na ročištu za glavnu raspravu, održanom dana 1. veljače 2017. godine (list 90-91 spisa), a sukladno kojem je tužitelju za 4 dana terena sa prekovremenim radom odobren 1 slobodni radni dan. Vještaci su naposljetku ustanovili kako je tužitelj, u utuženom razdoblju, ostvario 164,33 sata prekovremenog rada koji nisu pokriveni sa slobodnim danima, a temeljem takvog izračuna je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev.

20. Potrebno je istaknuti da tuženica, nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, nije istome prigovarala u tijeku prvostupanjskog postupka, unatoč tome što vještaci ističu da je tuženica neuredno vodila evidencije o radu tužitelja.

21. Dakle, žalbeni navodi tuženice da je moguće ustanoviti kako je tužitelj koristio slobodne dane u vezi s ostvarenim prekovremenim radom, a što proizlazi iz evidencije o radu tužitelja, nisu osnovani. Naime, iz tijeka postupka proizlazi da je tuženica dostavila nepotpunu evidenciju rada tužitelja u kojoj nije naznačeno da li su po osnovi odrađenog prekovremenog rada korišteni slobodni dani.

22. Odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013, dalje: ZOR) propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZOR na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Kako iz dokumentacije tuženice ne proizlazi da je precizno vodila evidenciju radnog vremena u vezi s korištenjem slobodnih dana i odrađenim prekovremenim radom, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u onom dijelu u kojem je naknada za prekovremeni rad obračunata sukladno iskazu tužitelja, umanjeno za iskorištene slobodne dane, a u skladu s kojim je tužitelj konačno i specificirao tužbeni zahtjev.

23. Zbog svega navedenog, žalba tuženice se ne može prihvatiti.

24. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu u cijelosti u pogledu glavnog potraživanja, a nije uspio samo u pogledu neznatnog dijela zahtjeva za isplatu zatezne kamate kao sporednog potraživanja, odluka o trošku, sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st.5. ZPP.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

26. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženice za naknadu troška nastalog povodom njezine žalbe. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspjela (točka II. izreke drugostupanjske presude).

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić