REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3346/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Pocrnić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o., OIB 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Orehovec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ilić, Orehovec & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1182/2024-3 od 7. ožujka 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6625/2022-145 od 30. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tužitelju podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1182/2024-3 od 7. ožujka 2025. u odnosu na pravno pitanje:

„Treba li trošak financijskog vještačenja u postupku imovinske naknade štete priznati tužitelju u cijelosti neovisno o omjeru uspjeha stranaka u parnici imajući u vidu da bez njegova provođenja sud ne bi mogao utvrditi odlučne činjenice o opsegu i visini pretrpljene imovinske štete u situaciji kad visina troškova vještačenja nije u vezi s visinom tužbenog zahtjeva?“.

II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pravna pitanja, se odbija.

III. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1182/2024-3 od 7. ožujka 2025. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6625/2022-145 od 30. kolovoza 2024. u odnosu na odluku o parničnom trošku i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) postavivši dva pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

„1. Pripada li tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu ,pravo na naknadu troškova prema odredbi čl.154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91 ,91/92 ,112/99 ,88/01 ,1178/03 ,88/05 ,2/07 ,84/08 ,96/08 ,57/11 ,148/11 proč.tekst ,25/13,28/13,89/14 i 70/19 -dalje ZPP)?

2. Treba li trošak financijskog vještačenja u postupku imovinske naknade štete priznati tužitelju u cijelosti neovisno o omjeru uspjeha stranaka u parnici imajući u vidu da bez njegova provođenja sud ne bi mogao utvrditi odlučne činjenice o opsegu i visini pretrpljene imovinske štete u situaciji kad visina troškova vještačenja nije u vezi s visinom tužbenog zahtjeva?“.

2. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti, podredno odbiti. Traži trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1182/2024-3 od 7. ožujka 2025. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6625/2022-145 od 30. kolovoza 2024. i u dijelu u kojem mu nije priznat trošak parničnog postupka, podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP. Tuženik je postavio tri pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

„1. Je li tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje kada postoji proturječnost između drugostupanjske odluke i sadržaja isprava koje se nalaze u spisu, a o kojima je drugostupanjski sud donio zaključak suprotan sadržaju tih dokaza, odnosno kad je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a?

2. Je li formalna odluka javnopravnog tijela ili jedinice lokalne ili područne samouprave jedino adekvatno dokazno sredstvo za utvrđivanje pasivne legitimacije, odnosno za utvrđivanje do kojeg je trenutka neki objekt bio pod upravljanjem tuženika?

3. Je li za utvrđivanje vremenskog razdoblja u kojem je tuženik bio ovlašten upravljati objektom relevantan isključivo trenutak donošenja formalne odluke o predaji tog objekta na upravljanje drugoj osobi ili trenutak stvarnog prestanka upravljanja objektom?“.

4. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje jer je pobijana odluka arbitrarna te jer mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

5. Tužitelj u odgovoru na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije ističe da tuženik nije niti jednim dokazom doveo u sumnju svoju pasivnu legitimaciju. Predlaže tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti, podredno odbiti.

6. Tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije je osnovan, dok tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.

7. Predmet spora je povrat plaćenog na ime jamstva za zakup poslovnog prostora, a koji poslovni prostor tužitelju nikad nije predan u zakup, te naknada štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1. svibnja 2000. do 1. lipnja 2009.

8. U odnosu na tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.

9. Prvenstveno je potrebno navesti da tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, jer je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na raskid ugovora ranijim odlukama, pravomoćno odbijen.

10. Postupajući na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da je drugo postavljeno pravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pobijana odluka odstupa od ustaljene prakse ovog suda (npr. Rev-204/2023), kao i stoga što je za podudarno pravno pitanje već dopušteno podnošenje revizije u bitno podudarnoj pravnoj situaciji (Revd-3539/2022, Revd-2860/2024, itd.).

11. S obzirom da su ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

12. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, uzeto je da je prijedlog u odnosu na njega povučen (čl. 389.b st. 3. ZPP).

13. U odnosu na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije.

14. Na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. To stoga, što se ista temelje na dva dokumenta nastala nakon utuženog razdoblja (na službenoj bilješci sastavljenoj 23. veljače 2012. u prostorijama Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove i imovinu Grada Zagreba te zaključku o sklapanju ugovora o nagodbi od 9. prosinca 2010. između Grada Zagreba i [obrt]. Ocjena tih dokumenata, a kada su dani dostatni razlozi da tuženik nije dokazao, kada je i kome prednik tuženika, povodom odluke Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, predao stadion na upravljanje, ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Pobijanom odlukom jasno je navedeno da tuženikova tvrdnja da nije pasivno legitimiran od dana donošenja dopune Odluke o osnivanju ustanove za upravljanje športskim objektima „Maksimir“ od 14. srpnja 2004. (dalje dopuna odluka)ne predstavlja dokaz prestanka pasivne legitimacije, jer nije dokazano kada i kome je prednik tuženika predao stadion na upravljanje, a pogotovo što je u samoj dopuni odluke naznačeno da će se naknadno utvrditi kome i u kojem roku će se predati stadion. Sama tvrdnja tuženika da je Grad Zagreb preuzeo upravljanje stadionom od donošenja dopune odluke uz priložene dokaze, nastale nakon utuženog razdoblja, koji bi trebali ukazivati na takvo shvaćanje (službena bilješka od 3. veljače 2012. i zaključak nagodbi od 9. prosinca 2010.) ne isključuju ocjenu nižestupanjskih sudova da takva tuženikova tvrdnja nije dokazana, a naročito kada je primopredaja izvršena.

15. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

16. U odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava i to prava na pravično suđenje, valja navesti da je tuženik propustio u žalbenom postupku isticati povredu temeljnih ljudskih prava, iako se prvostupanjska presuda sadržajno pobija na temelju istih činjenica koje su se isticale i u žalbenom postupku, a na kojim činjenicama tuženik sada temelji povredu prava pravičnosti zbog navodne arbitrarnosti i prava na obrazloženu odluku.

17. Zbog navedenog, tuženik nije prethodno iscrpio dopušteni pravni put, pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP valjalo odlučiti kao u točki III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 9. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug