Poslovni broj: Gž R-1121/2022-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1121/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to, Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Z., L., , OIB:…, zastupanog po punomoćnici M. J. J., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. O. d.d. iz Z., OIB:…, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 19 Pr-1961/2019-28 od 19. kolovoza 2022., na sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 19 Pr-1961/2019-28 od 19. kolovoza 2022.

a) u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke i to baš u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom 5.000,00 kuna/663,13 eura[1] sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i

b) u odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke.

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 19 Pr-1961/2019-28 od 19. kolovoza 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i to baš:

a) u dijelu preko iznosa od 5.000,00 kuna/663,13 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i

b) u dosuđujućem dijelu pod točkom IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke presude naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teče od 11. lipnja 2019. do isplate, dok je u točki II. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 418,23 kuna/55,51 euro sa zakonskim zateznim kamatama točno navedenim u ovoj točki izreke presude. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki III. izreke djelomično odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i to baš u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski je sud u točki IV. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 2.316,25 kuna/307,42 eura.

 

2. Tužitelj je protiv navedene presude podnio žalbu i to u odnosu na odbijajući dio pod točkom III. izreke i to baš u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za 5.000,00 kuna/663,13 eura kao i dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 2.316,25 kuna/307,42 eura. Tužitelj žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst,  25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da mu s osnova neimovinske štete dosudi i daljnji iznos (pored već dosuđenog u točki I. izreke) od 5.000,00 kuna/663,13 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

3. Tuženik je protiv prvostupanjske presude također podnio žalbu, no on je pobija u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i to baš u onom dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete preko iznosa od 5.000,00 kuna/663,13 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Također tuženik pobija prvostupanjsku odluku i u dijelu pod točkom IV. izreke u kojem je odlučeno o parničnom trošku. I tuženik poput tužitelja žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a, te predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u ovom dijelu odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja, a tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

 

5. Žalbe obje parnične stranke nisu osnovane.

 

6. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje isplati iznos od 15.000,00 kuna/1.990,84 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U bitnome tužitelj tvrdi kako je kao radnik zaposlen kod poslodavca Z. d.o.o. iz Z., doživio nesreću na radu pri čemu da je pretrpio neimovinsku štetu. Konkretno, tužitelj navodi kako je 6. veljače 2019. zadobio ozljedu na radu kada je na njega, koji je kontrolirao karte putnika u tramvaju, jedan od putnika bacio nož. Tužitelj smatra kako mu je upravo tuženik „osiguranje“ d.d. u obvezi naknaditi štetu, a ovo stoga jer da je tuženik kao osiguratelj zaključio ugovor o osiguranju sa njegovim poslodavcem Z. d.o.o. Na temelju navedenog ugovora izdana je i polica osiguranja br.078700027298. Tužitelj smatra kako je na temelju navedenog ugovora i izdane police tuženik u obvezi naknaditi mu neimovinsku štetu nastalu mu u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem.

 

7. Tuženik je još u odgovoru na tužbu priznao pasivnu legitimaciju, pravnu osnovu tužbe i nastanak predmetnog štetnog događaja. Osporavao je, baš kao i sada u žalbi, visinu nastale neimovinske štete tužitelju.

 

8. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Na neke eventualno druge povrede odredbi parničnog postupka parnične stranke se u žalbama niti ne pozivaju.

 

9. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

 

- da je tužitelj na dan 6. veljače 2019. bio zaposlen kod tuženika kao poslodavca, te da je navedenog dana u sklopu obavljanja svojih radnih dužnosti obavljao poslove kontrole voznih karata putnika u tramvaju,

- da je tom prilikom jedan od putnika u pravcu tužitelja bacio nož što je kod tužitelja uzrokovalo psihički poremećaj,

- da je tužitelj u uzročno posljedičnoj vezi s štetnim događajem pretrpio kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, a nakon toga da je trpio umjereni do jaki oscilirajući strah u trajanju od 3 dana, te potom umjereni oscilirajući strah sveukupno do 7 dana, a konačno da je trpio slabiji oscilirajući strah  sveukupno do 5 tjedana,

- da je kod tužitelja, a također u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem zaostao i kasni povremeni oscilirajući strah slabijeg intenziteta i to u situacijama koje tužitelja podsjećaju na štetni događaj.

 

10.               Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio posljedice štetnog događaja na zdravlje tužitelja. Ovo je naročito utvrđeno na temelju logičnog, stručnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke prim. G. M., dr. med., specijaliste psihijatra, subspecijaliste forenzičke i biologijske psihijatrije.

 

11.               Upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka, prvostupanjski je sud dosudio tužitelju s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje iznos od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura, a ovo na temelju odredbi članka 1100. i 19. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje ZOO). 

 

12.               U svezi odgovornosti za neimovinsku štetu koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem uzrokovana tužitelju (radi povrede duševnog zdravlja) u bitnome je za reći kako poslodavac  odgovara tužitelju za nastalu mu neimovinsku štetu, a ovo u suglasju sa odredbom članka  25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18., dalje ZZR). Odredbom članka 25. stavak 1. ZZR-a, propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Prvostupanjski sud je mišljenja kako u postupanja tužitelja, koje je prethodilo nastanku štetnog događaja, nije bilo nikakvog propusta, pa samim time ni njegovog doprinosa nastanku štetnog događaja. Tuženik ni na koji način nije osporavao ovaj pravilan zaključak prvostupanjskog suda.

 

13. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR). Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

14. Pasivna legitimacija, odnosno odgovornost tuženika proizlazi iz ugovora o osiguranju koji je zaključen upravo između tuženika kao osiguratelja i tužiteljevog poslodavca (Z. d.o.o.) kao osiguranika, a na temelju kojeg je ugovora tuženik u obvezi isplatiti tužitelju naknadu štete za koju inače odgovara njegov poslodavac (članci 921. i 922. ZOO-a). Uostalom, a kao što je već navedeno, tuženik ne spori ni pasivnu legitimaciju, ni pravnu osnovu tužbe kao ni sam štetni događaj.

 

15. Tužitelj i tuženik u žalbama osporavaju dosuđenu visinu naknade štete, pa tako tužitelj smatra kako je dosuđeni iznos prenizak, a tuženik drži kako je dosuđeni iznos s osnova naknade neimovinske štete previsok. Tuženik posebno navodi kako prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije smio primijeniti „nove“ Orijentacijske kriterije, jer da bi to značilo retroaktivnu primjenu, koja da u hrvatskom pravnom poretku nije dopuštena.

 

16. U svezi sa ovim žalbenim razlozima za reći je slijedeće. Odredbom članka 1100. stavak 1. ZOO-a, propisano je kako će u slučaju povrede prava osobnosti sud ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

17. Odredbom članka 19. stavak 2. ZOO-a određeno je kako se pod pravima osobnosti u smislu navedenog Zakona, pored ostalog razumijevaju i prava na tjelesno i duševno zdravlje.

 

18.               Slijedom navedenih utvrđenja, a s obzirom na prirodu i težinu povrede psihičkog zdravlja tužitelja, te posebno vodeći računa o pretrpljenom strahu, te uzimajući u obzir i druge relevantne okolnosti u smislu odredbe članka 1100. stavak 1. ZOO-a, kao što je dob tužitelja (rođ. 1987.), ovaj drugostupanjski sud smatra kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u predmetnom štetnom događaju na radu došlo do povrede tužiteljevog prava osobnosti na duševno zdravlje, te da je tužitelju s ovog osnova trebalo dosuditi upravo iznos od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura kako je to i dosudio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

19. Prilikom donošenja odluke o visini naknade neimovinske štete koju je potrebno dosuditi tužitelju prvostupanjski je sud vodio računa i o pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (broj zapisnika Su-IV-47/2020-5), a koje glasi:

„Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%.

Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“ Dakle, suprotno shvaćanju tuženika, prvostupanjski je sud pravilno primijenio navedene Orijentacijske kriterije i na predmetni slučaj.

 

20. To što tužitelj smatra kako mu je prvostupanjski sud s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje trebao dosuditi viši iznos od dosuđenog u pobijanoj presudi, a što tuženik drži kako je dosuđeni iznos trebao biti manji, ni na koji način ne dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

 

21. Za spomenuti je i to kako tuženik djelomično pobijajući prvostupanjsku presudu u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud trebao odlučivati o tužbenom zahtjevu u visini od 20.418,23 kune, a ne o iznosu od 15.418,23 kune, ovo stoga jer da se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva. No, primjedba tuženika je suvišna ovo stoga što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaista i odlučivao o tužbenom zahtjevu u visini od ukupno 20.418,23 kune što je razvidno iz točki I., II. i III. izreke, jer iznosi koji se dosuđuju odnosno odbijaju u ovim točkama, zbrojeni iznose upravo 20.418,23 kune (sada 2.709,96 eura).

 

22. Odluka o parničnom trošku iz točke IV. izreke je pravilno i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22.)

 

23. Slijedom navedenog, a kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu tužitelj i tuženik, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je  žalbe obje parnične stranke trebalo odbiti kao neosnovane te odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 7. rujna 2023.