REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1304/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska ulica 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 9. srpnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 538-50-4043725 od 18. travnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita i tuženika, a koja u dijelu čl. 7. glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.172,61 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

1,30 EUR od 26. veljače 2008. do isplate

5,07 EUR od 27. ožujka 2008. do isplate

16,94 EUR od 27. listopada 2008. do isplate

4,55 EUR od 26. studenog 2008. do isplate

20,30 EUR od 29. prosinca 2008. do isplate

22,72 EUR od 26. siječnja 2009. do isplate

23,81 EUR od 26. veljače 2009. do isplate

21,31 EUR od 26. ožujka 2009. do isplate

21,90 EUR od 27. travnja 2009. do isplate

17,18 EUR od 26. svibnja 2009. do isplate

13,70 EUR od 26. lipnja 2009. do isplate

14,63 EUR od 27. srpnja 2009. do isplate

16,46 EUR od 26. kolovoza 2009. do isplate

16,30 EUR od 28. rujna 2009. do isplate

14,45 EUR od 26. listopada 2009. do isplate

17,92 EUR od 26. studenog 2009. do isplate

20,71 EUR od 28. prosinca 2009. do isplate

24,68 EUR od 26. siječnja 2010. do isplate

23,77 EUR od 26. veljače 2010. do isplate

29,15 EUR od 26. ožujka 2010. do isplate

28,13 EUR od 26. travnja 2010. do isplate

30,12 EUR od 26. svibnja 2010. do isplate

47,34 EUR od 05. lipnja 2010. do isplate

43,80 EUR od 26. srpnja 2010. do isplate

54,63 EUR od 26. kolovoza 2010. do isplate

50,88 EUR od 27. rujna 2010. do isplate

44,87 EUR od 26. listopada 2010. do isplate

57,57 EUR od 26. studenog 2010. do isplate

73,72 EUR od 27. prosinca 2010. do isplate

62,28 EUR od 25. siječnja 2011. do isplate

66,30 EUR od 25. veljače 2011. do isplate

61,19 EUR od 25. ožujka 2011. do isplate

62,11 EUR od 26. travnja 2011. do isplate

83,77 EUR od 25. svibnja 2011. do isplate

85,88 EUR od 27. lipnja 2011. do isplate

103,61 EUR od 25. srpnja 2011. do isplate

94,35 EUR od 25. kolovoza 2011. do isplate

84,21 EUR od 26. rujna 2011. do isplate

82,32 EUR od 25. listopada 2011. do isplate

81,55 EUR od 25. studenog 2011. do isplate

86,34 EUR od 27. prosinca 2011. do isplate

90,52 EUR od 25. siječnja 2012. do isplate

91,07 EUR od 27. veljače 2012. do isplate

88,19 EUR od 26. ožujka 2012. do isplate

90,14 EUR od 25. travnja 2012. do isplate

91,47 EUR od 25. svibnja 2012. do isplate

89,23 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate

89,82 EUR od 25. srpnja 2012. do isplate

88,13 EUR od 27. kolovoza 2012. do isplate

84,50 EUR od 25. rujna 2012. do isplate

88,37 EUR od 25. listopada 2012. do isplate

90,23 EUR od 26. studenog 2012. do isplate

88,93 EUR od 27. prosinca 2012. do isplate

81,61 EUR od 25. siječnja 2013. do isplate

87,83 EUR od 25. veljače 2013. do isplate

88,37 EUR od 25. ožujka 2013. do isplate

85,94 EUR od 25. travnja 2013. do isplate

78,36 EUR od 27. svibnja 2013. do isplate

78,17 EUR od 26. lipnja 2013. do isplate

80,03 EUR od 25. srpnja 2013. do isplate

83,01 EUR od 26. kolovoza 2013. do isplate

87,14 EUR od 25. rujna 2013. do isplate

85,01 EUR od 25. listopada 2013. do isplate

86,52 EUR od 25. studenog 2013. do isplate

88,23 EUR od 27. prosinca 2013. do isplate

89,30 EUR od 27. siječnja 2014. do isplate

91,54 EUR od 25. veljače 2014. do isplate

90,81 EUR od 25. ožujka 2014. do isplate

88,32 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate,

i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.289,17 EUR sa zakonskom zatezno kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 635,83 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik 18. travnja 2007. sklopio s korisnikom kredita, UOĐ, Ugovor o kreditu broj: 538-50-4043725, kojim je korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.626,44 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj nadalje navodi da je Ugovorom o cesiji, ustupitelj kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao primatelja. Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ističe kako ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj nadalje ističe kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj ukazuje da navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito korisniku kredita primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga tužitelj ističe kako je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku korisnik kredita preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 4.172,61 EUR / 31.438,26 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz priloga tužbi ne proizlazi da bi ikakva tražbina bila ustupljena tužitelju. Nadalje, osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tuženik ukazuje da bi se prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Također, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Ako bi sud smatrao da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti postupak, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. U odnosu na tuženikovu tvrdnju o djelomičnoj ništetnosti odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i korisnika kredita kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i odredbu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita, tuženik ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi poslovni broj Pž-6632/17. Pored navedenog, predmetni je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi poslovni broj Pž-6632/17, a koji navod tuženik u odgovoru na tužbu citira. Kako je korisnik kredita ugovor koji je predmet ovog postupka zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva, prema tuženikovom mišljenju, ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetne ugovore o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužitelj prvotno mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ukazuje kako je, odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao, nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi poslovni broj Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao te je podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje korisniku kredita nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije njegovog odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je korisnik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zaključno, tuženik ukazuje i da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja korisnika kredita, a kako bi se utvrdilo ima li on uopće pravo na pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci Revt-575/16. Tuženik nadalje ističe da je pojam „prosječnog potrošača“ nasta kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je korisniku kredita, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Korisniku kredita je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je korisniku kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. S obzirom da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U odnosu na pojedinačno pregovaranje, tuženik ističe kako, a temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tuženik i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Tuženik nadalje ukazuje da obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva korisniku kredita. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik navodi kako u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ističe kako ne ostvaraje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, odnosno da dobije nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno korisnika kredita dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom razdoblju. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je korisnika kredita informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz. Zaključno, tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva, osporava i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata te ističe prigovor zastare. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

3. U daljnjem tijeku postupka, podneskom od 23. studenog 2023. (list 56. – 69. spisa) tužitelj je dostavio obavijest o ustupu tražbine i Ugovor o cesiji te je u odnosu na navode o nedopuštenosti cesije istaknuo da je ustup tražbine potrošača dopušten što je potvrdio i Sud Europske unije u predmetima C-383/18 od 11. rujna 2019. te C- 519/19 od 18. studenog 2020., u kojim je presudama izrijekom dopušten prijenos novčanih tražbina potrošača nastalih zbog povreda potrošačkih prava pritom naglašavajući kako područje primjene ne ovisi o identitetu stranaka u sporu nego o svojstvu stranaka iz Ugovora o kreditu. Učinjenom cesijom došlo je do promjene u osobi vjerovnika, a identitet tražbine ostao je nepromijenjen, odnosno sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa, te se u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika valja primijeniti propise koji se odnose na zaštitu potrošača. Ukazuje i da je predmetni Ugovor o ustupu tražbine odrediv odnosno da sadrži sve podatke potrebne za određivanje tražbine koja se ustupa. Nadalje, u odnosu na navode o poštenosti odnosno nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj ističe u bitnome da su korisnici kredita nesporno, kao prosječne osobe, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika, no korisnik kredita i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje, a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio korisniku kredita. Dapače tuženik je prikazivao uzimanje kredita denominiranog u CHF kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. Također je notorno da korisniku kredita značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja već je javni bilježnik korisniku kredita mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što nije ni za što relevantno. U odnosu na pitanje dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi ugovora s valutnom klauzulom u CHF tužitelj navodi da je na tužitelju teret dokaza jedino činjenice da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (dalje u tekstu: VK) te da je isti sklopljen u vrijeme na koje se odnosi kolektivni spor, kao i visine tužbenog zahtjeva, a o svemu navedenom, kao i o činjenici da u pojedinačnim postupcima nije potrebno provoditi dokazni postupak bilo kakvim saslušanjima, u prilog navoda tužitelja očitovao se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. U odnosu na navode da se ništetnost ne može isticati zbog činjenice da je kredit otplaćen, tužitelj isto tako ukazuje kako, kada bi navodi tuženika iole bili relevantni, niti jedan od tisuća potrošača koji su otplatili svoje kredite u CHF ne bi mogao isticati ništetnost odredbe koja je utvrđena u kolektivnom sporu, a daljnja okolnost koja tuženikove navode čini neosnovanim je ta da se utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u nekoliko desetaka tisuća ugovora o kreditu u razdoblju od 2004. do 2008., koje je utvrđeno u višegodišnjem kolektivnom sporu protiv 9 poslovnih banaka, svakako ne može nazivati zabranom manjeg značaja. U odnosu istaknuti prigovor zastare tužitelj ističe je navedeno pravno pitanje već neko vrijeme na konačan način riješeno u sudskoj praksi. Naime, tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za stjecanje bez osnove u odnosu na sve iznose preplate proizašle s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Naime za novčane zahtjeve po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose, a takvo je stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2245/17 od dana 20. ožujka 2018. Zaključno, u odnosu na osporeni tijek zakonskih zateznih kamata tužitelj ističe da tuženik kao nepošteni stjecatelj odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa.

4. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

5. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: obavijesti o promjeni visine kamatne stope (list 8. – 9. spisa), izvatci o stanju po kreditu (list 10. – 11. spisa), obavijest o sniženju kamatne stope s otplatnim planom (list 12 . – 13. spisa), obavijest o sniženju kamatne stope (list 14. spisa), izvatci o stanju po kreditu (list 15. – 16. spisa), otplatni plan (list 17. spisa), Ugovor o kreditu broj 538-50- 4043725 (list 18. - 22. spisa), punomoć (list 23. - 24. spisa), suglasnost, zadužnica (list 25. - 26. spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 27. spisa), otplatni plan (list 28. - 31. spisa), otplatnu tablicu – kredit, informativni izračun (list 32. - 34. spisa), presliku zahtjeva za kredit (list 52. – 53. spisa), promotivne uvjete važeće u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (list 54. – 55. spisa), presliku obavijesti o ustupu tražbine (list 65. spisa), presliku Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija - list 66. – 69. spisa), pisanu izjavu svjedoka UOĐ (list 71. – 73. spisa), prijepis knjigovodstvene kartice tuženika (list 98. – 102. spisa), izvod iz zapisnika sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (list 135. spisa), odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-4/2017-2 (list 136. – 140. spisa). Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka UOĐ (list 103. – 105. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 117. – 122. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu 9. srpnja 2025. – list 146. – 149. spisa). Ovaj sud odbio je dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka, javne bilježnice Dubravke Filipović Kovačić na okolnost solemnizacije predmetnog Ugovora o kreditu jer isti ne predstavlja adekvatno dokazno sredstvo za utvrđivanje spornih okolnosti u ovom postupku pa ga je stoga sud ocijenio nesvrsishodnim te suprotnim s načelom efikasnosti i ekonomičnosti postupka sadržanom u čl. 10. st. 1. ZPP-a.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

7. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 538- 50-4043725 kojom je obveza vraćanja kredita vezana uz kretanje tečaja valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF te povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, te koja tražbina koju tužitelj potražuje na ime povrata stečenog bez pravne osnove, jest ustupljena od strane korisnika kredita, UOĐ, tužitelju.

8. Između stranaka nije sporno da je na Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA i tuženika Zagrebačka banka d.d., Privredna Zagreb banka d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., OTP Banka Hrvatska d.d., Sotiete Generale - Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. Nesporno je i da je presudom donesenom 4. srpnja 2013. u navedenom postupku utvrđeno, između ostaloga, da je četvrtotuženik odnosno Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Između stranaka nije sporno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17-10, kojom su odbijene žalbe svih tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, između ostaloga i pod st. I. izreke kojom je utvrđeno da je četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Zaključno, nesporno je da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene revizije I. – VII. tuženika te da je potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u st. I. izreke.

12. Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

13. Između stranaka je sporno da li je ništetan dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita''.

14. Nadalje, sporno je i da li je eventualna tražbina potrošača povrata iznosa preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te može li se tužitelj kao cesionar pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženik, u određenom vremenskom razdoblju.

15. Zaključno, sporno je i da li je utuženo potraživanje u zastari, visina utuženog potraživanja te zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

16. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

17. Nadalje, i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno je podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Dakle, radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

20. Valja naglasiti da iako tužitelj nije potrošač, on je s potrošačem UOĐ sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija – list 66. – 69. spisa) koju je tražbinu UOĐ kao korisnik kredita odnosno potrošač stekla prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.

21. Naime, predmetnim Ugovorom o kreditu kojeg je UOĐ kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, UOĐ odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.626,44 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja za kupnju novog vozila marke KIA (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu), koji kredit se trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje (čl. 2. st. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

22. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 18. travnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je prema odredbi točke 2. tog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

23. Prema ocjeni ovog suda, niti jedna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je UOĐ sklopila taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje vozila koje bi joj trebalo služiti u obavljanju njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti to proizlazi iz ostalih dokaza koji prileže spisu, posebice iz iskaza svjedoka UOĐ (list 103. – 105. spisa).

24. Slijedom navedenog, UOĐ predmetni Ugovor o kreditu sklopila je kao potrošač s tuženikom kao kreditnom institucijom čiji je redovni predmet poslovanja odobravanje kredita te je stoga tuženik u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

25. Valja naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 18. travnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz ranije u obrazloženju opisanog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, i to iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene.

26. Slijedom navedenog, zauzeta pravna stajališta o ništetnosti tih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i ovdje tuženika (između ostalih) odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu.

27. Pri tome valja naglasiti kako je točno da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita pa je stoga u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate stečenog bez pravne osnove, uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, odnosno da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva korisniku kredita jer mu je tuženik prethodno dao sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

28. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

29. Slijedom navedenog, kao što je pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF s otplatom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva. Međutim, upitno je je li u konkretnom slučaju za UOĐ ista bila razumljiva, odnosno da li je korisnik kredita UOĐ bila od strane tuženika potpuno informirana o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja. Pri tome valja naglasit da ukoliko bi se utvrdilo da joj valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, u tom slučaju bi vrijedilo utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena te posljedično, ništava.

30. Imajući u vidu gore navedeno, tijekom postupka, a na tuženikov prijedlog, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka UOĐ (list 103. – 105. spisa) na okolnost mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu te o informacijama o mogućim rizicima. Valja napomenuti da u ovom postupku nije predloženo saslušanje zaposlenika banke odnosno ovdje tuženika koji je u konkretnom slučaju pregovarao s korisnikom kredita u pogledu sklapanja Ugovora o kreditu).

31. U svom iskazu UOĐ (list 103. – 105. spisa) navela je u bitnome da je u travnju 2007. sklopila Ugovor o kreditu s Raiffeisenbank radi kupnje osobnog automobila. Radilo se o iznosu kredita od misli oko 26.552,25 CHF. Istaknula je da ni prilikom sklapanja Ugovora, a niti prije nije bila u mogućnosti pregovarati s bankom o ugovornim odredbama već samo o iznosu samog kredita. Prilikom sklapanja Ugovora dobila je otplatni plan u kojem su bile navedene mjesečne rate koje su bile iste za svaki mjesec. Dakle, bile su iste od travnja 2007. do travnja 2014. odnosno do isteka roka iz Ugovora. Rate su bile prema otplatnom planu nekoliko mjeseci i već krajem 2007. dobila je obavijest banke o promjeni kamatne stope. Tako je bilo i idućih godina. Znači, početna rata bila je oko 1.700,00 kn, a posljednja rata je bila oko 2.700,00 kn. Dakle, razlika je bila oko 1.000,00 kn. Na upit da li je prije potpisivanja pročitala Ugovor, odgovorila je potvrdno, dok je na upit da li joj je nešto bilo nejasno, da li je tražila neka pojašnjenja od djelatnika banke te da li joj je poznato značenje valutne klauzule, odgovorila da joj nitko od djelatnika banke nije objašnjavao detalje Ugovora, ni detalje valutne klauzule, niti što bi izmjena tečaja CHF značila za rate njenog kredita odnosno na njihovo povećanje. Na pitanje da li je tražila pojašnjenja, odgovorila je da nije jer joj se tada sve činilo jasnim, dok je na pitanje da li joj je bio ponuđen neki drugi kredit, osim ovoga u CHF-u, odgovorila da nije. Zaključno, na upit tko je vraćao predmetni kredit, odgovorila je da ga je vraćala ona.

32. Imajući u vidu iskaz navedenog svjedoka u dijelu u kojem navodi da joj nitko od djelatnika banke nije objašnjavao detalje Ugovora, valutne klauzule, niti što bi izmjena tečaja CHF značila za rate njenog kredita odnosno na njihovo povećanje, to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, očito je da svjedoku nitko nije pojasnio razliku između korištenja kredita s valutnom klauzulom u EUR od kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nitko mu nije pojasnio zašto su redovne kamate na kredite s valutnom klauzulom u EUR znatno više od kamata na kredite s valutnom klauzulom u CHF, a što je bilo presudno za donošenje svjedokove odluke odabiru kredita s valutnom klauzulom u CHF. Osim toga, očito je da svjedoku nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je isti imao saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj hrvatske kune u odnosu na valutu Euro, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak.

33. Slijedom navedenog, budući da svjedok odnosno korisnik predmetnog ugovora o kreditu nije dobio odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

34. Pri tome valja naglasiti da je bez pravnog uporišta tuženikova tvrdnja da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita, pa tako i korisnik kredita UOĐ imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, odnosno da dobije nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu te da to znači da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

35. Naime, nesporno je da je visina kamatne stope redovnih (ugovornih) kamata ovisila prvenstveno o valuti kreditne obveze, dakle, ako bi se ugovorila valutna klauzula u EUR ili bi valuta obveze glasila u HRK, tada bi stopa redovnih kamata bila značajno viša od one koja se je primjenjivala na ugovore s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošaču odnosno UOĐ nitko od strane tuženikovih djelatnika nije objasnio zašto je kamatna stopa ugovornih kamata na kredite u CHF toliko niža nego kod kredita u EUR pa stoga ista nije ni na koji način mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, jer ta odredba nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, a što je u konačnici, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

36. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržajno predstavlja valutnu klauzulu u CHF te je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

37. Valja napomenuti da tužitelj ima pravni interes u ovoj parnici utvrđivati ništetnost konkretne valutne klauzule iz razloga što je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena isključivo apstraktna pravna zaštita, odnosno u kolektivnom potrošačkom sporu su općenito utvrđene ništetnima valutne klauzule u ugovorima o potrošačkim kreditima koje je tuženik sklapao u određenom razdoblju, pod pretpostavkom da su ispunjene određene pretpostavke, a tuženiku je u svakoj pojedinačnoj parnici bilo dopušteno dokazivati da te pretpostavke u odnosu na konkretni ugovor nisu bile ispunjene. Tako je u konkretnom postupku utvrđivano da li je valutna klauzula konkretnog Ugovora o kreditu bila razumljiva korisniku kredita UOĐ, a što je ovisilo o informacijama koje je dobila od tuženika, te je tek je po utvrđenju da ista nije bila razumljiva mogao biti donesen zaključak o ništetnosti konkretne ugovorne odredbe te o posljedičnom postojanju odnosa stjecanja bez pravne osnove. Dakle, deklaratorni tužbeni zahtjev ima u ovoj parnicu svrhu deklaratornog preambula, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a.

38. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač, korisnik kredita UOĐ, imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) koje se odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

39. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

40. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

41. Iz predmetnog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) proizlazi da je UOĐ ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija).

42. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

43. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

44. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

45. Slijedom navedenog, ovaj sud ocijenio je neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

46. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

47. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2007. (čl. 7. Ugovora o kreditu).

48. Nadalje, iz otplatnog plana tuženika (list 28.-31. spisa) razvidno je, između ostaloga, da je kredit isplaćen korisniku kredita 23. travnja 2007. te da je prvi anuitet dospio 31. svibnja 2007., dok je posljednji dospio 30. travnja 2014.

49. Valja naglasiti da iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.

50. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

51. Imajući u vidu da je presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., razvidno je da nije podnesena izvan propisanog zastarnog roka slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

52. Nadalje, na okolnost preplaćenog iznosa kredita odnosno kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama i eurima po mjesecima, korisnik Ugovora o kreditu broj 538-50-4043725 od 18. travnja 2007. preplatio svojom otplatom istog do dana konačne otplate, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, s time da se uzmu u obzir i anuiteti plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je Nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću.

53. U nalazu (list 117. – 122. spisa) stalni sudski vještak navodi u bitnome kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 538-50-4043725 iznos kredita iznosio kunsku protuvrijednost od 25.626,44 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,20 % godišnje. Prema prometu o kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 31. svibnja 2007., a sljedeće svakog prvog dana u mjesecu. Ugovorni element je i otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Kredit je iskorišten 23. travnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,510712 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 25.626,44 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 115.593,49 kn, odnosno 15.341,89 EUR (konvertirani iznos). Prema Obavijesti o preuzimanju tražbine UOĐ od strane trgovačkog društva Druga fundacija SPV d.o.o., kao i Ugovoru o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), proizlazi da je dana 30. svibnja 2023. trgovačko društvo Druga fundacija SPV d.o.o. sa sjedištem u [adresa], kao novi vjerovnik, preuzelo od UOĐ sva potraživanja temeljem ugovora o kreditu broj 538-50-4043725 sklopljenim s Raiffeisenbank Austria d.d., zajedno sa svim pravima. Uvidom u dostavljeni prijepis pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi: 5,20 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007.,6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2007. do anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 7,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2009. do anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011. te 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te su iskazane razlike u visini obveza korisnika kredita, odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da su iskazane razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja, i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Predmetna Tabela prikazana je u nalazu (list 119. i 120. spisa). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 4.172,61 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u 'j1' Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi), ili ukupno 4.123,00 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. Negativne tečajne razlike (- 49,61 EUR), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1nalaza (svi iznosi). Vještak je napomenuo i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani s u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

54. Sud je u cijelosti prihvatio gore navedeni nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke, pri čemu valja naglasiti da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju.

55. Valja naglasiti da je tužitelj podneskom od 3. veljače 2025. (list 128. – 131. spisa) specificirao tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.172,61 EUR na ime pozitivnih tečajnih razlika sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.

56. Zaključno, u odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate valja da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora, a kao što to tužitelj i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

57. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odnosno imajući u vidu da su svi tuženikovi prigovori otklonjeni te imajući u vidu gore opisano utvrđenje stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

58. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: OT).

59. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 23. studenog 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 24. svibnja 2024. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 3. veljače 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 20. veljače 2025. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 62,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 5. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 24. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 9. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

60. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak na ime troška vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 131,45 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 132,72 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a ne pripada pri čemu valja naglasiti, a u odnosu na zatraženi trošak u iznosu od 13,27 EUR da se isti odnosi na iznos dodatne pristojbe koja se temeljem čl. 28. st. 9. ZSP-a plaća na rješenje o pristojbi, pa stoga taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice.

61. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 24. svibnja 2024. i 20. veljače 2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, predmetnim podnescima tužitelj ponavlja tvrdnje i stavove iznesene tijekom postupka, u podnescima i na ročištima, a za koje je tužitelju priznat zatraženi trošak. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.289,17 EUR, dok je odbijen za iznos od 635,83 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. i IV. izreke presude.

62. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

63. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 9. rujna 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.