Poslovni broj: Us I-1931/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice NPU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Boris Pezić, odvjetnik u Zagrebu, Vončinina 2/1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi naknade plaće tijekom korištenja rodiljnog dopusta, nakon usmene i javne rasprave, 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-06/22-01/85, URBROJ: 338-01- 06-05-24-08 od 16. veljače 2024. i za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-06/22-01/85, URBROJ: 338-01-06-05-24-08 od 16. veljače 2024. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-06/22-01223, URBROJ: 338-21-02-01-22-02 od 19. travnja 2022. kojim tužiteljici nije priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti i komplikacija u svezi s trudnoćom i porodom za razdoblje od 1. veljače do 10. ožujka 2022.

2. Tužiteljica pobija zakonitost osporavanog rješenja i ističe da je tuženik u ponovljenom postupku odbio žalbu tužiteljice protivno pravnom shvaćanju iz presude ovoga suda broj Us I-2436/2022-7 od 18. siječnja 2024. te je tužiteljica ukazala na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/3641/2020 u kojem je navedeno da je Sud Europske unije presudio da svako nepovoljno postupanje koje je izravno ili neizravno povezano s trudnoćom ili majčinstvom predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola, te je u presudi N3293 od 14. srpnja 1994. utvrdio da se situacija trudne žene ne može uspoređivati sa situacijom muškarca koji je odsutan zbog bolesti u slučajevima otkaza radnog odnosa, kao i u presudi Tele Danmark C-109/00 od 4. listopada 2001.

3. Nadalje tužiteljica ističe da u pogledu samog prava na naknadu plaće odnosno novčanu naknadu za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust Zakon o rodiljnim potporama kao uvjet ne propisuje prethodno ispunjenje obveze plaćanja doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

4. Smatra da joj u konkretnom slučaju nije omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima, te da rješenja nisu potpuno i pravilno obrazložena, te predlaže sudu da izvrši uvid u upravni spis i da sasluša tužiteljicu.

5. Predlaže sudu da poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja, opisuje kronologiju događaja i navodi sadržaj primijenjenih propisa, te ističe da iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3641/2020 od 27. lipnja 2023. proizlazi da se odluka odnosi na naknadu plaće za vrijeme rodiljnog dopusta propisanog Zakonom o rodiljinim i roditeljskim potporama, dok se u konkretnom slučaju radi o pravu na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom, a koje pravo na privremenu nesposobnost za rad je propisano Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, te uskraćivanje prava podnositeljici na korištenje rodiljne naknade kao samozaposlene majke zbog duga doprinosa s osnove doprinosa za zdravstveno osiguranje ima objektivno i razumno opravdanje te tim odlukama nije povrijeđena opća zabrana diskriminacije.

7. Tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do diskriminacije na temelju spola jer se u odnosu na osiguranice za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom, koje su samostalni obveznici obračunavanja i uplate doprinosa, a nisu podmirile dug doprinosa prije nastupa na istu privremenu nesposobnost za rad, postupa na isti način kao i s osiguranicima samostalnim obveznicima obračunavanja i uplate doprinosa, koji nisu podmirili dug doprinosa za neku drugu privremenu nesposobnost za rad.

8. Nadalje smatra da presude Suda Europske unije nisu primjenjive na konkretan slučaj jer se odnose na prestanak ugovora o radu zbog trudnoće, a što ovdje nije slučaj, te svi osiguranici koji imaju dug doprinosa imaju mogućnost stjecanja prava na naknadu plaće za pojedinu privremenu nesposobnost za rad ukoliko prije nastupa privremene nesposobnosti za rad podmire u cijelosti dug doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje koji su bili u obvezi podmirivati, na osnovi svog statusa obvezno zdravstveno osigurane osobe prema mjesečnoj obvezi sukladno izdanom rješenju porezne uprave.

9. Stoga je u ponovnom postupku postupajući sukladno presudi Upravnog suda u Zagrebu utvrđeno da se tužiteljici ne može priznati pravo na naknadu plaće za vrijeme predmetne privremene nesposobnosti za rad zbog nepodmirenog duga doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje kako to propisuje Zakon.

10. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

13. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz odredbe 89. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu, te je tužiteljica sama izabrala da osobno ne pristupi sudu, već da svoje pravo na pristup sudu ostvari dolaskom na raspravu svog opunomoćenika.

14. Prema podacima spisa predmeta, osporavano rješenje od 16. veljače 2024. doneseno je nakon presude Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-2436/22-7 od 18. siječnja 2024. kojom je bilo poništeno osporavano rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak, jer je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III/3641/2020 istaknuo da se za sada ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju uskraćivanje prava podnositeljici na korištenje rodiljne naknade kao samozaposlene majke zbog duga s osnova doprinosa za zdravstveno osiguranje imalo objektivno i razumno opravdanje pa je osporenim odlukama povrijeđena opća zabrana diskriminacije iz članka 14. Ustava Republike Hrvatske u vezi s ostvarivanjem prava na naknadu plaće, pa je tuženiku naloženo da donese zakonito rješenje sukladno izraženom stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske.

15. U ponovnom postupku tuženik je odbio žalbu tužiteljice pozivom na odredbu članka 81. stavka 1., 2. i 3. članka 17., članka 36. stavka 1. točke 1., članka 39. točke 6. i članka 55. stavka 1. i stavka 2. točke 2. i stavka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj: 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23) i članka 49. stavka 6. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj: 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17 i 9/21).

16. U obrazloženju se navodi da se temeljem članka 7. stavka 1. točke 6. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju obveznicima obračunavanja i plaćanja doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, a koji nisu uplatili doprinos za najmanje 30 dana ograničava pravo na naknadu plaće za svaki pojedinačni slučaj privremene nesposobnosti za rad, a privremena nesposobnost za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom jedna je od člankom 39. Zakona taksativnih navedena privremenih nesposobnosti za rad te se sa trudnicama ne postupa na drugačiji način, a obzirom da se pravo na naknadu plaće ograničava svim osiguranicima koji su samostalni obveznici uplate i plaćanja doprinosa, a nisu podmirili dug doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje i to bez obzira na težinu bolesti i dijagnozu, pa u konkretnom slučaju nije došlo do diskriminacije na temelju spola.

17. Odredbom članka 39. stavka 1. točke 6. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom privremeno nesposoban za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom.

18. Odredbom članka 81. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da se osiguranicima iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 7., 8. i 9. ovoga Zakona, korisnicima mirovine i invalidnine koji to pravo ostvaruju isključivo od stranog nositelja mirovinskog i invalidskog osiguranja iz članka 7. stavka 1. točke 12. ovoga Zakona, osiguranicima iz članka 13. ovoga Zakona te drugim osiguranicima osiguranim na obvezno zdravstveno osiguranje sukladno posebnom zakonu - obveznicima obračunavanja i plaćanja doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, a koji nisu uplatili doprinos za najmanje 30 dana prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ograničavaju na pravo na hitnu medicinsku pomoć.

19. Odredbom članka 49. stavka 6. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja propisano je da osiguranik koji obavlja gospodarsku djelatnost odnosno samostalno u obliku zanimanja obavlja profesionalnu djelatnost obvezan je uz zahtjev za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti priložiti dokaz da je podmirio sve dospjele obveze doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

20. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

21. Naime, presudom Upravnog suda u Zagrebu Us I-2596/2022-8 od 19. siječnja 2024. bilo je naloženo tuženiku da donese novo rješenje o zahtjevu tužiteljice uzevši u obzir primjedbe i stajališta suda iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3641/2020 od 27. lipnja 2023.

22. Prema mišljenju ovoga suda, tuženik je pravilno zaključio da se navedena odluka Ustavnog suda odnosi samo na korištenje prava na rodiljnu naknadu u vezi članka 39. stavka 1. točke 7., odnosno ostvarivanje prava na materijalnu i zdravstvenu sigurnost samozaposlene majke koja je u tom konkretnom slučaju u odnosu na primjenu Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj: 85/08, 110/08 – ispravak, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17 i 37/20) bila stavljena u nepovoljniji položaj tj. diskriminirana u odnosu na druge kategorije roditelja, a ne i na ovaj konkretni slučaj korištenja prava na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom prema odredbama članka 39. stavka 1. točke 6. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

23. Naime, u konkretnom slučaju radi se o pravu na korištenje novčane naknade radi privremene spriječenosti za rad u odnosu na koje pravo se od svih samozaposlenih osiguranika traži da pribave potvrdu o plaćenim doprinosima radi mogućnosti korištenja prava na novčanu naknadu za bolovanje iz svih osnova na temelju kojih se to pravo može koristiti.

24. Iz navedene odluke Ustavnog suda proizlazi da je Ustavni sud uzeo u obzir pravo na novčane naknade iz obveznog zdravstvenog osiguranja, te je pravo povezao sa člankom 41. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju u vezi članka 39. točke 7., te se pozvao na Direktivu 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (preinaka) (Službeni list Europske unije broj L 204/06) prenesene u pravni poredak Republike Hrvatske Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj: 112/12), Zakonom o dobrovoljnim mirovinskim fondovima (Narodne novine, broj: 19/14), Zakonom o mirovinskim osiguravajućim društvima (Narodne novine, broj: 22/14), Zakonom o radu (Narodne novine, broj: 93/14) i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine, broj: 69/17) i istakao da iz sudske prakse Suda Europske unije jasno proizlazi da stavljanje žena u nepovoljniji položaj s obzirom na trudnoću i majčinstvo predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola.

25. Tako je Sud Europske unije u presudi N C-32/93 od 14. srpnja 1994. utvrdio da se situacija trudne žene ne može uspoređivati sa situacijom muškarca koji je odsutan zbog bolesti, a u presudi McKenna C-191/03 od 8. rujna 2005. zaključio da pravo Zajednice ne zahtijeva isplatu pune plaće radnici koja je odsutna tijekom trudnoće zbog bolesti povezane s tom trudnoćom.

26. Europski sud za ljudska prava je u presudi Emel Boyraz protiv Turske broj 61960/08 od 2. prosinca 2014. u stavku 51. istakao da kada se razlika u postupanju temelji na spolu, sloboda procjene koje države uživaju je uska i u takvim situacijama načelo razmjernosti zahtijeva da odabrana mjera bude prikladna za postizanje cilja i da bude nužna u danim okolnostima, a u presudi Napotnik protiv Rumunjske broj 33139/13 od 20. listopada 2020. primijetio da se samo prema ženama može različito postupati na temelju trudnoće pa će iz tog razloga takva razlika u postupanju predstavljati izravnu diskriminaciju na temelju spola ako nije opravdana.

27. I Ustavni sud je u svojoj spomenutoj odluci naveo da privremena spriječenost za rad zbog korištenja rodiljnog dopusta po svojoj naravi nije vezana uz korištenje zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja u smislu članka 18. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju

28. Iz priložene sudske prakse europskih sudova razvidno je da se nejednako postupanje u odnosu na trudnu ženu odnosilo na mogućnost zapošljavanja i zadržavanja posla, a što je i u skladu sa relevantnim člankom 5. i 11. Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije prema ženama (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 12/93, u kojima je državama članicama naloženo da poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u području zapošljavanja, a ne i na mogućnost samozaposlenih roditelja da ostvare pravo na novčanu naknadu zbog privremene spriječenosti za rad ukoliko nisu podmirili svoju obvezu plaćanja doprinosa.

29. Načelo razmjernosti iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj: 47/09 i 110/21) omogućava ograničenje prava stranaka kada je to propisano zakonom ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići, jer bi preširoko tumačenje mogućnosti za korištenje prava na bolovanje bez ostvarenog uvjeta plaćanja doprinosa dovelo do situacije da samozaposlene trudnice ne bi uopće trebale uplaćivati doprinose kao uvjet za korištenje prava iz zdravstvene zaštite, a što bi ipak trebalo urediti voljom zakonodavca svake države članice, a ne tumačenjem sudova, jer se ne radi o nekoj iznimci u vezi postupanja stranaka, već o generalnom pravilu koje se na sve osiguranike bez obzira na spol za sada jednako primjenjuje.

30. Država članica je radi ispravljanja činjeničnih nejednakosti ovlaštena različito postupati prema osobama u različitim situacijama, te svoje zakonodavstvo može urediti na način da svim trudnicama prizna pravo na bezuvjetnu zdravstvenu zaštitu, ali je Republika Hrvatska korištenje bezuvjetne zdravstvene zaštite u odnosu na sve svoje osiguranike ograničila na priznanje prava na hitnu pomoć, a što je razmjerno sredstvima kojima država raspolaže u odnosu na razinu bezuvjetne zdravstvene zaštite koju može pružiti svim osiguranicima.

31. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

32. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ. spec. iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Boris Pezić, putem e-kom.

2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, putem e-kom.

3. U spis