REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4617/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Hrvoju Židaniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Reljić, Zelić, Židanić i Mar iz Zagreba, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg je tužena podnijela protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1066/2024-3 od 23. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama poslovni broj P- 1433/2023-20 od 24. siječnja 2024., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pravna pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.
2.1. Uz to se pozvala i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. Sva naznačena pravna pitanja polaze od pretpostavke da se u ovom predmetu odlučivalo o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, iz sadržaja nižestupanjskih odluka i dijelova spisa dostavljenih ovome sudu povodom prijedloga za dopuštenje revizije ne proizlazi da je predmet tužbenog zahtjeva bio utvrđivanje ništetnosti te ugovorne odredbe. Nižestupanjski sudovi nisu svoje pravno shvaćanje utemeljili na utvrđenju te ništetnosti niti su uopće razmatrali zakonitost, odnosno ništetnost te ugovorne odredbe. Tužena nije postupila u smislu čl. 387. st. 3. ZPP i dostavila dijelove spisa kojima bi dokazala da je takav tužbeni zahtjev tijekom prvostupanjskog postupka postavila.
5.1. Dio tužbenog zahtjeva glasi na deklaraciju ništetnom odredbe "članka 8. stavka 4. Ugovora", koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina", no predmet tužbenog zahtjeva u tom dijelu nije utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi zbog prijevremene otplate kredita, nego odredbe o snošenju troška tečajnih razlika.
5.2. Dakle, tužbeni zahtjev nije utemeljen na ništetnosti odredbe o naknadi zbog prijevremene otplate kredita; tužbenim zahtjevom se nije zahtijevalo utvrđenje ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita, a nižestupanjski sudovi sasvim sigurno svoje pravno shvaćanje nisu utemeljili na utvrđenju ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita (pa čak ni razmatrajući to kao prethodno pitanje).
5.3. Zato se pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci ne može uspješno osporavati tako postavljenim pravnim pitanjima i ta pravna pitanja nisu bitna za odluku u sporu.
6. U pogledu zadnjeg naznačenog pravnog pitanja je dodatno za naglasiti (iako je, s obzirom na prethodno navedeno, irelevantno) da ono smjera na mogućnost dokazivanja tužene da joj je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta koju nastoji naknaditi tj. na potrebu izvođenja dokaza vještačenjem radi utvrđivanja te činjenice. Međutim, iz sadržaja nižestupanjskih odluka, kao ni iz priloga prijedlogu za dopuštenje revizije (čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da je tužena tijekom prvostupanjskog postupka konkretizirala u čemu bi se očitovala ta šteta koja bi joj nastala, pa da bi se, posljedično tome, moglo sudskom vještaku dati nalog da tu (dakle, u sadržaju potpuno neodređenu štetu) odredi u njezinoj visini. Vještačenje (kao i saslušanja svjedoka) je jedno od dokaznih sredstava kojima se dokazuju prethodno iznesene činjenice, a u ovom slučaju tužena nije ni iznijela relevantne činjenice u pogledu štete (u čemu bi se ona očitovala), nego je samo navela da joj je nastala šteta (barem tako proizlazi iz ovome sudu dostupnih dijelova spisa – v. čl. 387. st. 3. i čl. 388. st. 6. ZPP), pa se ni nije moglo odrediti izvođenje dokaza vještačenjem radi utvrđivanja te, potpuno nedefinirane i nekonkretizirane činjenice.
7. Zbog svega navedenog – u pogledu prijedloga za dopuštenje podnesenog zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
8. Tužena u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda nižestupanjski sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH.
9. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje, osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
10. U pogledu navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
11. Iz ovome sudu dostupnih dijelova spisa ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženoj bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužena nije imala pravično suđenje.
12. Sve ovo se posebno ima uzeti u obzir sa činjenicom da i u ovom dijelu prijedloga za dopuštenje revizije tužena inzistira na osporavanju pravnog pristupa nižestupanjskih sudova pri ocjeni ništetnom ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita – što, ponavlja se, nije bio predmet razmatranja u ovome postupku.
13. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da tužena nije učinila vjerojatnom povredu prava na pravično suđenje, pristup sudu, jednakost svih pred zakonom i na djelotvoran pravni lijek.
14. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
Zagreb, 9. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
