Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2208/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Kaufland Hrvatska k.d., Zagreb, Donje Svetice 14, OIB: 47432874968, zastupanog po punomoćniku Damiru Delišimunoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Delišimunović i Anamarija Kovač, Zagreb, Martićeva 73, protiv tuženika OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aniti Bilandžić, odvjetnici u Zagrebu, Heinzelova 60, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10815/2021-12 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10815/2021-12 od 2. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava s računa tužitelja na račun tuženika temeljem zahtjeva za izravnu naplatu od dana 10. studenog 2021. godine, koji je Financijskoj agenciji podnesen radi izravne naplate tražbine na temelju ovršne isprave - presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9842/13 od 30. siječnja 2019. godine te presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-418/2019 od 23.09.2020. godine (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 746,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. siječnja 2024. do isplate (točka II. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 124,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. siječnja 2024. do isplate odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv točke I. i II. izreke presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. broj Pr-9842/13 od 30. siječnja 2019. odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja OT (u ovom postupku tuženika) da mu tuženik Kaufland Hrvatska k.d. (u ovom postupku tužitelj) isplati iznos od 60.000,00 kuna uvećano za pripadajuće zatezne kamate,

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž R-418/2019 od 23. rujna 2020. odbijena žalba tuženika Kaufland Hrvatska k.d. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 24.000,00 kuna sa zateznim kamatama i naknadom troškova parničnog postupka preko 7.152,70 kuna sa zateznim kamatama, te da je preinačena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9842/13-89 od 30. siječnja 2019., na način da je naloženo tuženiku Kaufland Hrvatska k.d. da tužitelju OT isplati iznos od 36.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2013. i da tužitelju OT naknadi parnični trošak od 7.152,70 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2019. do isplate, kao i da mu naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 937,50 kuna,

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž R-418/2019 od 23. rujna 2020. tužitelju OT dosuđena novčana naknada neimovinske štete zbog toga što je postupanjem i uvredama nadređenog prema OT ostvarena povreda prava na dostojanstvo i ugled OT kao radnika koja se negativno odrazila na duševno zdravlje.

- da je tužitelj dana 30. prosinca 2020. tuženiku platio iznos od 42.390,36 kn,

- da je tuženik 12. studenog 2021. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž R- 418/2019 od 23. rujna 2020. pri čemu je svoju tražbinu umanjio za plaćeni iznos od 42.390,36 kn uslijed čega je zahtjevom za izravnu naplatu zahtijevao naplatu preostalog iznosa tražbine od 24.944,45 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2020. pa do isplate,

- da je dana 29. studenog 2021. tužitelj podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog postojanja razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje: OZ)

- da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Ovr- 3801/2021 od 21. prosinca 2021. tužitelj upućen na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim nedopuštenim zbog postojanja razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. OZ.

7. Gore navedene činjenice, osim što proizlaze i iz isprava koje su pročitane na glavnoj raspravi, između stranaka i nisu sporne. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka između stranaka je sporno pravno pitanje i to predstavlja li naknada štete koja je dosuđena tuženiku novčanu tražbinu po osnovi radnog odnosa koja se utužuje u bruto iznosu, te, posljedično tome, da li je tužitelj isplatom iznosa 42.390,36 kuna koji predstavlja dosuđeni iznos naknade štete koji je umanjen za plaćene doprinose i poreze u cijelosti podmirio tražbinu koja je tuženiku dosuđena pravomoćnom i ovršnom presudom.

8. Sud prvog stupnja utvrdio je da je tražbina koja je tuženiku dosuđena u parničnom postupku predstavlja naknadu neimovinske štete prouzročene mobingom nad radnikom, te da takva tražbina ne predstavlja tražbinu po osnovi radnog odnosa koju je tuženik kao radnik trebao utužiti u bruto iznosu. Na temelju takvog utvrđenja sud prvog stupnja je smatrao da tužitelj nije imao osnova od dosuđene tražbine tužitelja odbijati doprinose i poreze, pa kako ne postoje razlozi za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. OZ, sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

9. Tuženik žalbenim navodima osporava odluku suda prvog stupnja ističući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i odredbu čl. 433.a ZPP, te da je tužitelj tražbinu s osnove naknade štete koju je dosuđena tuženiku pravilno smatrao da predstavlja bruto primitak na temelju kojeg se oporezivanje, sukladno odredbi čl. 21. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20), treba obaviti na jednak način kao i kod obračuna plaće.

10. Međutim, takvi žalbeni navodi tužitelja su neosnovani, te je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 433.a ZPP. Naime, kako je ranije navedeno, suština spora između stranaka je odgovor na pravno pitanje da li je tuženik svoju tražbinu s osnova naknade štete bio dužan u parničnom postupku utužiti u bruto iznosu. Ako je tuženik predmetnu tražbinu u parničnom postupku bio dužan utužiti u bruto iznosu tada se, sukladno odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP, smatra da dosuđeni iznos predstavlja bruto iznos, te je tužitelj pravilno postupio kada je prije isplate tražbine tuženiku od iste odbio pripadajuće poreze i doprinose. U suprotnom, tj. ako je tužitelj predmetnu tražbinu nije bio dužan utužiti u bruto iznosu, tužitelj nije imao osnove da se (neto) iznos dosuđene tražbine umanjuje za poreze i doprinose.

11. U konkretnom slučaju, tuženiku je presudom u parničnom postupku dosuđena tražbina s osnove naknade neimovinske štete zbog mobinga temeljem čl. 102. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR/95) i čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR/09). Radi se dakle, o neimovinskoj šteti koju je radnik pretrpio na radu i u svezi s radom, pa je bilo potrebno ocijeniti da li se takve tražbine trebaju utuživati u bruto iznosu.

12. Pravni stav ovog suda je da tražbine naknade štete koje radnik pretrpi na radu ili u svezi s radom, a koje mu je poslodavac dužan nadoknaditi sukladno odredbama čl. 102. ZR/95, čl. 103 ZR/09 ili čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje: ZR/14) koji je trenutno na snazi, radnik nije dužan utužiti u bruto iznosu (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1032/2021 od 15. prosinca 2021., Revr-37/08 od 13. kolovoza 2008. i Revr-545/08 od 11. veljače 2009.).

13. Naime, odredbom čl. 433.a st. 1. ZPP, propisano je da je radnik, kada utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan iste utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos.

14. Dakle, sukladno čl. 433.a st. 1. ZPP, da bi postojala obveza radnika da utužuje novčanu tražbinu u bruto iznosu potrebno da budu ispunjene dvije pretpostavke i to 1. da se radi novčanoj tražbini po osnovi radnog odnosa i 2. da se radi o tražbini koja se utvrđuje u bruto iznosu.

15. U svezi prve pretpostavke koje nije ispunjena potrebno je navesti da se radni odnos sukladno čl. 8. st. 1. ZR/95, čl. 8. st. 1. ZR/09 i čl. 10. st. 1. ZR/14, zasniva ugovorom o radu, dakle, radni odnos predstavlja ugovorni obvezni odnos S druge strane, tražbina radnika s osnove naknade štete na radu ili s vezi s radom je posljedica građanskog delikta, odnosno, svoju pravnu osnovu nema u ugovoru već u obveznom odnosu prouzročenja štete (čl. 20. st. 1. u svezi s čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), dakle, radi se izvanugovornom obveznom odnosu. Stoga, prema stavu ovog suda, tražbine po osnovi radnog odnosa iz čl. 433. a st. 1. ZPP, koje je radnik dužan utužiti u bruto iznosu, predstavljaju tražbine koje svoju pravnu osnovu imaju u ugovoru o radu, što se prije svega odnosi na plaće i dodatke na plaću. Tražbine s osnove naknade štete koje svoju osnovu imaju u počinjenju određenog građanskog delikta i deliktnoj odgovornosti poslodavca, s obzirom da svoju osnovu nemaju u ugovornom odnosu, ne predstavljaju tražbine iz čl. 433.a st. 1. ZPP koje je radnik dužan utužiti u bruto iznosu.

16. Također, ovaj sud smatra da nije ispunjena niti druga pretpostavka iz čl. 433.a st. 1. ZPP za obvezno utuživanje u bruto iznosu. Naime, za razliku od plaće i naknade plaće za koje je izričito propisana obveza isplate u bruto iznosu (čl. 83. st. 5. ZR/95, čl. 84. st. 4. ZR/09, čl. 92. st. 4. ZR/14) takvo što nije propisno za naknadu štete koju radnik pretrpi na radu ili u svezi s radom. Dakle, odredbama ZR nije predviđeno da bi se naknada štete trebala utvrđivati u bruto iznosu tako da prema ocjeni ovog suda nema osnove da se naknada štete utvrđuje i posljedično tome utužuje u bruto iznosu.

17. Potrebno je i naglasiti da okolnost što određenu tražbinu nije bilo potrebno utužiti u bruto iznosu odnosno što je ista utužena i dosuđena u neto iznosu, sama za sebe, ne znači i da na istu nije potrebno platiti odgovarajuće poreze i doprinose. To u ovom konkretnom slučaju znači da okolnost što tuženik u ovom postupku kao tužitelj u parničnom postupku svoju tražbinu naknadu štete nije utužio na brutu, ne znači i da tužitelj kao poslodavac na dosuđeni (neto) iznos nije dužan platiti odgovarajuće poreze i doprinose. Međutim, o tome odlučuju nadležna porezna tijela primjenjujući odgovarajuće porezne propise, što je primarno u njihovoj nadležnosti. Ono što je u nadležnosti suda i to primarno parničnog kod kojeg se utužuju tražbine po osnovi radnog odnosa iz čl. 433.a ZPP je da tumači predmetnu normu i njezinu primjenu u parničnom postupku, što je prvostupanjski sud pravilno i učinio.

18. Zaključno dakle, tuženik kao tužitelj i vjerovnik parničnom postupku, sukladno odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP, nije bio dužan svoju tražbinu naknade štete koja ja nastala na radu i u svezi s radom utužiti u bruto iznosu. Posljedično tome, tužitelj kao dužnik, nije imao osnove dosuđeni iznos smatrati bruto iznosom i svoju obvezu ispunjavati na način da od dosuđenog iznosa odbije iznos poreza i doprinosa, te da tako umanjeni iznos isplati tuženiku. Pritom sama okolnost što je naknada štete pravilno nije dosuđena u bruto iznosu, odnosno dosuđena je u neto iznosu, ne znači i da tužitelj nije dužan na istu platiti poreze i doprinose ako njegovu takvu obvezu propisuju porezni propisi o čemu odlučuju nadležna upravna tijela. Međutim, u tom slučaju ne može se tražbina tuženika dosuđena u neto iznosu umanjivati za poreze i doprinose, kako je to nepravilno u konkretnom slučaju učinio tužitelj.

19. U tom smislu potrebno je navesti i da tužitelj neosnovano u žalbi ističe da sud prvog stupnja neosnovano nije cijenio i uzeo u obzir tumačenje Porezne uprave od 10. veljače 2021., dopis Hrvatske zajednice računovođa i financijskih djelatnika od 28. siječnja 2021. i dopis trgovačkog društva RRIF-plus d.o.o. 20. siječnja 2021. Naime, predmetnim tumačenjima sud nije vezan. Međutim, neovisno o tome, kako je ranije navedeno, tumačenje odredbe čl. 433.a st. 1. ZPP i spornog pravnog pitanja treba li tražbina naknade štete na radu ili u svezi s radom biti utužena u bruto ili neto iznosu, primarno je u nadležnosti parničnog suda, a ne upravnih tijela na kojim upravnim tijelima je primarna nadležnost da odlučuju treba li na dosuđeni iznos naknade štete koja je dosuđena u parničnom postupku platiti odgovarajuće poreze i doprinose.

20. Tužitelj u žalbi ističe i da sud prvog stupnja je neosnovano odbio njegov prijedlog da se od Porezne uprave zatraži da li se pravična novčana naknada oporezuje u slučaju kada je ista isplaćena u sporu iz radnog odnosa. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, prema stavu ovog suda, suština spora nije u tome da li se na naknadu štete na radu ili u svezi s radom plaćaju porezi ili doprinosi (o čemu odlučuju upravna tijela), već je sporno pitanje da li je istu tuženik kao vjerovnik i tužitelj u parničnom postupku bio u obvezi utužiti predmetnu tražbinu u bruto iznosu. Uslijed navedenog, nije bilo potrebno izvođenje predmetnog dokaza. To pogotovo što se radi o spornom pravnom pitanju tumačenja odredbe čl. 433.a st. 1. ZPP za što je primarno nadležan parnični sud, te da pribavljenim mišljenjem Porezne uprave sud ne bi bio vezan. Stoga u konkretnom slučaju odbijanjem dokaznog prijedloga tužitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP koju sadržajno u žalbi ističe tužitelj, a niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

21. Tužitelj u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

22. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 433a. ZPP i čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. OZ kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tužitelj. I odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

23. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

24. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

25. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj