Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4960/2023-11

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TSŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacinger odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-150/2021-22 od 24. svibnja 2023. i rješenja istog suda poslovni broj P- 150/2021-37 od 2. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-150/2021-22 od 24. svibnja 2023. u pobijanoj točki I, II, III i IV izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovna te se potvrđuje rješenje iz točke V navedene presude, kao i rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 150/2021-37 od 2. lipnja 2025.

III O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: [broj kredita] od 02.08.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Kvakan Ivanu dana 08.08.2006. godine, poslovni broj OU-501/06 u dijelu odredbe čl. 2. koji glasi:

„.... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora... „ II Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: [broj kredita] od 02.08.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Kvakan Ivanu dana 08.08.2006. godine, poslovni broj OU-501/06 u dijelu odredbe čl. 7. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplanom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita..."

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju TSŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 81.086,00 kuna / 10.761,96 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, od 31. prosinca 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, tekućim na: 57,17/7,59 Kuna/EUR od 31. prosinac 2009. 148,90/19,76 Kuna/EUR od 31. siječanj 2010. 141,68/18,80 Kuna/EUR od 28. veljača 2010. 184,39/24,47 Kuna/EUR od 31. ožujak 2010. 176,29/23,40 Kuna/EUR od 30. travanj 2010. 192,08/25,49 Kuna/EUR od 31. svibanj 2010. 328,79/43,64 Kuna/EUR od 30. lipanj 2010. 300,65/39,90Kuna/EUR od 31. rpanj 2010. 391,49/51,96 Kuna/EUR od 31. kolovoz 2010. 363,57/48,25 Kuna/EUR od 30. rujan 2010. 318,66/42,30 Kuna/EUR od 31. listopad 2010. 413,41/54,87 Kuna/EUR od 30. studeni 2010. 533,95/70,87 Kuna/EUR od 31. prosinac 2010. 448,60/59,54 Kuna/EUR od 31. siječanj 2011. 478,53/63,51 Kuna/EUR od 28. veljača 2011. 440,46/58,46 Kuna/EUR od 31. ožujak 2011. 447,30/59,37 Kuna/EUR od 30. travanj 2011. 608,88/80,81 Kuna/EUR od 31. svibanj 2011. 587,15/77,93 Kuna/EUR od 30. lipanj 2011. 74.524,05/9.891,04 Kuna/EUR od 31. srpanj 2011. IV Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju TSŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.527,14 EUR/ 19.040,75 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena.

V Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude (čija točka IV i V su sadržajno rješenja) tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na točku V presude, koja je sadržajno rješenje o nadležnosti, dok je osnovana u odnosu na točke I-IV presude.

5. Nadalje, rješenjem posl. br. P-150/2021-37 od 2. lipnja 2025. odlučeno je:

„Odbija se prijedlog tuženika za naknadu troška u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva.“

6. Protiv navedenog rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i tužitelju naloži da tuženiku naknadi troška žalbe sa zakonskom zateznom kamatom.

6.1. Žalba nije osnovana.

7. Nije ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 3., na koju se ukazuje u žalbi tuženika.

8. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, koji je sud odbio uz obrazloženje da se radi o odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Presudom suda Europske unije u predmetu C-240/98 do C-244/98 je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom je odlukom zaključeno, da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom i u smislu članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije bila predmet pregovaranja već je, nesporno, sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a da bi putovanje tužiteljice u [adresa], budući da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu takvog putovanja i potrebno vrijeme, prvostupanjski je sud pravilno zaključio, da se radi o nepoštenoj odredbi. Pri tom je sud u [adresa], s obzirom na to da je ugovor sklopljen u poslovnici u [adresa], nadležan po čl. 59. ZPP budući da se radi o sporu u povodu djelatnosti jedinice tuženika izvan njegovog sjedišta.

11. U predmetnom postupku tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu, traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu koji je sklopila sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, dana 2. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o [broj kredita], na iznos od 56.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta.

13. Tužiteljica se pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesena u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Navedena je presuda potvrđena je u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

14. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. ime je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

16. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP. Isto međutim ne oslobađa sud obveze utvrditi okolnosti prilikom sklapanja konkretnog ugovora, čije se odredbe pobijaju u predmetnoj parnici, radi ocjene valjanosti istih.

17. Tuženik je međutim u odgovoru na tužbu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao, i to saslušanje tužitelja i svjedoka TS, te da je prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim strankama ugovor jasan i razumljiv i odražava njihovu pravu volju, na koju je okolnost predloženo saslušanje javnog bilježnika Ivana Kvakana. Na ročištu od 6. lipnja 2022. tuženik je naveo da ostaje kod svih dosadašnjih navoda, a na ročištu od 11. travnja 2023. godine, na kojem je raspravljanje zaključeno, tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih prijedloga i prigovora, te se u zapisniku posebno navodi da ustraje na prijedlogu saslušanja bilježnika, dok je sud raspravnim rješenjem odlučio da se odbija prijedlog za provođenje personalnih dokaza.

18. Sud je ocijenio da su odredbe o ugovorenoj promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tuženikom nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

19. U situaciji kada je tuženik predložio dokaze na okolnost postupanja prilikom sklapanja ugovora, koje sud nije proveo, zaključak da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije tužiteljicu, kao konkretnog potrošača u cijelostima informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja spornog ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za sada ne može prihvatiti jer činjenično stanje u tom dijelu nije pravilno i potpuno utvrđeno. Kada nije utvrđen način postupanja prilikom sklapanja konkretnog ugovora, odnosno je li tužiteljica dobila sve informacije u metodi promjene kamatne stope i rizicima koji proizlaze iz sklapanja kredita s valutnom klauzulom u CHF u trenutku kada je taj ugovor sklopljen, i promjenjivom kamatom, da bi mogla sagledati svoju konačnu obvezu po kreditu i na istu dati informirani pristanak, nisu utvrđene relevantne okolnosti za ocjenu ništetnosti pobijanih odredaba ugovora. Pri tom se, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi o zabrani manjeg značaja te da se radi toga, na temelju čl. 362. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

20. U postupku nije utvrđeno je li tužiteljica prosječni potrošač niti da bi joj tuženik na valjan način objasnio posljedice i doseg ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama uz primjenu valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po za potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, a čime bi bilo povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te ostvarene pretpostavke za ocjenu da se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. St. 1. ZOO.

21. Radi toga tuženik osnovano prigovara, da odlučne činjenice o načinu postupanja tuženika prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljicom, u skladu s prethodno navedenim, nisu utvrđene, pa tako nije moguće ocijeniti ništetnost spornih odredaba u smislu čl. 324. ZOO i osnovanost zahtjeva za povrat plaćenog na temelju takvog ugovora u smislu čl. 323. ZOO

22. Pri tom je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik (ukoliko se radi o ništetnim odredbama ugovora) kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te bi u tom slučaju, a prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, te je u slučaju da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), tuženik bio nesavjestan stjecatelj koji duguje i kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen.

23. U odnosu na prigovor zastare tuženik izražava neslaganje sa pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., a kojim je Vrhovni sud utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

24. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. U obrazloženju prvostupanjske presude navodi se, da zastarni rok za stjecanje bez osnove iznosi 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o kamati po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredaba odnoseći se na ugovorenu valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 17.4.2021., sud zaključuje da iz istog proizlazi da nije nastupila zastara potraživanja vezanih ni uz promjenu katne stope, ni ugovorenu valutnu klauzulu.

26. Budući da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, proizlazi da prema Metodologiji i izračunu koji je detaljno prikazan u Tablicama 1., 2. i 3. nalaza i mišljenja, te zaključka vještaka sa strane 96 spisa, proizlazi da je tužitelj uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više preplatio upravo utuženih 10.761,96 EUR, stoga je sud udovoljio tužbenom zahtjevu u točci III izreke. U nalazu i mišljenju vještak je u Tablicama detaljno naveo i obračunao uplate po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama, te je vještakinja koristila metodologiju-za početni tečaj CHF na dan 30.9.2006. je iznosio 4,624617 kuna za jedan CHF, te uz izračun kamatne stope ugovora od 4,5 posto godišnje, uz 228 mjesečnih anuiteta.

27. Tužitelj je nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka tražio, a sud dosudio, samo iznos preplate na temelju promjene tečaja CHF u odnosu na kune, u kojem dijelu nije nastupila zastara.

28. U ponovljenom postupku sud će utvrditi odlučne činjenice o načinu postupanja tuženika prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem, u skladu s prethodno navedenim, te na temelju tih utvrđenja, ocijeniti savjesnost i poštenje tuženika prilikom sklapanja ugovora, kao pretpostavku za ocjenu ništetnosti spornih odredaba u smislu čl. 324. ZOO i osnovanost zahtjeva za povrat plaćenog na temelju takvog ugovora u smislu čl. 323. ZOO.

29. O utvrđenim činjenicama sud će dati valjane razloge, te donijeti zakonitu odluku o predmetu spora.

30. Na temelju odredbe čl. 370. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

31. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, prvostupanjski je sud donio pravilnu odluku, kako je prethodno obrazloženo.

32. Nadalje, osnovano je prvostupanjski sud odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka sačinjenog u predmetnoj parnici.

33. Tužbenim zahtjevom od 17.4.2021. tužiteljica je zahtijevala, uz utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, isplatu iznosa od 85.158,24 kuna, odnosno 11.302,44 eur, dok je, nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, zahtjev za isplatu djelomično povučen te je tražena isplata iznosa od 81.086,00 kn/10.761,96 eur. Vrijednost predmeta spora niti nakon povlačenja nije promijenjena na način da bi isto imalo utjecaja na primjenu odredaba Odvjetničke tarife (NN br. 142/12, dalje: OT (u svakom slučaju se radi o radnjama za koje se dosuđuje naknada od 100 bodova), radi čega tuženik, već i samo radi tog razloga, nema pravo na naknadu razmjernog dijela parničnog troška.

34. Na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP, te u odnosu na troškove parničnog postupka, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, a u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. i 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić