Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3492/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Radivoj Maćešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici PT, MT, ŽT, RT, Ana Babić i Saša Fruk, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 164/2025-41 od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 164/2025-41 od 8. svibnja 2025., u pobijanom dijelu toč. I., II., III. i IV. izreke.
II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačava odluka troškovima postupka sadržana u toč. V. izreke iste prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, i u tom sudi:
Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 562,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. rujna 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1 Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. studenog 2006., a koja glasi: «... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...», pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč. I. izreke). Utvrđene su ništetnim i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u istom Ugovoru o [broj kredita], kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 21. studenog 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi: «... kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja…», u odredbi čl. 7.1. koja glasi: «... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća...», pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč. II. izreke). Naloženo je tuženici da isplati tužiteljici iznos od 2.616,77 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. III. izreke, kao i da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.036,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (toč. IV. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (toč. V. izreke).
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili da se ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbe.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.
6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku utvrdio:
- da su stranke 21. studenog 2006. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 21.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, time da je početna kamatna stopa iznosila 5,20%, koja se tijekom otplate kredita više puta povećavala;
- da se tijekom otplate kredita više puta mijenjao i tečaj CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita;
- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF prema kojoj se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;
- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja;
- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope tijekom otplate kredita iznosi 691,79, EUR, dok razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan isplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme otplate kredita iznosi 1.924,98 EUR, ili sveukupno 2.616,77 EUR;
- da se u ocjeni ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud pozvao se na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača;
- da se u ocjeni ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO);
- da je ugovor o kreditu u cijelosti izvršen.
8. Pozivom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak CHF nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i temeljem odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.
9. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u obrazloženju presude sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.
10. Nisu osnovane tvrdnje tuženika da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, koja propisuje da, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, jer se ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti uz koju je vezana glavnica u CHF ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosi i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, jer na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO).
11. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku. Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.
12. Nisu utemeljeni navodi žalitelja da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja. Iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope. Ne proizlaze stoga tvrdnje žalitelja da je tužiteljica kao potrošač dobila od tuženika potpune obavijesti o egzaktnim parametrima i metodama izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope i o povećanom riziku promjene tečaja CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, niti precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.
13. Nadalje je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
14. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na valutnu klauzulu od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužiteljica tužbu podnijela 6. lipnja 2019., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, pa prigovor zastare nije osnovan.
15. S tim u vezi prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske dao na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. vezano za početak tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je to ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.
16. Slijedom utvrđenja da je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništtetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, pravilnom je primjenom materijalnog prava naloženo tuženiku da isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate.
17. Međutim, odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, umjesto stavak. 1. istog članka čl. 154. ZPP, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom za utvrđenje i isplatu, a ne u omjeru od 88,73%, kako je to utvrdio prvostupanjski sud. U pravu je žalitelj da je tužiteljici u okviru parničnog troška neosnovano dosuđen trošak sastava podneska od 30.4.2025. po Tb. 8./1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23 – dalje: Tarifa) u iznosu od 250,00 EUR, jer isti u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nije bio potreban za postupak. U tom podnesku, nakon što je rješenjem ovoga suda Gž- 162/2024-4 od 11. veljače 2025. bila ukinuta prvostupanjska presuda poslovni broj P- 531/2022-31 od 7.12.2023. zbog nejasnoća i proturječnosti vezanih za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu, tužiteljica je nepotrebno ponovno specificirala tužbeni zahtjev i povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu navodeći da ga je omaškom postavila, jer je sve to mogla iznijeti na ročištu 7.5.2025. Trošak ročišta održanog 7.5.2025. suprotno žalbenim navodima tuženika bio je potreban za postupak i pravilno je tužiteljici priznat u okviru parničnih troškova. Stoga zbroj parničnih radnji navedenih u prvostupanjskoj presudi, izuzev podneska od 30.4.2025. pravilno iznosi 2.045,08 EUR, time da, kako je već ranije rečeno nije bilo osnove da se utvrđeni iznos parničnih radnji umanjuje za uspjeh od 88,73%, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici po osnovi i visini. Kako je pobijanom presudom tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznos od 2.036,42 EUR, dakle manji iznos, a drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu (čl. 374.ZPP), to odluka o troškovima postupka dosuđena u toč. IV. izreke nije dirana.
18. Nadalje, u pravu je žalitelj da je upravo krivnjom tužiteljice za njega nastao trošak sastava žalbe od 20.12.2023. u iznosu od 312,50 EUR i plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 84,37 EUR, s kojom je u cijelosti uspio, kao i ročišta održanog 7. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR, kojih troškova ne bi bilo da tužiteljica nije postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu, koji je nakon ukidne odluke povukla navodeći da ga je omaškom postavila, jer Dodatak ugovoru o kreditu nikada nije niti sklopila. Zato je ove troškove u ukupnom iznosu od 562,50 EUR u smislu odredbe 156. st. 1. ZPP tužiteljica dužna naknaditi tuženiku, zbog čega je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. izreke pobijane presude, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.
19. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak koje teku od donošenja ove drugostupanjske presude do isplate temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.
20. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak sastava podneska od 6.5.2025., jer je riječ o troškovniku za koji Tarifom nije predviđena naknada parničnih troškova.
21. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3.
ZPP odlučiti kao u izreci.
22. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo s dijelom sporednog zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
U Zagrebu, 9. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
