Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1736/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Vlatke Fresl Tomašević, predsjednika vijeća, Tomislava Aralice, člana vijeća i suca izvjestitelja te Ilijane Petyo, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mateja Radočaj, odvjetnica iz Čazme, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog u Kutini, poslovni broj P-277/2023-23 od 13. ožujka 2025., dana 9. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog u Kutini, poslovni broj P-277/2023-23 od 13. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod t. II. izreke.
II. Preinačuje se presuda Općinskog u Kutini, poslovni broj P-277/2023-23 od 13. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod t. I. izreke u dijelu u kojem je naložena isplata glavičnog iznosa od 4.691,24 eur-a pa se tome ovako sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.691,24 eur-a."
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog u Kutini, poslovni broj P-277/2023-23 od 13. ožujka 2025. pod t. I. izreke ali samo u dijelu u kojem je dosuđena isplata zateznih kamata na ondje opisane glavične iznose, kao i pod t. III. izreke te se u tim dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje:
1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.691,24 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku:
na iznos 12,34 EUR od 1. studenog 2008.,
na iznos 0,59 EUR od 3. prosinca 2008.,
na iznos 13,15 EUR od 1. siječnja 2008.,
na iznos 0,19 EUR od 7. siječnja 2009.,
na iznos 15,63 EUR od 1. veljače 2009.,
na iznos 16,65 EUR od 1. ožujka 2009.,
na iznos 10,07 EUR od 1. travnja 2009.,
na iznos 3,60 EUR od 30. travnja 2009.,
na iznos 13,95 EUR od 1. svibnja 2009.,
na iznos 9,77 EUR od 1. lipnja 2009.,
na iznos 6,19 EUR od 1. srpnja 2009.,
na iznos 6,99 EUR od 1. kolovoza 2009.,
na iznos 9,05 EUR od 1. rujna 2009.,
na iznos 8,82 EUR od 1. listopada 2009.,
na iznos 6,83 EUR od 5. studenog 2009.,
na iznos 9,56 EUR od 3. prosinca 2009.,
na iznos 13,21 EUR od 1. siječnja 2010.,
na iznos 1,66 EUR od 10. veljače 2010.,
na iznos 14,52 EUR od 23. veljače 2010.,
na iznos 5,81 EUR od 1. ožujka 2010.,
na iznos 1,72 EUR od 10. ožujka 2010.,
na iznos 11,91 EUR od 26. ožujka 2010.,
na iznos 20,64 EUR od 23. travnja 2010.,
na iznos 5,54 EUR od 10. lipnja 2010.,
na iznos 0,83 EUR od 10. srpnja 2010.,
na iznos 115,39 EUR od 2. kolovoza 2010.,
na iznos 23,36 EUR od 15. rujna 2010.,
na iznos 87,40 EUR od 21. rujna 2010.,
na iznos 21,53 EUR od 21. listopada 2010.,
na iznos 61,97 EUR od 20. studenog 2010.,
na iznos 56,18 EUR od 21. prosinca 2010.,
na iznos 53,03 EUR od 21. siječnja 2011.,
na iznos 53,69 EUR od 22. veljače 2011.,
na iznos 58,75 EUR od 19. ožujka 2011.,
na iznos 53,44 EUR od 21. travnja 2011.,
na iznos 56,32 EUR od 21. svibnja 2011.,
na iznos 2,64 EUR od 10. lipnja 2011.,
na iznos 72,25 EUR od 21. lipnja 2011.,
na iznos 85,50 EUR od 21. srpnja 2011.,
na iznos 89,91 EUR od 20. kolovoza 2011.,
na iznos 75,49 EUR od 21. rujna 2011.,
na iznos 64,88 EUR od 21.listopada 2011.,
na iznos 66,51 EUR od 19. studenog 2011.,
na iznos 72,32 EUR od 21. prosinca 2011.,
na iznos 76,99 EUR od 21. siječnja 2012.,
na iznos 77,64 EUR od 21. veljače 2012.,
na iznos 76,01 EUR od 21. ožujka 2012.,
na iznos 76,16 EUR od 21. travnja 2012.,
na iznos 78,54 EUR od 19. svibnja 2012.,
na iznos 78,36 EUR od 21. lipnja 2012.,
na iznos 76,41 EUR od 21. srpnja 2012.,
na iznos 74,61 EUR od 21. kolovoza 2012.,
na iznos 69,63 EUR od 21. rujna 2012.,
na iznos 75,98 EUR od 20. listopada 2012.,
na iznos 77,01 EUR od 21. studenog 2012.,
na iznos 76,36 EUR od 21. prosinca 2012.,
na iznos 68,40 EUR od 22. siječnja 2013.,
na iznos 72,09 EUR od 21. veljače 2013.,
na iznos 72,75 EUR od 19. ožujka 2013.,
na iznos 77,37 EUR od 18. travnja 2013.,
na iznos 68,33 EUR od 18. svibnja 2013.,
na iznos 67,72 EUR od 19. lipnja 2013.,
na iznos 68,64 EUR od 18. srpnja 2013.,
na iznos 69,30 EUR od 20. kolovoza 2013.,
na iznos 70,97 EUR od 18. rujna 2013.,
na iznos 73,07 EUR od 18. listopada 2013.,
na iznos 74,07 EUR od 20. studenog 2013.,
na iznos 77,05 EUR od 20. prosinca 2013.,
na iznos 63,63 EUR od 18. siječnja 2014.,
na iznos 67,49 EUR od 18. veljače 2014.,
na iznos 69,69 EUR od 18. ožujka 2014.,
na iznos 67,54 EUR od 18. travnja 2014.,
na iznos 65,32 EUR od 17. svibnja 2014.,
na iznos 65,89 EUR od 19. lipnja 2014.,
na iznos 67,89 EUR od 19. srpnja 2014.,
na iznos 68,67 EUR od 20. kolovoza 2014.,
na iznos 69,09 EUR od 18. rujna 2014.,
na iznos 71,21 EUR od 18. listopada 2014.,
na iznos 72,71 EUR od 19. studenog 2014.,
na iznos 72,66 EUR od 19. prosinca 2014.,
na iznos 122,96 EUR od 20. siječnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. veljače 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. ožujka 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 18. travnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 20. svibnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. lipnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 21. srpnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 20. kolovoza 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. rujna 2015.,
pa sve do isplate, koje se obračunavaju na svaki pojedinačni iznos pretplate do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.802,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.09.2015.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 539,12 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče od dana donošenja presude, odnosno 13. ožujka 2025. pa do isplate, u roku 15 dana."
2. Protiv dijela navedene presude u dijelu pod t. II. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine.
3. Protiv dijela prvostupanjske presude pod točkom I. i III. izreke tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. - 3. ZPP-a te predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je osnovana.
5. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrđeno je kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF te jednostrano promjenjive kamate u prvobitnom ugovoru o kreditu nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je o njima valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 324. st. 1. ZOO.
6. To proizlazi iz meritornih presuda, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. U konačnici je, kako kad i kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne dvije ugovorne odredbe, ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.
7. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
8. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.
9. Ugovorne odredbe kojima je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", je odlukama viših sudova ocijenjena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:
- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,
- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.
10. Ali samim time što su ništetne ove dvije odredbe predmetnog ugovora o kreditu nije ništetan i čitav ugovor. O tome je pravorijek dao Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci poslovni broj Rev 820/2023 od 23. ožujka 2024. donesenoj u istovrsnoj parnici kad je na revizijsko pitanje odgovoreno ovako: "Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge."
11. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao do konverzije).
12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje imao pravo na restitucijski zahtjev po osnovu ništetnih odredaba.
13. Prije svega valja ukazati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
14. Nakon što je sklopljen dodatak ugovora o kreditu tužitelje ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu jer je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, a ne obvezuje ga niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena ugovorna odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.
15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem sporazuma o izmjeni ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu, a preplaćeni iznos za namirenje budućih anuiteta. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF.
16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženiku (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje tužiteljeve obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku ugovora o kreditu pa je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.
17. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano). Utuženi iznos više nije u imovini tuženika bez pravne osnove, nego je u imovini tuženika temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.).
18. Vezano uz shvaćanje da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se nisu mogli odreći prava na obeštećenje kada nisu znali da na to imaju pravo, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., VSRH je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: "Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora."
19. Uz primjenu Direktive 93/13/EEZ valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., Ž, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25. i od 3. srpnja 2014., M, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.
20. Ovaj viši sud prihvaća pravna shvaćanja izložena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022., a čiji bitni dijelovi glase: "Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno da su stranke 25. siječnja 2016. zaključile i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15). Međutim, sudovi su ocijenili da tuženica nije dokazala da bi prihvaćanjem konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u €, tužitelju bila ispunjena obveza vezana i za kamate smatrajući da se konverzijom uređuje isključivo valutni odnos između banke i potrošača, odnosno da se konverzijom izvršava samo zakonska obveza tuženice kao banke u vidu ponude promjene valute kredita iz CHF u €, dok prihvatom iste tuženica prema tužitelju nije ispunila svoju obvezu vezanu za kamate. Imajući na umu da je predmet ovog postupka razlika na ime preplaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope, a koju su sudovi vještačenjem utvrdili u iznosu od 37.630,68 kuna, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i obvezali tuženicu na isplatu navedenog iznosa tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odlučujući u granicama postavljenog pitanja, odnosno polazeći od činjenice da je postavljeno pitanje vezano uz pravne učinke konverzije kredita, valja imati na umu da je Dodatak Ugovora o kreditu između stanaka sklopljen na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15). Ovaj je Zakon donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. Međutim, suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sudovi ocjenjuju da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženica konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao."
21. Na temelju svih iznesenih razloga valja kazati kako je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
22. U tom smislu je VSRH na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."
23. Tužitelj je potraživao kamate i one su mu u osporenoj odluci dosuđene, onako kako je sud prvog stupnja odlučio kao u točki I. izreke. Na to se žali tuženik. Ali te tražene i dosuđene zatezne kamate se ne odnose "na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja je utvrdio vještačenjem preplate po ništetnim odredbama prvobitnog ugovora o kreditu, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
24. Treba istaći kako odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu, nazovi tako, "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja prihvatio ne bi bilo povrijeđeno načelo zabrane presude iznenađenja, danas propisano čl. 5. st. 3. ZPP, jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, a svakako se temelje na istom činjeničnom supstratu.
25. Sumarno, ovaj viši sud u predmetnoj vrsti spora, iz razloga koji su gore već izloženi, zauzima sljedeća pravna shvaćanja:
- klauzule o jednostrano promjenjivim kamatama i o valutnoj klauzuli u CHF su ništetne;
- ali zbog toga nije ništetan čitav ugovor o kreditu (VSRH Rev 820/2023 od 23. ožujka 2024);
- sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (VSRH Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020.);
- zaključenjem ugovora o konverziji obveze iz starog ugovora o kreditu prestale su vrijediti među strankama, a zamijenile su ih nove obveze uglavljene u dodatku ugovora o kreditu – to jest ugovora o konverziji (VSRH Rev 637/2019 od 15. studenoga 2022.);
- kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tužitelj ima pravo na utvrđenje kako su ništetne pojedine odredbe prvobitnog ugovora o kreditu, bez obzira što taj ugovor nije više na snazi (čl. 328. ZOO);
- predmetni dodatak ugovoru o kreditu - to jest ugovora o konverziji, zaključen je sukladno propisima ZID ZPK/15;
- obogaćenje bez osnove koje je ostvario tuženik s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu obeštećeno je tužitelju kroz umanjene obveze za otplatu anuiteta nakon konverzije, a sukladno odredbama ZID ZPK/15;
- kada su iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO (VSRH Rev 637/2019 od 15. studenoga 2022.);
- tužitelj stoga nakon konverzije nema više pravo zahtijevati naknadu s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu;
- međutim, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću od isplate svakog pojedinog anuiteta od početka otplate do konverzije, a na pojedinačne mjesečne iznose "konverzijske preplate", to jest "na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." (VSRH Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.).
26. Stoga su osnovani žalbeni razlozi tuženika u onom dijelu u kojem je odluka prvostupanjskog suda suprotna shvaćanjima iz odluke VSRH poslovni broj Gos- 1/2019 zbog čega je sud prvog stupnja prihvatio dijelove zahtjeva i naložio daljnju isplatu s osnove ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu, preko one preplate koja je uračunata prilikom izračuna umanjenja ugovornih obveza tužitelja u dopuni ugovora – ugovoru o konverziji. Pogrešno je shvaćanje suda prvog stupnja kako je tužitelj ugovorom o konverziji samo "djelomično obeštećen" te kako je preostao jedan dio preplaćenog iznosa kog tek treba tuženik isplatiti tužiteljima zbog čega je i prihvatio zahtjev glede glavničnih iznosa u točki I. izreke osporene presude. Jer je u pravu tuženik kako se obveze stranaka nakon sklapanja dopune ugovora sad temelje na ugovorenoj konverziji. Ranije obveze iz prvobitnog ugovora više ne postoje.
27. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno, sadržajno primijenivši odredbu iz čl. 29. st. 1. i 2. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Utvrđenja iz te presude po čl. 502.c ZPP vežu sud u ovom pojedinačnom sporu, a tužitelj se upravo poziva na njih. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.
28. Sud je prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, iz razloga gore navedenih, kad je dosudio tužitelju glavnični iznos potanko naveden u točki I. izreke pa je taj dio presude valjalo preinačiti po čl. 373. toč. 3. ZPP i odbiti taj zahtjev.
29.Zbog naprijed navedenih razloga nije osnovana niti žalba tužitelja.
30. Sud je prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo odlučivši o kamatama na dosuđene ali i odbijene glavnične iznose kao pod točkom I. izreke presude jer zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije utvrdio "konverzijsku preplatu", o čemu je gore bilo riječi, pa posljedično nije ni pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o kamatama na preplatu. Zbog toga je valjalo po čl. 370. ZPP rješenjem ukinuti te dijelove presude i vratiti predmet istom sudu na ponovno suđenje jer radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu.
31. Prilikom ponovnog suđenja sud će prvog stupnja izvesti dokaze predložene na bitne okolnosti, uključujući i vještačenje po vještaku adekvatne struke, ocijeniti dokaze, utvrditi bitne činjenice, uključujući i takozvanu "konverzijsku preplatu", i na njih primijeniti materijalno pravo vodeći računa o gore izloženim shvaćanjima najvišeg suda u našoj državi, te potom donijeti novu zakonitu odluku.
32. Kako ishod postupka još nije poznat valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke osporene presude koja sadržajno predstavlja rješenje o troškovima postupka.
33. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a po čl. 166. st. 3. ZPP.
U Zagrebu, 9. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
