Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3643/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Šutalo, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Marija Vujasin, odvjetnica u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-295/2023-23 od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 295/2023-23 od 26. lipnja 2025., u dijelu pod točkom II., IV. i V. izreke.
II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. i VI. izreke i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja:
„Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 10, OIB, da tužitelju RD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 3.738,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:
21,27 € počevši od 1
siječnja 2011 do isplate
9,88 €
počevši od 1
veljače 2011 do isplate
11,38 € počevši od 1
ožujka
2011 do isplate
5,38 €
počevši od 1
travnja 2011 do isplate
7,04 €
počevši od 1
svibnja 2011 do isplate
33,48 € počevši od 1
lipnja
2011 do isplate
37,27 € počevši od 1
srpnja
2011 do isplate
79,00 € počevši od 1
kolovoza 2011 do isplate
58,47 € počevši od 1
rujna
2011 do isplate
39,38 € počevši od 1
listopada 2011 do isplate
46,56 € počevši od 1
studenog 2011 do isplate
44,72 € počevši od 1
prosinca 2011 do isplate
50,19 € počevši od 1
siječnja 2012 do isplate
57,55 € počevši od 1
veljače 2012 do isplate
57,75 € počevši od 1
ožujka
2012 do isplate
53,84 € počevši od 1
travnja 2012 do isplate
55,24 € počevši od 1
svibnja 2012 do isplate
57,77 € počevši od 1
lipnja
2012 do isplate
55,59 € počevši od 1
srpnja
2012 do isplate
55,28 € počevši od 1
kolovoza 2012 do isplate
52,77 € počevši od 1
rujna
2012 do isplate
47,75 € počevši od 1
listopada 2012 do isplate
53,56 € počevši od 1
studenog 2012 do isplate
55,84 € počevši od 1
prosinca 2012 do isplate
55,02 € počevši od 1
siječnja 2013 do isplate
46,54 € počevši od 1
veljače 2013 do isplate
52,27 € počevši od 1
ožujka
2013 do isplate
54,44 € počevši od 1
travnja 2013 do isplate
51,23 € počevši od 1
svibnja 2013 do isplate
43,61 € počevši od 1
lipnja
2013 do isplate
39,27 € počevši od 1
srpnja
2013 do isplate
43,07 € počevši od 1
kolovoza 2013 do isplate
46,77 € počevši od 1
rujna
2013 do isplate
53,34 € počevši od 1
listopada 2013 do isplate
49,28 € počevši od 1
studenog 2013 do isplate
51,08 € počevši od 1
prosinca 2013 do isplate
52,57 € počevši od 1
siječnja 2014 do isplate
98,04 € počevši od 1
veljače 2014 do isplate
100,45 € počevši od 1
ožujka
2014 do isplate
99,31 € počevši od 1
travnja 2014 do isplate
96,52 € počevši od 1
svibnja 2014 do isplate
94,79 € počevši od 1
lipnja
2014 do isplate
96,05 € počevši od 1
srpnja
2014 do isplate
99,32 € počevši od 1
kolovoza 2014 do isplate
101,71 € počevši od 1
rujna
2014 do isplate
102,37 € počevši od 1
listopada 2014 do isplate
104,04 € počevši od 1
studenog 2014 do isplate
106,00 € počevši od 1
prosinca 2014 do isplate
105,47 € počevši od 1
siječnja 2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
veljače 2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
ožujka 2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
travnja 2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
svibnja 2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
lipnja
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
srpnja
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
kolovoza 2015 do isplate
106,18 € počevši od 1
rujna
2015 do isplate
uvećano za pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos i to po kamatnoj stopi i visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka (u nastavku ESB) primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate.
III. Svaka stranka snosi svoj trošak.
IV. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke.
V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 220,43 eura, u roku 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu tužitelja.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništetan Ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava broj [broj kredita] od 23. studenog 2005., te niti ne proizvodi pravne učinke, sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek, kao pravnog prednika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (kao kreditora) i RD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (kao korisnika kredita), solemniziran dana 24. studenog 2005. godine od strane javnog bilježnika Nikole Vulića iz [adresa], broj OU21/05.
Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 23. studenog 2005. kojom se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovora o [broj kredita] od 23. studenog 2005.
Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu iznosa od 3.738,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki III.
Pod točkom IV. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj o naplati naknade za obradu kredita.
Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju RD s naslova povrata naplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.010,00 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućom od dana 25. studenog 2005. do isplate.
Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.211,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od od 26. lipnja 2025. pa do isplate.
2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom II.III.,IV., V. i VI. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.
3. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.
4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.
4.1. Žalba tužitelja je neosnovana.
5. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava sklopljen između Slavonske banke d.d., Osijek, kao pravnog prednika tuženika i tužitelja od 23. studenog 2005.(dalje u tekstu; Ugovor o kreditu). Podredno eventualnim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništavosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništavosti ove ugovorne odredbe. Također tužitelj je postavio zahtjev i radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu o naplati naknade za obradu zahtjeva i isplate iznosa od 1.010,00 eura s osnova ništetnosti te odredbe.
6. Tužbeni zahtjevi postavljeni su u smislu članka 188. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) kojim je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.
7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.
8. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju žalitelji upiru u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je savjesno sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ocijenio sve provedene dokaze, pa stoga žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.
10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d Osijek sklopili dana 23. studenog 2005. Ugovor o kreditu u iznosu od 106.300,00 CHF u protuvrijednosti HRK, po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita
- da se člankom 3. Ugovora o kreditu tužitelj obvezao platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,90 godišnje,
- da se tužitelj na temelju članka 3. Ugovora o kreditu obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za devize na dan plaćanja, te je ugovoren rok vraćanja 30 godina,
- da su tužitelj i prednik tuženika 27. veljače 2016. sklopili Aneks ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
12. Nadalje je iz iskaza tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud ocijenio istinitim i uvjerljivim, utvrđeno da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, niti parametri promjene kamatne stope, te da tuženik nije dokazao niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, zbog čega je zaključio da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne (ništave) ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba prednika tuženika o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati budući se zahtjev tužitelja za isplatu temelji na stjecanju bez osnove, ali i ugovorne štete.
15. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.
16. Međutim, sud prvog stupnja se nepravilno u pobijanoj presudi pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine 35/05; dalje u tekstu- ZOO/05) obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 23. studenog 2005. pa se sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. ZOO-a primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu ZOO/91), iako isto nije bilo od utjecaja na pravilnost odluke kojom je odbijen zahtjev radi ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
17. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.
18. Nadalje je prvostupanjski sud zaključio da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da ništavost tih odredbi ne dovodi do ništavosti cijelog Ugovora o kreditu i njegovih Aneksa.
19. Pojam ugovora o kreditu definiran je člankom 1065. ZOO/91 na način da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
20. Iz citirane odredbe proizlazi da su bitni sastojci ugovora o kreditu davanje određenog novčanog iznosa (obveza banke) i vraćanje novčanog iznosa uz plaćanje kamate (obveza korisnika kredita). U konkretnom slučaju banka je ispunila svoju obvezu i isplatila iznos kredita što između stranaka nije sporno.
21. Člankom 105. stavak 1. ZOO/91 propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
22. Člankom 105. stavak 2. ZOO/91 propisano je da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
23. Utvrđenjem ništavosti odredbi o valutnoj klauzuli , pravilno je prvostupanjski sud zaključio, da je predmetni Ugovor o kreditu oslobođen ništavih odredbi što za posljedicu ima djelomičnu ništavost, ali ne i ništavost cijelog ugovora. Ovo iz razloga, što tužitelj ne osporava pobude za sklapanje ugovora, ne osporava namjenu kredita, ne osporava da je ugovoreno plaćanje kamata i da je ugovorena valutna klauzula, a osporavanje promjene tečaja CHF ne dovode do ništavosti cijelog ugovora nego njegovih pojedinih dijelova.
24. Iznesena utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka da su odredbe o valutnoj klauzuli bitni sastojci bez kojih Ugovor ne može opstati, a što je suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez odredbi koje su utvrđene ništavim. S tim u vezi neosnovani su i pravno neodlučni opširni žalbeni navodi tužitelja kojima navodi da je odluka arbitrarna, izrazito samovoljna, protivna temeljim načelima Europske konvencije i europske pravne stečevine, kao i da je protivna nizu odluka Suda Europske unije, a o čemu se već izjasnila sudska praksa te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev- 820/2023 od 23. travnja 2024. odgovorio na pravno pitanje i zauzeo pravno shvaćanje da: „Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.“.
25. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je u cijelosti ništav Ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava broj [broj kredita] od 23. studenog 2005.
26. Slijedom navedenog žalbeni navodi tužitelja u svezi pravilno odbijenog glavnog tužbenog zahtjeva su neosnovani, pri čemu valja reći da je posebno neprimjeren navod tužitelja u kojem navodi da izražava sumnju u rad uređujućeg suca zbog dugotrajnosti postupka (cca 10 godina), s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023. godine.
27. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. izreke.
28. Odlučujući o osnovanost deklaratornog dijela eventualnog tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu od 23. studenog 2005. koja se odnosi na valutnu klauzulu, s obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna sukladno čl. 103. st. 1. ZOO/91 te čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 3. nepoštena jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru pa time položaj tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu bio nepovoljniji pri čemu valja reći da je tužitelj pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.
29. Tuženik u žalbi navodi da je eventualno kumulirani zahtjev već sadržan u glavnom zahtjevu samo u manjem dijelu, jer je ništavost cijelog ugovora i isplata čitavog iznosa kredita (glavni zahtjev) veći zahtjev u odnosu na kumulirani zahtjev, odnosno da se radi o dva identična zahtjeva pri čemu je u jednom zahtjev veći, a u drugom manji, pa da je izreka presude zbog toga pomalo apsurdna.
30. Na ovakve žalbene navode tuženika valja reći da je svaki tužbeni zahtjev po svojoj pravnoj prirodi procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koji je zasnovan na tvrdnjama tužitelja da mu pripada ovlaštenje da traži ostvarenje određenih pravnih posljedica iz određenih činjenica. Kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud utvrđuje činjenično stanje, odnosno postojanje činjenica koje je iznio tužitelj na koje onda primjenjuje mjerodavne pravne norme. Iako je načelno točno, kao što u žalbi navodi tuženik, da je u zahtjevu za utvrđenje ništavosti cijelog ugovora ujedeno sadržan zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i da je u zahtjevu za isplatu većeg iznosa novca sadržan zahtjev za isplatu manjeg iznosa, valja reći da je tužitelj kroz ovako postavljene tužbene zahtjeve (glavni i eventualno kumulirani) zapravo iskazao sadržaj pravne zaštite koju zahtijeva tražeći od suda da odluči o upravo tako postavljenim zahtjevima određenog sadržaja. Tome treba dodati i to da zahtjev za isplatu kamata iz eventualno kumuliranog zahtjeva nije sadržan u glavnom zahtjevu
31. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te je pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 81. ZZP-a uvažavajući ujedno direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
32. Naime, odredbom čl. 81 ZZP/03 identično kao i odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
33. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).
34. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).
35. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
36. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu prema utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda uzrokuju sporna odredba, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.
37. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da se je o spornoj odredbi ugovora pregovaralo niti je priložio dokaze da je u konkretnom slučaju postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom njegova sklapanja po tuženiku kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF. Nije dokazao da je informirao prednika tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi s sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu pa da je unatoč potpunoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora tj. nije dokazao postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je ponašanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u tom postupku.
38. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je pored ostalih i ovdje prednik tuženika, banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje prednik tuženika, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
39. Odredbom članka 502.c ZPP-a koji je bio na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, ta odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.
40. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog Ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene odredbe ugovora na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što tuženik u ovom postupku nije dokazao. Dapače, iskazom tužitelja je utvrđeno da mu je djelatnik pri zaključenju predmetnog ugovora rekao da se radi o najpovoljnijem kreditu i da to njihov najbolji proizvod pri čemu tužitelj nije znao što znači zaštitna valutna klauzula
41. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u tom dijelu odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu u točki II. izreke potvrditi.
42. Nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika 27. veljače 2016. sklopili Aneks ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
43. Odbijen je i prigovor zastare, obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, s tim da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa sukladno s odredbom čl. 388. ZOO/91. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je u konkretnom slučaju, tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od utvrđene ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
44. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Borkoviću kojim je utvrđeno da je tužitelj zbog valutne klauzule više preplatio do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu iznos od 3.738,96 eura.
45. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev te naložio nalažući tuženiku isplatiti iznos od 3.738,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki III. izreke.
46. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tužitelj s prednikom tuženika dana 27. veljače 2016. sklopio Anex Ugovora o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužitelja izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulo, u EUR.
47. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da predmetnim Anexom ugovora o kreditu koji je zaključen temeljem ZID ZPK/15 i sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
48. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.
49. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.
50. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
51. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.
52. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
53. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Anexom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.
54. Međutim, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.
55. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Anexa, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.
56. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja, korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
57. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Anexa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao
58. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111 ZOO/95 na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.
59. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 3.738,96 eura.
60. U svezi zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 23. studenog 2005. o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi, sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da tuženik plati troškove u iznosu od 1,50% unaprijed a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga te je tužitelj platio tuženiku naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 1.010,00 eura.
61. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio prednik tuženika ,a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
62. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
63. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
64. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.
65. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
66. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o "troškovima obrade", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.
67. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporna odredba o naknadi troškova za obradu kredita i ne može se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što je uključena u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. U toj situaciji, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.
68. Pritom, na navode žalbe treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su čl. 1065. ZOO/91 definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.
69. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
70. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
71. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljom mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
72. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO/91 nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pri tom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
73. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.
74. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.
75. Dakle, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).
76. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 104. st. 1. ZOO/91).
77. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl.214. ZOO/91 pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to odlučeno pobijanom presudom. Stoga žalbeni navodi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.
78. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove tzv. ulazne naknade jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 371 ZOO /91 pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.
79. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom IV. i V. izreke.
80. Slijedom navedenog a imajući u vidu da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom VI. izreke te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Ć i R, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj djelomično uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev za isplatom kod ugovora o kreditu u kojima je izvršena konverzija nema razumne izglede za uspjeh.
80.1. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.
81. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom to je temeljem Tbr. 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje- Tarifa) valjalo tuženiku dosuditi trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 eura i sudske pristojbe u iznosu od 64,18 eur, što ukupno iznosi 220,43 eura eura, te odlučiti kao pod točkom V. izreke.
82. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ova parnična radnja nije bila nužna za konačni ishod postupka sukladno odredbi čl.155. st. 1. ZPP-a slijedom čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke
U Zagrebu 9. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Ksenija Grgić
