Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-647/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Abramović, odvjetnica u Zagrebu, Strojarska cesta 10, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1786/2014-31 od 8. ožujka 2018., 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1786/2014-31 od 8. ožujka 2018. u dijelu toč. I. izreke kojim je tuženoj naloženo tužitelju isplatiti 2.455,37 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te u dijelu kojim je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju trošak postupka od 1.175,25 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se pobijana presuda u dijelu toč. I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko 2.455,37 eur do 2.853,54 eur (za 398,17 eur) i u dijelu kojim je tuženoj naloženo tužitelju naknaditi trošak od 398,17 eura i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 398,17 eura, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 166,84 eur, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak žalbenog postupka od 11,61 eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je u toč. I. izreke naloženo tuženoj da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 43.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i trošak parničnog postupka od 10.111,95 kn. U toč. II. izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva od 5.900,00 kuna, a u toč. III. izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 965,60 kn.

2. Protiv ove presude pod toč. I. izreke žalbu je podnijela tužena zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu osporavajući osnovanost navoda iz žalbe tužene. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana te potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

5. Sud prvog stupnja je u presudi dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Osim toga, u presudi kao i u postupku koji joj je prethodio nisu ostvarene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja je uzrokovana uvjetima boravka u Zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 6. rujna 2012. – 31. kolovoza 2013. (1 godina i 2 mjeseca), odnosno zbog prenapučenosti i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak u zatvoru.

6.1. Tijekom postupka, presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pn- 1786/2014-31 od 8. ožujka 2018. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev podnositelja te je naloženo tuženici isplatiti podnositelju 43.000,00 kuna (sada 5.707,08 eura) na ime pravične naknade zbog povede prava osobnosti zajedno sa zateznim kamatama, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete od 5.900,00 kuna (sada 783,65 eura) s pripadajućim zateznim kamatama. Istom presudom tuženici je naloženo na ime troškova parničnog postupka naknaditi podnositelju 10.111,95 kuna (sada 1.342,08 eura) te je podnositelju naloženo naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 965,60 kuna (sada 126,96 eura).

6.2. Drugostupanjskom presudom poslovni broj Gž-3979/2018 od 21. siječnja 2020. preinačena je prvostupanjska presuda povodom žalbe tuženice na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja za naknadu pravične novčane naknade od 21.500,00 kuna (sada 2.853,54 eura) i parničnog troška od 10.111,95 kuna (sada 1.342,08 eura) te je prvostupanjska presuda potvrđena u preostalom dijelu radi isplate 21.500,00 kuna (sada 2.853,54 eura). Istom presudom naloženo je podnositelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka od 625,00 kuna (sada 82,95 eura).

6.3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 6/2021-2 od 5. siječnja 2022. odbijena je revizija tuženice kao neosnovana.

6.4. Tužitelj povodom prvostupanjske presude nije podnio žalbu niti je u povodu drugostupanjske presude podnio reviziju Vrhovnom sudu,već je podnio ustavnu tužbu, koja je djelomično prihvaćena odlukom Ustavnog suda broj U-III-609/2020 od 15. siječnja 2025. te je ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž- 3979/2018-2 od 21. siječnja 2020. u točkama II. i III. izreke.

6.5. Ovom drugostupanjskom odlukom se (ponovno) odlučuje o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1786/2014-31 od 8. ožujka 2018. u odnosu na toč. I. izreke i preostali iznos od 2.853,54 eur/21.500,00 kn, uzevši u obzir da je pobijana presuda pravomoćna u dijelu kojim je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju 2.853,54 eur/21.500,00 kn, te u dijelu odluke o troškovima postupka.

7. Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sljedeće činjenice u skladu s čl. 8. ZPP:

- da je tužitelj u zatvoru u [adresa] bio smješten na više odjela: u pritvorskom odjelu u razdoblju od 1. svibnja 2012. do 2. rujna 2012., od 6. rujna do 10. listopada 2012. na V. zatvoreničkom odjelu (Centar za dijagnostiku) u sobi 89, potom u sobi R6, a u razdoblju od 10. listopada 2012. do 31. kolovoza 2013. na VIII. zatvoreničkom odjelu u sobi 143;

- da su prostorije u kojima je bio smještan slične veličine, tj. oko 21 m[2] i volumena oko 50 m[3] sa gotovo identičnim unutrašnjim rasporedom u kojim je sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine od 170-180 cm;

- da se u sobama nalaze 4 prozora ukupne površine 3,20 m[2] .

- da je u tim sobama tužitelj bio smješten sa 5 - 6 zatvorenika, s time da ih je bilo i do 8 zatvorenika, a rijetko manje od 6;

- da su u sobama boravili cijelo vrijeme, osim za vrijeme dnevne šetnje (2 sata) te u slučaju korištenja slobodnog vremena prijavama na slobodne aktivnosti

- da nije uvijek bilo moguće sudjelovanje u društvenim i sportskim aktivnostima;

- da je bila osigurana zdravstvena zaštita;

- da je tužitelju omogućeno telefoniranje i posjete članova obitelji;

8. Na temelju gore navedenih činjenica, prvostupanjski sud je zaključio da je tužena povrijedila pravo osobnosti tužitelja te mu dosudio 43.000,00 kn, a u preostalom dijelu je zahtjev odbijen.

9. U ovom stadiju postupka sporno je je li tužena svojim postupanjem u vidu neosiguranja odgovarajućih zatvorskih uvjeta povrijedila pravo osobnosti tužitelja, a posljedično je sporna i visina naknade neimovinske štete, uzevši u obzir stajalište Ustavnog suda u ukidnoj odluci, a vezano za standard za ocjenu prava na nematerijalnu štetu i iznos zadovoljštine vezano uz smještaj u neodgovarajućim uvjetima u odnosu na predmete ESLJP Hrnčić protiv Hrvatske (br. 53563/16, presuda od 29. rujna 2022.), Kopić protiv Hrvatske (br. 16789/19, presuda od 29. rujna 2022.) i Katanović i Mihovilović protiv Hrvatske (br. 18208/19 i 12922/20, presuda od 29. rujna 2022.).

10. Prema čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, dok je čl. 35. Ustava, propisano da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

11. Odredbom čl. 3. Konvencije o ljudskim pravima je propisano da nitko ne smije biti podvrgnut ponižavajućem postupanju ili kazni, te je u skladu s navedenim odredaba Zakona o izvršavanu kazne zatvora ("Narodne novine" broj: 128/99, 25/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 18/11, dalje: ZIKZ) propisano da svaki zatvorenik ima pravo, između ostalog, na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, dodir s vanjskim svijetom, boravak na otvorenom prostoru najmanje 2 sata dnevno te da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju bit i čiste, suhe i dovoljno prostrane a na svakog zatvorenika u spavaonici mora bit najmanje 4 m[2] i 10 m prostora, sanitarni uređaji moraju omogućavati obavljanje fizioloških potreba u primjerenim uvjetima kad to zatvorenici žele, pranje tijela mora biti omogućeno svakodnevno, a liječenje mora biti osigurano kvalitetom i opsegom određenim u javnom zdravstvu.

12. Nadalje, načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru, Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) ustvrdio je u predmetu Muršić protiv Hrvatske (broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016., dalje: Muršić protiv RH), koja načelna stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., broj: U-III-181/2017 od 19. travnja 2018. i broj U-III-163072017 od 30. svibnja 2018., u kojima su u vezi prenapučenosti zatvora utvrđeni relevantni standardi koji su od značenja za odluku o tome kada postoji povreda članka 3. Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora.

13. Konkretno, kod procjene nastanka povrede čl. 3. Konvencije zbog uvjeta u zatvorima, moraju se uzeti u obzir sljedeća tri elementa: a) svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u ćeliji; b) svatko mora raspolagati s najmanje 3 m[2] podne površine; c) ukupna površina ćelije mora takva da omogućava zatvorenicima/pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja.

14. U slučajevima u kojima se pak radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m[2] osobnog prostora po zatvoreniku, prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru od strane Suda.

15. Naime, u takvim će se slučajevima povreda članka 3. utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim neodgovarajućim fizičkim uvjetima boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

16. Suprotno žalbenim navodima tužene pravilno je zaključio prvostupanjski sud da u sobama u kojima je boravio tužitelj nisu u cijelosti osigurani odgovarajući prostorno- higijenski uvjeti, a sve imajući u vidu da je tužitelj u razdoblju od 489 dana boravio u sobama od cca 21 m[2] s najmanje šest pritvorenika, što znači da je raspoloživi osobni prostor po pritvoreniku bio cca 3-4 m[2] .

17. Naime, u prostorijama u kojima je boravio tužitelj, a što tuženik niti ne osporava, nije bila dovoljna pregrađenost WC od ostatka sobe, a uzevši u obzir da je prostoru imao 21 m[2] , jasno je da je jedan dio prostora zauzimao polupregrađeni WC kojeg je koristilo ponekad i do 8 osoba iz iste sobe koji su bili zatvoreni dnevno minimalno 22 sata.

18. Sve gore navedeno ukazuje na neprimjerene osnovne higijenske uvjete za duži boravak u tom prostoru, s time da prilikom ocjene higijenskih uvjeta valja uzeti u obzir da je u sobi bilo barem pet kreveta, zajedno sa stolom za jelo i stolicama, što nije ostavljalo puno prostora za kretanje po sobi te da se hrana svim zatvorenicima posluživala u sobi u kojoj sanitarni čvor nije bio dovoljno pregrađen i zaštićen od ostatka prostora.

19. Nadalje, nesporno je da tužitelj za vrijeme boravka u pritvoru nije imao pravo i mogućnost na bavljenje sportskim aktivnostima ukoliko je to želio, jer takva mogućnost nije bila uvijek moguća upravo zbog prenapučenosti zatvora i nemogućnosti organizacije, iz čega proizlazi da manjak prostora nije kompenziran u cijelosti kompenziran s mogućnošću bavljenja sportskim aktivnostima.

20. Stoga, s obzirom na dugotrajnost boravka u cjelini i prostorijama u kojima je boravio, i činjenicu da tužitelju nije u cijelosti osigurano pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, kako je to određeno Pravilnikom o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora te odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ, to je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u svojoj ukupnosti.

21. U odnosu na žalbene navode da tužitelj nije dokazao opće pretpostavke za naknadu štete (protupravnost i štetna radnja) valja reći da su neosnovani upravo zbog gore navedenih razloga, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je došlo do ponižavajućeg i nečovječnog postupanja prema tužitelju koja je bila od bitnog utjecaja na ukupnu kvalitetu života tužitelja u Zatvoru u Zagrebu, te makar nije bilo namjere tužene za takvim postupanjem točno je da je takvo ponašanje bilo suprotno odredbama čl. 3. Konvencije, zatim odredbom čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske, a što je sve, a osobito obzirom na trajanje takvih uvjeta kojima je bio podvrgnut tužitelj, uzrokovalo duševne boli zbog povrede prava osobnosti.

22. Nadalje, prema ustavnosudskoj praksi, pri razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, potrebno je napraviti raščlambu sudske prakse ESLJP te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta (Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019.; Muršić protiv Hrvatske, br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od 4. prosinca 2014.; Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012.; Pilčić protiv Hrvatske, br. 33138/06, presuda od 17. siječnja 2008.; Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, presuda od 12. srpnja 2007.; Cenbauer protiv Hrvatske, br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.), Hrnčić protiv Hrvatske (br. 53563/16, presuda od 29. rujna 2022.), Kopić protiv Hrvatske (br. 16789/19, presuda od 29. rujna 2022.) i Katanović i Mihovilović protiv Hrvatske (br. 18208/19 i 12922/20, presuda od 29. rujna 2022.).

22.1. Prema stajalištu ESLJP, iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ESLJP dosudio u predmetima u kojima je bila riječ o istovjetnim ili sličnim situacijama (v. Cocchiarella protiv Italije [Vv], br. 64886/01, §§ 65. - 107. i § 139., presuda od 29. ožujka 2006.).

23. Radi utvrđivanja visina neimovinske štete sud prvog stupnja je pravilno uzeo u obzir više elemenata opsega takve štete i to duljinu boravka u neprikladnim uvjetima boravka u zatvoru, dužinu ukupne kazne zatvora koju tužitelj izdržavao (1 godina i 2 mjeseca), da mu je omogućen boravak na svježem zraku u trajanju od 2 sata, što nije dostatno da bi nadoknadilo činjenicu skučenosti zatvorskih soba, da nije bilo privatnosti što se tiče obavljanja fizioloških potreba jer je sanitarni čvor bio u prostoriji u kojoj je boravio tužitelj, da higijenski uvjeti u pogledu održavanja osobne higijene nisu bili zadovoljavajući, s obzirom na skučenost prostora i brojnost zatvorenika na jedan sanitarni čvor (umivaonik i čučavac), da je zatvorenik bio prisiljen zadovoljavati prehrambene potrebe praktički na istom mjestu kao i fiziološke, da je bila otežana komunikacija prilikom pristupa liječniku zbog posredne komunikacije koja je išla putem pravosudnih policajaca.

24. Odlučujući o visini pravične novčane naknade, sud prvog stupnja je zaključio da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade te da dosuda iste ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi čl. 1085. u vezi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO) te je temeljem čl. 1100. st. 2. ZOO u svezi čl. 223. st. 1. ZPP utvrdio visinu takve pravične novčane naknade u iznosu od 5.707,08 eur/43.000,00 kn.

25. Međutim, sud prvog stupnja pored svih okolnosti konkretnog slučaja koje je uzeo u obzir prilikom utvrđivanja visine štete, po stavu ovog suda nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir okolnosti da je tužitelj, iako njegova soba nije zadovoljavala uvjete, u okviru propisanog vremena mogao koristiti sportske, rekreativne i kulturne sadržaje, da je mu je unatoč otežanoj komunikaciji s pravosudnom policijom, ipak osigurana adekvatna opća i specijalistička zdravstvena zaštita te su mu omogućeni susreti i telefonski pozivi s članovima obitelji, radi čega je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada te okolnosti nije u dovoljnoj mjeri cijenio prilikom utvrđivanja visine štete.

26. Nadalje, i za navesti je, da je izvršavanje kazne zatvora (pa tako i istražnog zatvora) skup mjera i radnji državne vlasti, kojim se očituje skrb za zaštitu ljudskih prava, ali i da izvršavanje zatvorske kazne znači ograničenje slobode, a time i drugih prava (na boravak na otvorenom, obiteljski život, slobodu komuniciranja s obitelji) radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, stoga je izvjestan određeni element trpljenja ili poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode.

27. Stoga ovaj sud smatra primjerenim iznos neimovinske štete u visini od 5.308,91 eur/40.000,00 kn. Kako je pobijana presuda pravomoćna u toč. I. izreke u dijelu kojim je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju 2.853,54 eur/21.500,00 kn, valjalo je potvrditi pobijanu presudu u preostalom dijelu od 2.455,37 eur/18.500,00 kn, dok ga je s preostalim iznosom od 398,17 eur/3.000,00 kn, valjalo odbiti kao neosnovanim.

28. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP i čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

29. Nadalje, radi izmijenjenog uspjeha stranaka u sporu, valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku (čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP). Uzevši u obzir da je tužitelju od potraživanih 51.900,00 kn/6.888,31 eur, osnovano 40.000,00 kn/5.308,91 eur, tužitelj je uspio u odnosu na osnovu i visinu u omjeru sa 88,5% (100%+77%=177%÷2=88,5%), dok je tuženik uspio u omjeru od 11,5%. Kada se tužiteljev uspjeh u sporu umanji za tuženikov, proizlazi da je tužitelj uspio u konačnom omjeru od 77%.

30. S obzirom da tuženik ne osporava trošak od 1.526,31 eur/11.500,00 kn u odnosu na broj priznatih radnji i visinu primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 - dalje: OT), u odnosu na omjer uspjeha u sporu od 77%, tužitelju pripada trošak od 1.175,25 eur. Kako mu je pobijanom presudom dosuđeno 1.342,09 eur, valjalo je odbiti zahtjev za naknadu troška od 166,84 eur.

31. Tuženiku je na ime troška žalbe valjalo dosuditi 11,61 eur, s obzirom na uspjeh od 7%, primjenom članka 166. stavak 2. u vezi članak 154. stavak 2. ZPP, a sve u svezi s Tbr. 10.1., Tbr. 42. i Tbr. 50. OT-a.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić