Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4034/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, Trg HBZ 8/II, Split, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Buženova 4, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 4. studenog 2022., poslovni broj P-1147/2022, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 1147/2022 od 22. veljače 2024., u sjednici vijeća 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 4. studenog 2022., poslovni broj P-1147/2022 ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1147/2022 od 22. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ispravljenom rješenjem od 22. veljače 2024. je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 68.233,65 eur[1] /9.056,16 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci. Pod toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 10.932,00 kn/1.450,92 eur također sa zakonskim zateznim kamatama. Rješenjem o ispravku presude je od 22. veljače 2024. u pobijanu presudu je u uvodu dodan OIB tuženika.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa osnovom ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. U postupku je utvrđeno da je tužitelj 2. svibnja 2005. s tuženikom kao kreditorom 1, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj [broj kredita], temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit od 55.100,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. U čl. 2. Ugovora, ugovorena je valutna klauzula u valuti švicarski franak, a otplata kredita je u čl. 3. Ugovora vezana za valutu CHF te je u čl. 3 ugovorena kamatna stopa od 3,99 % godišnje. U čl. 6. je ugovoreno kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi o jednostranoj odluci banke ("odlukom o kamatnim stopama tuženika").

7. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta povećavana, te da je u tom razdoblju rastao i tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita te pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, da tužitelj je više uplatio 68.233,65 kn.

8. Pravilnom je primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj izvršio tijekom glavne rasprave u podnesku od 1. ožujka 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja, jer bez svoje krivnje to nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da do provođenja financijskog vještačenja nije imao saznanja o visini preplaćenih iznosa kredita. Dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u skladu je i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021., poslovni broj IV Su-162/2021, te toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.

9. U stadiju žalbenog postupka sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, odnosno je li tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF te je li tuženik ostvario korist ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud primijenio odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, odnosno odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018 te odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Iz navedenih odluka proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti. Također jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

13. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

16. Pri tome valja reći da je čl. 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

17. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

18. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

19. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne.

20. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne.

21. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO te usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule i jednostrano određene promjenjive kamatne stope, pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva.

23. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništetne, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

24. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (24. travnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede promjenjive kamatne stope. Naime, u pogledu preplaćenih anuiteta kredita uslijed promjenjivosti kamatne stope zastara teče od 13. lipnja 2014. kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna.

25. U odnosu na prigovor da je nastupila zastara dosuđenih zateznih kamata, valja reći da je također neosnovan. Naime, odredbom čl. 223. ZOO-a propisano je da kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Radi se o pravilu da sporedne tražbine slijede pravnu sudbinu glavne tražbine. U vezi s navedenom odredbom, kako u konkretnom slučaju glavna tražbina nije zastarjela, nije niti tražbina s osnove zateznih kamata, slijedom čega ne dolazi u obzir primjena odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da tražbina s osnove zateznih kamata zastarijeva u roku od 3 godine od dospijeća. Naime, odredba čl. 226. st. 1. ZOO se primjenjuje onda kada je glavna tražbina prestala postojati pa se tražbina zateznih kamata osamostalila. U protivnom, kada glavna tražbina nije prestala postojati, odnosno nije zastarjela, tada nisu niti kamate kao sporedna tražbina.

26. Glede utvrđene visine zahtjeva za isplatu tuženiku valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je financijsko vještačenje u ovom predmetu provedeno u skladu s čl. 260. ZPP pa kako tuženik u svom očitovanju u podnescima od 3. ožujka 2021. i 4. kolovoza 2022. na zaprimljeni nalaz i mišljenje nije imao konkretnih prigovora na sačinjeni matematički izračun već je upućivao na drugačiju metodologiju izračuna razlike u preplati te na postojanje negativne tečajne razlike, to nije ni bilo potrebe pozivati vještaka na ročište radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja već je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog vještaka kao stručan, objektivan i obrazložen, s obzirom da tuženik vezano uz negativne tečajne razlike tijekom prvostupanjskog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, to izneseno ne utječe na pravilnost i zakonitost provedenog financijskog vještačenja. Također, takvim postupanjem suda, nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP.

27. Odluka o troškovima postupka žalbom se određeno ne osporava, a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).

28. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić