Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-11/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mislavu Matijeviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, po objavi 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 771602 sklopljenog između tužiteljice AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Sberbank d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, kao prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, sklopljenog 30. kolovoza 2005. u Vinkovcima te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

- članka 2.1. u dijelu koji glasi: "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora"

- članka 2.4. u dijelu koji glasi: "Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. "

- članka 4. u cijelosti koji glasi: "VALUTNA KLAUZULA Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti."

- članka 8. u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća"

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banki d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti tužiteljici AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sljedeće iznose zajedno sa zateznim kamatama koja teku na svaki pojedini iznos, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena:

- iznos 0,73 EUR dospio 1.10.2005.

- iznos 0,46 EUR dospio 2.11.2005.

- iznos 0,53 EUR dospio 1.12.2005.

- iznos 3,91 EUR dospio 1.4.2008.

- iznos 3,97 EUR dospio 2.5.2008.

- iznos 3,77 EUR dospio 2.6.2008.

- iznos 3,56 EUR dospio 1.7.2008.

- iznos 3,61 EUR dospio 1.8.2008.

- iznos 3,53 EUR dospio 1.9.2008.

- iznos 3,45 EUR dospio 1.10.2008.

- iznos 8,93 EUR dospio 3.11.2008.

- iznos 3,07 EUR dospio 1.12.2008.

- iznos 13,31 EUR dospio 2.1.2009.

- iznos 14,82 EUR dospio 2.2.2009.

- iznos 15,60 EUR dospio 2.3.2009.

- iznos 12,99 EUR dospio 1.4.2009.

- iznos 12,87 EUR dospio 2.5.2009.

- iznos 8,80 EUR dospio 1.6.2009.

- iznos 5,71 EUR dospio 1.7.2009.

- iznos 6,62 EUR dospio 1.3.2009.

- iznos 8,74 EUR dospio 1.9.2009.

- iznos 10,01 EUR dospio 1.10.2009.

- iznos 8,68 EUR dospio 2.11.2009.

- iznos 10,89 EUR dospio 1.12.2009.

- iznos 13,86 EUR dospio 2.1.2010.

- iznos 16,09 EUR dospio 1.2.2010.

- iznos 15,24 EUR dospio 1.3.2010.

- iznos 19,91 EUR dospio 1.4.2010.

- iznos 18,71 EUR dospio 3.5.2010.

- iznos 20,19 EUR dospio 1.6.2010.

- iznos 34,31 EUR dospio 1.7.2010.

- iznos 30,95 EUR dospio 2.8.2010.

- iznos 42,37 EUR dospio 1.9.2010.

- iznos 35,86 EUR dospio 1.10.2010.

- iznos 30,90 EUR dospio 2.11.2010.

- iznos 44,84 EUR dospio 1.12.2010.

- iznos 53,79 EUR dospio 3.1.2011.

- iznos 46,58 EUR dospio 1.2.2011.

- iznos 47,40 EUR dospio 1.3.2011.

- iznos 42,39 EUR dospio 1.4.2011.

- iznos 43,55 EUR dospio 2.5.2011.

- iznos 58,97 EUR dospio 1.6.2011.

- iznos 60,91 EUR dospio 1.7.2011.

- iznos 78,13 EUR dospio 1.8.2011.

- iznos 71,51 EUR dospio 1.9.2011. sve u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 3. srpnja 2024.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], naknaditi tužiteljici AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu 1.570,47 EUR (slovima: tisuću petsto sedamdeset eura četrdeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 28. prosinca 2020. navodi da je s tuženom (tada VOLKSBANK d.d.) sklopila 30. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu br. 771602 kojim je ostvarila kredit u visini 19.881,00 CHF isplaćen u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize HNB na dan korištenja kredita. Kredit je tužiteljici isplaćen 31. kolovoza 2005. u HRK po srednjem tečaju od 4,76238016 tj. kunski iznos od 94.680,88 HRK. Tužiteljica je uredno plaćala anuitete kredita te ga je otplatila u cijelosti u rujnu 2011. godine. Dana 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 donio je presudu po tužbi udruge Franak kojom je točkom 8. izreke utvrdio da je osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke. U toj je točki presuda potvrđena odlukom VTS-a broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. čime je postala pravomoćna. Ugovor o kreditu koji je tužiteljica ugovorila s tuženom upravo je obuhvaćen ovakvim izrekama presude u kolektivnom sporu. Člankom 2.1. ugovorena je redovna kamata od 5,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Člankom 2.4. ugovorena je redovna kamata po dospijeću koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Člankom 4. ugovoren je kredit u valuti CHF, a isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 8. ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Temeljem odredbe članka 138a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.) propisan je obvezujući učinak presude u kolektivnim sporovima za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Stoga su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojima je određena valutna klauzula kao i promjenjivost kamatne stope. Tužiteljici je isplaćen iznos od 94.680,88 HRK kao isplata protuvrijednosti od 19.881,00 CHF iz čega slijedi da je tužena prilikom isplate kredita primijenila tečaj od 4,76238 HRK za 1 CHF (94.680,88 /19.881,00 = 4,76238). Kako je ništetna promjena kamatne stope kao i primjena valutne klauzule tužiteljica je shodno odredbi članka 8. Ugovora o kreditu trebala plaćati tijekom otplate kredita anuitete od 324,81 CHF što je prema primijenjenom tečaju iznos od 1.546,87 (324,81* 4,76238 = 1.546,87). Prema izračunu tužiteljice, počevši od iznosa dospjelog 1. siječnja 2009., tužiteljica je tuženoj plaćala veće iznose. Shodno iznesenom predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 771602 sklopljenog između tužiteljice AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Sberbank d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9 sklopljenog 30. kolovoza 2005. u Vinkovcima te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to: članak 2.1. u dijelu koji glasi: "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora"

članak 2.4. u dijelu koji glasi: "Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. "

članak 4. u cijelosti koji glasi: "VALUTNA KLAUZULA Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti."

članak 8. u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća"

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici sljedeće iznose zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 2009. pa do isplate i to: iznos 80,39 HRK dospio 01.01.2009; iznos 94,56 HRK dospio 01.02.2009; iznos 101,70 HRK dospio 01.03. 2009; iznos 84,73 HRK dospio 01.04.2009; iznos 82,28 HRK dospio 01.05.2009; iznos 55,68 HRK dospio 01.06.2009; iznos 32,29 HRK dospio 01.07.2009; iznos 40,45 HRK dospio 01.08.2009; iznos 57,82 HRK dospio 01.09.2009; iznos 59,37 HRK dospio 01.10.2009; iznos 49,67 HRK dospio 01.11.2009; iznos 71,98 HRK dospio 01.12.2009; iznos 93,09 HRK dospio 01.01.2010; iznos 115,33 HRK dospio 01.02.2010; iznos 109,49 HRK dospio 01.03.2010; iznos 146,94 HRK dospio 01.04. 2010; iznos 137,29 HRK dospio 01.05.2010; iznos 156,12 HRK dospio 01.06.2010; iznos 262,17 HRK dospio 01.07.2010; iznos 238,03 HRK dospio 01.08.2010; iznos 328,57 HRK dospio 01.09.2010; iznos 280,82 HRK dospio 01.10.2010; iznos 244,90 HRK dospio 01.11.2010; iznos 354,13 HRK dospio 01.12.2010; iznos 421,66 HRK dospio 01.01.2011; iznos 372,70 HRK dospio 01.02.2011; iznos 379,88 HRK dospio 01.03.2011; iznos 344,71 HRK dospio 01.04.2011; iznos 355,57 HRK dospio 01.05. 2011; iznos 475,14 HRK dospio 01.06.2011; iznos 491,93 HRK dospio 01.07.2011; iznos 624,28 HRK dospio 01.08.2011, iznos 575,63 HRK dospio 01.09.2011.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate."

1.1. U podnesku od 3. srpnja 2024., tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke presude.

2. Tužena u cijelosti osporava tužbu kao neosnovanu. Navodi da je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tek 28. prosinca 2020. pa prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05. – 29/18., dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, pa iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a. Kod predmetnog ugovora o kreditu radilo se o iznosima koji su tuženoj plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, obzirom se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

Nesporno je da su tužiteljica i pravni prednik tužene 30. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 72 mjeseca u iznosu od 19.881,00 CHF, da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50% godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. U osvrtu na navode tužiteljice o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14.), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07.- 56/13.) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91.- 70/19.), tužena ističe apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljičinih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja.

Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tužene. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 79/07., 125/07., 79/09.), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15.). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tužena u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz navedenog proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Tužena smatra da niti jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužiteljice o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tužene i dostupan je svima, dakle o promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tužene (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora je i jasna, i uočljiva i razumljiva, pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo je da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tužene u ugovornom odnosu nje i tužiteljice. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tužena mijenjala kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Slijedom toga, tužena tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora. Prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tužena objavljivala u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Tužena ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tužena, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) , i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tužena. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tužena u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tužena, imale jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju.

Tužena prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine potraživanja. Osporava i anticipiranu metodu kojom tužiteljica postavlja zahtjev na isplatu. Sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Tužena predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka je utvrđeno da je Nova hrvatska banka d.d. od 14. lipnja 2023., kao pravni slijednik Sberbank d.d., pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa]. Prema tome pasivno je legitimirana Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, [adresa], što među strankama nije niti sporno.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao otplatnu tablicu po kreditu (stranica 8-9 spisa), prometnu karticu po kreditu 771602 na ime AS (stranica 10-17 spisa), Ugovor o kreditu broj 771602 od 30. kolovoza 2005. (stranica 18-24 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonke Vulić iz Osijeka od 22. svibnja 2024. (stranica 59-72 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 96 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopi prema odluci kreditora i koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj broj 771602 od 30. kolovoza 2005. sklopljenom s pravnim prednikom tužene.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 30. kolovoza 2005. tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene (Volksbank d.d.) kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 771602 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.881,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke (članak 2.1.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 72 mjeseca time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 324,81 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospiječa (članak 8.1.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, počevši od 1. listopada 2005.,

- da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u cijelosti,

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

7. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za 8. tuženu Sperbank d.d. (pravnog prednika ovdje tužene) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

9. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9.6. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju vozila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podignut za kupovinu osobnog automobila, da je auto koristila samo u osobne svrhe te da nikada nije imala niti obrt niti firmu niti zanat. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. Nadalje, tužena je tijekom postupka tvrdila da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i tečaja kao i da se o istima pregovaralo. Na utvrđenje tih okolnost saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je 2005. kod Volksbanke podigla kredit. Kada je došla u banku, u banci su joj ponudili kredit samo u švicarcima, s tim da joj nisu objasnili zašto kredit nude da može podići samo u švicarcima. Tečaj joj nisu objašnjavali, a u ugovoru je pisalo samo da je kamata promjenjiva. Nije dobila nikakva objašnjenja ni oko čega, pa tako ni oko toga kakav je to odnos valute i kamate, te da porastom jedne i druge može mi porasti i rata kredita. Rata kredita joj je rasla za jednu trećinu od početne rate. Nije mogla učestvovati u sadržaju ugovora o kreditu, ugovor je već bio pripremljen, a njeno je bilo samo da potpiše. Samo su joj izlistali plan otplate, pokazali kolika je otprilike rata, što joj se tada uklapalo u njezine mjesečne prihode, međutim, nije znala da će joj kasnije rata kredita rasti. Da je znala da će joj rata kredita rasti ne bi se odlučila na taj kredit.

10.1. Cijeneći iskaz tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka, te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovora, budući je ugovor bio već pripremljen ,a njezino je bio samo da ga potpiše. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

10.2. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dio hrvatskog pravnog poretka, normirane Zakonom o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

10.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 30. kolovoza 2005. iz točke I. tužbenog zahtjeva našao u cijelosti osnovanim.

11. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika Sperbank d.d., pravnog prednika ovdje tužene, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravo u odnosu na Sperbank d.d., i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak.

11.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima (točka 9.6. i 9.20.) kojima je tužena (tamo 8. tužena Sperbank d.d.) ugovorila redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene nepoštene, a time i ništetne, te je tuženoj naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz članka 225. ZOO za preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na tuženu teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a ističe 14. lipnja 2023.

11.3. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. prosinca 2020., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka, zadatak kojeg je bio utvrditi preplate kredite u vidu promijenjenih kamatnih stopa kao i tečaja CHF u odnosu na EURO, a sve to u odnosu na dan sklapanja ugovora o kreditu.

12.1. Iz nalaza vještaka od 22. svibnja 2024. proizlazi:

- preplaćeno je kamate zbog promjenjive kamatne stope više od početno ugovorene kamatne stope 5,50% u 42 anuiteta u iznosu od 181,75 EUR-a

- preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 37 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB na dan dospijeća anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB na dan početka korištenja kredita u iznosu od 813,27 EUR-a.

12.2. Tužiteljica je u podnesku od 3. srpnja 2024. uredila tužbeni zahtjev sukladno izračunu sudskog vještaka, po osnovi preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja.

12.3. Tužena se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka očitovala na način da nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje, a prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen odnosno nije vidljivo zbog čega bi tužiteljica imala pravo na povrat tako isplaćene razlike.

12.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka. Prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

12.5. Tužena je u podnesku od 3. srpnja 2024. povisila tužbeni zahtjev za iznos od 23,58 eura, a u odnosu na iznos postavljen u tužbi, pa se ovdje radi o situaciji kada je takova preinaka dopuštena, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP). Tužena se takovoj preinaci nije protivila, pa je sud dopustio takovu preinaku i odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 15. lipnja 2021. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 28. ožujka 2023. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 3. srpnja 2024. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 14. listopada 2024. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 3. rujna 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 9. rujna 2025. u iznosu 75,00 eura,

dakle ukupno 975,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 1.218,75 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 331,81 eura, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 19,91 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.570,47 eura na koji joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 9. rujna 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

14.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 15. lipnja 2021., za koji je naznačila da se radi o Kr. Podnesku, budući se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, u privitku istog dostavlja sudsku praksu, koju je mogla uostalom dostaviti već uz podnesak koji je dostavila istoga dana i kojim se očitovala na odgovor na tužbu. Nije joj priznat niti troška sastava podneska od 4. travnja 2023., budući se radi o podnesku kojim obavještava sud da je uplatila predujam za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, dakle ne radi se o podnesku koji bi bio potreban za vođenje ovoga postupka. Jednako tako nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 20. prosinca 2023., kojim požuruje postupanje sude, jer isti također nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

15. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Osijeku 9. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Mislav Matijević, odvjetnik u Osijeku

2. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb