Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1952/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Švaco, odvjetnik u Koprivnici, Josipa Vargovića 2/I, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnica Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u Odvjetničkom društva Hanžeković i Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P-408/2019-41 od 3. veljače 2023., dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P-408/2019-41 od 3. veljače 2023., u dijelu pod točkom I. do V. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je djelomično ništetan ugovor o kreditu broj [broj kredita], sklopljen između stranaka 13. travnja 2005. godine, i to ugovorne odredbe točka 7. i 8. ugovora, u dijelu kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju tužene banke za CHF, te u dijelu kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.287,85 eura kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.706,88 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

2. Ujedno se utvrđuje da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 162,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki III izreke prvostupanjske presude, kao i da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 526,01 eur sa zakonskim zateznim kamatama, te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 607,21 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 4.271,64 eura.

4. Protiv te presude žali se tuženik u dijelu pod točkom I. do V. izreke iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a u njoj postoje razlozi o odlučnim činjenicama.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, odnosno odredbi kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezano uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa od 3.287,85, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

10. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, te da se tužitelj kao individualni potrošač ne može pozivati na te presude, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te proveo sve predložene dokaze.

11. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

13. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

14. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

15. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se izspoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

18. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

19. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljivo nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on 2005. godine došao u poslovnicu tuženika u [adresa] kako bi se informirao o podizanju kredita i tom prilikom je razgovarao sa svjedokinjom ZB koja mu je savjetovala da podigne kredit u CHF iz razloga što je rata kredita bila za 200,00 tadašnjih kuna manja nego rata kredita u drugim valutama i on je imao povjerenje u djelatnicu banke kada mu je rekla da je kredit u CHF najpovoljniji. Tom prilikom mu od strane djelatnika tuženika nije bilo ponuđeno da podigne kredit u drugoj valuti, a djelatnica tuženika mu nije pojašnjavala što znači ugovorna odredba u pogledu promjenjive kamatne stope kao ni činjenica da je kredit vezan uz valutnu klauzulu. Iako je ugovor prije potpisivanja pročitao nije o pojedinim ugovornim odredbama pitao ništa djelatnicu jer mu je bilo važan iznos kredita i mjesečna rata, koja mu je za vrijeme otplate kredita porasla i do 50%, a da je znao da će rata kredita za toliko porasti ne bi podigao kredit iz razloga što nije bio u financijskoj situaciji otplaćivati takav kredit, te je, kako bi otplatio predmetni kredit, 2012. uzeo novi kredit u eurima kojim je otplatio taj predmetni kredit. U vrijeme od prvog dolaska u banku do trenutka zaključenja predmetnog kredita nije bio informiran o predmetnim ugovornim odredbama, jer mu je bilo rečeno koliko iznosi kredit koji može dobiti i koliko iznosi mjesečna rata, što mu je u tom momentu odgovaralo.

21. Iz iskaza svjedoka RB proizlazi da je ona zaposlenica tuženika od 1997. godine, te da je u vrijeme kada je tužitelj podigao predmetni kredit radila kao kreditni referent s kreditima, i sjeća se da su u to vrijeme imali kredite u kunama, eurima i CHF, time da su se klijenti najrjeđe opredijelili za kredit u kunama jer je za isti tada bila najviša rata, a najniža rata kredita bila je za kredite u CHF. U to vrijeme nije bilo moguće zaključivati ugovore sa fiksnom kamatnom stopom, već je ona u ugovor unesena kao promjenjiva. Banka je prilikom zaključivanja ugovora o kreditu svojim klijentima davala letke u kojima su bile naznačene tri valute u kojima se može podignuti kredit i na istima je bila naznačena kamata, te je strankama tom prilikom vršena kalkulacija kredita odnosno iz te kalkulacije bile su vidljive rate kredita na mjesečnoj razini i na cjelokupnoj razini.

22. Iz navedenih iskaza tužitelja i svjedoka ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na gore navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako su te ugovorne odredbe bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenim ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava.

23. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

24. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

25. Na osnovi Direktive 93/13/EEZ države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

26. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

27. Pri tome neosnovano tuženik navodi da bi se ovdje radilo o naknadi štete, jer se ovdje ne radi o naknadi štete nego na pravo potrošača na povrat sredstava koje je platio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, budući da na osnovi Direktive 93/13 države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

28. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

30. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

31. Neosnovano tuženik prigovara nalazu i mišljenu financijskog vještaka, iako je izjavio da nema primjedbi na izračun vještaka, jer je isti dat stručno i obrazloženo i sukladno uputi suda prvog stupnja, a o svim prigovorima tuženice vještak se dopunski očitovao i, sukladno odredbi čl. 261. ZPP, otklonio sve eventualne nedostatke u datom nalazu i mišljenju.

32. Navodi tuženika da sud prvog stupnja nije pravilno postupio jer da nije uzeo u obzir manje plaćene iznose s obzirom na negativnu razliku tečaja CHF, nisu osnovani, budući da je tuženik u podnesku od 26. siječnja 2022. istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, u smislu odredbe čl. 333. st. 3. ZPP (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda), na što sam ukazuje, pa je takav procesnopravni prigovor radi prebijanja mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP. Stoga, kako tuženik prigovor radi prebijanja nije stavio do završetka prethodnog postupka tada nije bilo ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Samo glede materijalnopravnog prigovora prijeboja (kompenzacije), u smislu odredbe čl. 195. i 196. ZOO, sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu u CHF. Stoga je sud prvog stupnja, glede navedenog prigovora odlučio sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP.

33. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

34. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

35. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

36. Nisu osnovani ni žalbeni navodi glede odluke o trošku, budući da je sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP, dosudio tužitelju trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, a isto tako je dao i valjane razloge glede odbijenog zahtjeva tuženika za naknadu troška parničnog postupka, a koje razloge prihvaća i ovaj sud.

37. Naime, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 30. ožujka 2022. godine djelomično snizio tužbeni zahtjev za iznos od 4.271.64 eura i za taj iznos povukao tužbu, s čime se tuženik složio, i postavio tužbeni zahtjev čim su mu bili poznati svi elementi visine naknade, koji mu bez njegove krivnje nisu bili poznati ranije, odnosno kada je saznao za nastanak drugih okolnosti, to jest točnu visinu preplaćenog iznosa, pa je sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, tu preinaku dopustio i utvrdio vrijednost predmeta spora, te dosudio tužitelju trošak parničnog postupka pravilno primjenjujući izričitu odredbu čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP.

38. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb