Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-189/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P- 2007/2019-39 od 7. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2007/2019-39 od 7. studenog 2024. pod toč. I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, P- 2007/2019-39 od 7. studenog 2024. pod toč. II., IV. i V. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Utvrđuje se ništenim odredba čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 04.04.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Krešimira Kuzle posl. br. OU-3273/07 dana 04.04.2007., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: "...promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d...." pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 01.11.2007. do 30.09.2015.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 3.137,74 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to od 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništenim odredba čl. 1, 2 i čl. 7 Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 04.04.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Krešimira Kuzle posl. br. OU-3273/07 dana 04.04.2007., kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene tečajne razlike isplati iznos od 6.879,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to od 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V. Zagrebačka Banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.650,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti, te naložiti tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak kao i trošak žalbenog postupka, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba tuženice protiv presude je djelomično osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog 4. travnja 2007. te zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u tom ugovoru za koji je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje ZID ZPK/15).

7. U postupku nije bilo sporno da je tužitelj s tuženicom zaključio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu 4. travnja 2007. iz kojeg proizlazi da je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj vrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, na rok otplate 18 godina, s ugovorenom kamatom od 4,90% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice i valutnom klauzulom vezanom za CHF. Nadalje, nije bilo sporno da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 12. veljače 2016. sukladno odredbama ZID ZPK/15.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice o nedostatku tužiteljevog pravnog interesa za postavljanje deklaratornog zahtjeva kojim ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu, jer tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti (tako i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva glede ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog Ugovora prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da se radi o odredbama unaprijed formuliranim od strane tuženice te nametnutim tužitelju kao potrošaču, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu pa je tuženica bez pravnog osnova stekla veći novčani iznos zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule, a da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, navodeći da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

10. Neosnovani su žalbeni navodi o počinjenoj bitnoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i 201. ZPP jer založni dužnik i sudužnik nije nužni suparničar u smislu odredbe čl. 201. ZPP budući da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla sve stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da tužitelj nije dokazao da je potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, za status potrošača trebaju biti ispunjena dva uvjeta, a to je da se radi o fizičkoj osobi, i da ona sklapa pravni posao s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

12. Iz čl. 6 Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio u svojstvu fizičke osobe, navedena je namjena kredita – kupovina kuće. Tuženica ničime nije dokazala da tužitelj sredstva dobivenog kredita nije utrošio namjenski iako je tuženica imala mehanizam kontrole namjenskog trošenja sredstava predviđen čl. 23. Ugovora o kreditu. Suprotno navodima tuženice, pravilno je sud utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i dao za to valjane razloge, a teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača bio je na tuženici koja pri osporavanju navedenog svojstva potrošača koje proizlazi iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja nije predlagala dokaze za suprotno.

13. Neosnovano tuženica upire na to da joj je povrijeđeno pravo na raspravljanje jer tuženici prilikom saslušanja tužitelja prvostupanjski sud pravilno nije dozvolio pitanje je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao obrt ili trgovačko društvo, budući da tuženica u postupku nije ni tvrdila da bi kredit bio zaključen u svrhu neke poslovne djelatnosti tužitelja.

14. Osim toga, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 tuženica je tužitelju priznala svojstvo potrošača, dakle priznala da tužitelj ima svojstvo potrošača iz odredbe članka 3. ZZP/03, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, koji Ugovor je tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupovinu kuće, dakle za osobne potrebe, kako je to i naveo tužitelj u svom iskazu, iz kojeg proizlazi da je ugovor unaprijed pripremila banka, da se nije moglo pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o uvjetima promjene kamatne stope.

15. Stoga tuženica svojim neosnovanim tvrdnjama o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

16. Neosnovano se tuženica u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i čl. 502.c ZPP budući da se prvostupanjski sud (i tužitelj u tužbi) pravilno pozvao na utvrđenja iz postupka koji se vodio po kolektivnoj tužbi potrošača.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope dok je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak CHF. S obzirom da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na navedeno se primjenjuje odredba o posljedicama nepoštenosti u vidu ništetnosti iz čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

19. Tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarala sa tužiteljem ni da ga je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bila ovlaštena mijenjati redovnu kamatu prije sklapanja ugovora o tome obavijestila na drugi način, kao ni da bi ga u potpunosti informirala o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za buduće obveze.

20. Kako su odredbom čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorna kamata i valutna klauzula u CHF sadržajno izražene na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su iste ništetne.

21. Stoga je ovaj sud žalbu tuženice ocijenio neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke koji se odnose na ništetnost spornih odredaba Ugovora o kreditu, te je stoga u tom dijelu odbijena žalba i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda.

22. U odnosu na kondemnatorne zahtjeve koje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, prvenstveno treba reći da nije sporno da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu 12. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15.

23. Prvostupanjski sud je dosudio iznose na ime preplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora, međutim o tome li je ista uklonjena konvertiranjem, presuda o tome nema razloga odnosno nije dat odgovor na prigovore tuženice u postupku u pogledu zahtjeva za isplatu s obzirom na zaključeni Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija. U obrazloženju presude izostali su razlozi o odlučnim činjenicama jer u odnosu na razloge, učinke i posljedice konverzije, odnosno učinke sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu u odluci nema razloga, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP, tako da je iz tog razloga primjenom čl. 369. st. 1. ZPP ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.137,74 EUR i iznos od 6.879,00 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama na te iznose, pa je tako odlučeno kao u izreci po toč. I. rješenja.

24. Pri tom se ukazuje na to da je Dodatak Ugovora o kreditu između stranaka sklopljen na temelju ZID ZPK/15/15. U hrvatskom zakonodavstvu konverzija je propisana u svrhu zaštite potrošača, da bi (potrošači) korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Banka je bila obvezna ponuditi potrošaču konverziju prema definiranim pravilima ZID ZPK/15, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili odbiti ponudu. Pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF.

25. Prema odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 konverziju je trebalo izvršiti na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. (osim onih koji su plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) iskorišteni u korist potrošača, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene sporazumom o konverziji, dakle i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene sporazumom o konverziji na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Na taj je način valjano prestala obveza banke (čl. 160. st. 1. ZOO) za isplatu iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne kamate i valutne klauzule, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO).

27. Stav je ovog suda, ako je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK/15, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije, da je obveza kreditora (banke) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnim ugovornim odredbama i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15. Potrošaču bi jedino pripadalo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je banka držala bez osnove od dana kada su isti plaćeni do dana obračuna konverzije. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO. U odluci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 ukazuje se da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 -dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 -dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, na kojem pravnom shvaćanju je revizijski sud ustrajao i u odluci Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025.

28. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu na što mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, dati jasne razloge o svim odlučnim činjenicama vodeći računa o navodima i prigovorima stranaka u postupku, te imajući u vidu pravno shvaćanje iz ove odluke, provesti dokaze radi utvrđenja relevantnih činjenica i donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku.

29. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnoj odluci o sporu, ukinuta je i odluka o parničnom trošku.

30. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a sukladno čl. 166. st. 3. ZPP (toč. II. izreke).

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević