Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2222/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Gradišek, predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis suca izvjestitelja i člana vijeća, te Željke Rožić Kaleb člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Marini Cvitko Tomić, odvjetnici u Labinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, zastupanog p.p. Saši Poldanu i dr., odvjetnicima u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 1655/2019-36 od 27. veljače 2025., dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice IL kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 1655/2019-36 od 27. veljače 2025., u dijelu pod stavkom I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod stavkom II., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbija se glavni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o [broj kredita], sklopljen između stranaka 28. kolovoza 2007. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, pod brojem Ov-9880/07 od 29. kolovoza 2007. godine kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.713,41 eur sa zakonskim zateznim kamatama navedenim u toč. I., II. izreke prvostupanjske presude.

2. Ujedno se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.734,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u toč. II. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.888,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za sastav podnesaka i vještačenja iznad onih dosuđenih, dok se zahtjev tužiteljice za naknadu troška pristojbe odbacuje.

3. Ujedno se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka.

4. Protiv te presude žali se tužiteljica, u dijelu pod toč. I. izreke, te tuženik u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traže trošak sastava žalbi.

5. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Tužiteljica je postavila više tužbenih zahtjeva po pravilima eventualne kumulacije, u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, koji su u međusobnoj vezi, te je odredila redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tužbenim zahtjevima, a sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan, te odlučio o drugopostavljenom tužbenom zahtjevu.

10. Neosnovano tužiteljica traži utvrđenje u cijelosti ništetnim predmetni ugovor o kreditu, budući da, sukladno čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom ne može imati učinak u odnosu na potrošača, ali ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez nepoštenih odredbi.

11. Stoga nema osnove za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, jer cilj zaštite koju pruža Direktiva 93/13/EEZ nije utvrditi ništetnim ugovor u cjelosti, nego održati predmetni ugovor bez izmjene, osim u dijelu koji proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredbi.

12. Prema odredbi čl.102. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 –dalje: ZZP) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Također i odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora u cjelosti ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Sukladno navedenom, sud prvog stupnja je, kada je utvrdio da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene, bio dužan izuzeti iz primjene te nepoštene odredbe i iste utvrditi ništetnim, a ne utvrditi ništetnim i cijeli ugovor, jer cilj zaštite koju pruža Direktiva 93/13 nije utvrditi ništetnim sve ugovore, nego održati predmetni ugovor bez izmjene, osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredbi.

15. Prema tome, te odredbe zakona valja primijeniti i tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetnih odredaba, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, zbog čega je pravilno odbio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem predmetnog ugovora ništetnim, a s tim u svezi i isplatu iznosa od 8.713,41 eur, pa svi suprotni navodi u žalbi tužiteljice nisu osnovani.

16. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika, jer je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te proveo sve predložene dokaze.

18. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

19. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

20. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

21. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

22. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

24. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

25. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

26. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljivo nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona predmetni ugovor o kreditu sklopila za kupnju automobila, a prilikom sklapanja ugovora banka s njom nije pojedinačno pregovarala o ugovornim odredbama u promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke, o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi, odnosno naknadi koja se naplaćuje prilikom korištenja prvog kredita, te cijeli ugovor, pa i ove odredbe, unaprijed je formulirala banka i ona nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovora, pa tako ni na sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Predmetni kredit sa valutnom klauzulom u CHF uzela je iz razloga što su joj samo takav kredit nudili u banci, pa iako je pročitala ugovor i shvatila da je kamatna stopa promjenjiva, ona nije stručna osoba i nikako nije mogla misliti da će se kamatna stopa mijenjati na način da će joj anuiteti kredita vrtoglavo rasti.

28. Iz navedenog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako su te ugovorne odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, ništava, što je pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

29. Sud prvog stupnja pravilno je, također, utvrdio da je ugovorna odredba glede jednokratne naknade od 3,30% nepoštena, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini.

30. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i povećanja kamatnih stopa prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

31. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

32. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

33. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, štoviše, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda od 30. svibnja 2013., C-488/11).

34. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazilo da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

35. Sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

36. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

37. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

38. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

39. Iz nalaza i mišljenja financijskoj vještaka proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je na ime kamata više uplatila iznos od 1.115,42 eura, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika više uplatila 4.234,90 eura, dok je tuženik od tužiteljice naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 396,94 eura na dan 30. kolovoza 2007. godine.

40. Sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka pri čemu nije osnovan prigovor da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir takozvanu negativnu tečajnu razliku, nego samo pozitivnu razliku, pa da je time tuženik dužan vratiti više od onoga što je tužiteljica primila na ime kredita, budući da tuženik u tom smislu nije postavio protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja, a ni materijalnopravni prigovor prijeboja, u smislu odredbe čl. 195. i čl. 196. ZOO, jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije na temelju nepoštenih i djelomično ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod djelomično ništetnih odredbi ugovora svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev, pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne, što tuženik nije učinio, zbog čega nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

41. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

42. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 10. Lipnja 2019. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

43. Nisu osnovani ni žalbeni navodi glede odluke o trošku, budući da je sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

44. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Ana Gradišek