Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2581/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Gospočić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1513/2018-46 od 27. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1513/2018-46 od 27. veljače 2024. u dijelu toč. I. izreke kojim je tuženoj naloženo tužitelju isplatiti 2.000,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. veljače 2018. pa do isplate te pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju trošak postupka od 1.307,46 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se pobijana presuda u dijelu toč. I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko 2.000,00 eur do 8.190,80 eur (za 6.190,80 eur) i u dijelu pod toč. III. izreke kojim je tuženoj naloženo tužitelju naknaditi trošak od 2.070,10 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

"1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 6.190,80 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 103,22 eur od 08.ožujka 2003. do isplate,

- na iznos od 578,92 eur od 08. travnja 2003. do isplate,

- na iznos od 578,92 eur od 08. svibnja 2003. do isplate,

- na iznos od 293,60 eur od 07. lipnja 2003. do isplate, te

- na iznos od 4.636,14 eur od 24. veljače 2018. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini kamatne stope do 31. prosinca 2017., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022.određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 2.070,10 eura eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan. "

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati 8.190,80 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i trošak parničnog postupka od 3.377,56 eur (toč. I. i III. izreke). U toč. II. izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva od 726,84 eur sa pripadajućom zateznom kamatom, te za isplatu zakonske zatezne kamate - na iznos od 103,22 eur od 07. ožujka 2003. do 08.ožujka 2003., - na iznos od 578,92 eur od 07. travnja 2003. do 08. travnja 2003., - na iznos od 578,92 eur od 07. svibnja 2003. do 08. svibnja 2003., - na iznos od 293,60 eur od 06. lipnja 2003. do 07. lipnja 2003., te za isplatu zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos od 218,99 eur od 02. veljače 2010. do 26. travnja 2021., na iznos od 1.937,75 eur od 24. veljače 2010. do 26. travnja 2021. i na iznos od 132,72 eur od 16. ožujka 2010. do 26. travnja 2021. Rješenjem sadržanim u istoj odluci utvrđeno je da je tužba povučena za 2.289,47 eur.

2. Protiv ove presude pod toč. I. i III. izreke žalbu je podnijela tužena zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu osporavajući osnovanost navoda iz žalbe tužene. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana te potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

5. Sud prvog stupnja je u presudi dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Osim toga, u presudi kao i u postupku koji joj je prethodio nisu ostvarene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti od 6.636,14 eur te i imovinske štete zbog izgubljene zarade od 1.554,66 eur koja šteta je tužitelju nastala kao posljedica neopravdane osude.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužitelj boravio u pritvoru od 28.01.2003. do 16.05.2003. kada mu je pritvor ukinut rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. KZM-4/03 od 16.05.2003. te su naložene mjere opreza zabrane približavanja na udaljenosti bližoj od 50 metara i zabrane uspostavljanja, te održavanja veze s JIJ i zabrane približavanja mlt. MI na udaljenosti bliže od 50 metara, te zabrane održavanja i uspostavljanja veze sa mlt. MI izuzev kontakata koje odobri pod nadzorom nadležni CZSS Zagreb, koje su ukinute rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Kzm-4/03 od 14.06.2005.,

- da je protiv tužitelja pred Županijskim sudom u Zagrebu vođen kazneni postupak te da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj KZM-24/06 od 18.05.2017. tužitelj proglašen krivim za kazneno djelo protiv slobode i spolnog ćudoređa – spolnim odnošajem sa djetetom iz čl. 192. st. 3. KZ,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžm-45/07 od 29.03.2009. potvrđena presuda Županijskog suda u Zagrebu od 18.05.2007.,

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj KZM-4/11 od 24.05.2013. tužitelj oslobođen optužbe za navedeno kazneno djelo,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: KŽM 23/13-4 od 29.01.2015. preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24.05.2013. posl. br. Kzm-4/11 i izriče da se tom presudom stavlja izvan snage presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj KZM-24/06 od 18.05.2017. koja je bila potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.03.2009. broj Kžm-45/07,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka psihijatrijske struke dr. Gordana Makarića proizlazi da se kod tužitelja od 28. siječnja 2003. do 4. svibnja 2015. razvila klinička slika Poremećaja prilagodbe (F43.2), te reaktivnog Depresivnog poremećaja (F32),

- da je tužitelj je od 28. siječnja 2003.g. do 4. svibnja 2015. trpio duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti kumulativno u visini od 15-20%, te je u tom omjeru morao ulagati pojačane napore, a kasnije da tužitelj trpi duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 3% trajno, te će tužitelj u tom omjeru morati ulagati pojačane napore u svom životu,

- da se optužba za kazneno djelo i dugotrajnost postupka koji vođen protiv tužitelja teško odrazio na njegov cjelokupan poslovni i privatan život jer da nije mogao napredovati na poslu, pronaći drugi posao kod novog poslodavca, izgraditi novi privatni obiteljski život, narušeno mu je zdravlje, te da su tužitelju zbog istog onemogućeni susreti sa mldb. sinom, odnosno da mu je uskraćena mogućnosti izgradnje odnosa otac-sin,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zrinke Ručevića proizlazi da razlika između plaća koje bi tužitelju bile isplaćene da nije došlo do predmetnog događaja i isplaćenih plaća, u razdoblju od 28. siječnja 2003. do 16. svibnja 2003., ukupno iznosi 1.554,66 EUR neto/11.713,61 kn neto (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

8. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju pripada pravična novčana naknada od 6.636,14 eur te izgubljena zarada u neto iznosu od 1.554,66 eur.

9. U ovom stadiju postupka sporno je je li presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj: Pn-2752/17-12 od 18. srpnja 2019. u kojem je donijeta odluka za naknadu štete radi neosnovanog lišenja slobode obuhvatila i naknadu štete koja se traži u ovom postupku te posljedično visina dosuđene naknade, te osnovanost i zastara potraživanja na ime izgubljene zarade.

10. Prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 494 st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, dalje: ZKP) kojim je propisano da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom te odredbu čl. 498. st. 1. ZKP kojom je propisano da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

10.1. Navedene odredbe sud prvog stupnja doveo je u vezu s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), kojom je propisano da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, te da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

11. S obzirom na citirane zakonske odredbe, prvenstveno valja navesti, da svaki pojedini oblik povrede prava osobnosti predstavlja osnovu za naknadu neimovinske štete, jer samom povredom prava osobnosti nastaje neimovinska šteta. Zakon o obveznim odnosima ne navodi taksativno prava osobnosti, već se s obzirom na sadržaj odredbe čl. 19. ZOO radi o „otvorenom“ broju prava osobnosti. Pravno je shvaćanje ovoga suda, da je moguće dozvoliti utvrđivanje individualne naknade štete za svako pojedino povrijeđeno pravo osobnosti (istom štetnom radnjom) jer se kriteriji za vrednovanje težine povrede ne moraju podudarati.

11.1. Stoga, ukoliko je radi neosnovanoga uhićenja ili pritvaranja, odnosno osude, došlo do povrede više prava osobnosti neosnovano pritvorene osobe, tada ona ima pravo na pravičnu novčanu naknadu za štetu kao posljedicu povrede svakoga prava osobnosti. Navedeno, samo pod uvjetom da se ne radi o istovrsnoj šteti. Takvo shvaćanje proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3176/2022 od 6. rujna 2022.

11.2. Nadalje, u primjeni instituta prava na naknadu štete osobi koja je bila neosnovano u pritvoru, revizijski je sud u nizu odluka (npr. Rev 766/09 od 17. studenog 2011., Rev 474/09 od 1. lipnja 2011., Rev 1653/2018 od 24. svibnja 2022 i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u koji su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog, proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

11.3. Međutim, navedeno pravno shvaćanje ne isključuje mogućnost da oštećeniku radi neosnovanog uhićenja ili pritvaranja, pripada i pravo na naknadu neimovinske štete radi povrede svakog pojedinog prava osobnosti koje bi eventualno bilo povrijeđeno (pored povrijeđenog prava osobnosti na slobodu), a čije štetne posljedice ne bi koincidirale štetnim posljedicama neimovinske štete proistekle iz povrede prava osobnosti na slobodu. Tako i u presudi VSRH poslovni broj Rev 179/2018- 2 od 22. siječnja 2020.

11.4. To nužno ne znači, da oštećenik ne bi mogao ostvarivati i pravo na naknadu neimovinske štete u zaštiti nekih drugih prava osobnosti, (vezano uz neopravdanu osudu) a što je upravo i konkretni slučaj. Naime, u ovom postupku, tužitelj potražuje naknadu neimovinske i imovinske štete radi neopravdane osude u vidu povrede prava osobnosti radi narušenja tjelesnog i duševnog zdravlja te kako to navodi tužitelj "ukupne povrede prava osobnosti" koja se očituje u nemogućnosti održavanja kontakta sinom, društvene stigme i nemogućnosti realizacije obiteljskog života.

12. U postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom i u kojem je donesena presuda poslovni br. Pn-2752/17-12 od 18.07.2019., preinačena odlukom Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-671/2019 od 30. studenog 2020., te kojim odlukama je tužitelju na ime neimovinske štete dosuđeno 65.400,00 kn, navedeni iznos nije obuhvatio sve štetne posljedice jer se odnosio samo na razdoblje koje je tužitelj proveo u pritvoru od 28.01.2023. do 16.05.2003. i uključuje povredu prava osobnosti – prava na slobodu radi neosnovanog lišenja slobode te duševne boli zbog povrede časti i ugleda.

12.1. Stoga, suprotno žalbenim navodima, naknada neimovinske štete dosuđena u presudom u postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni br. Pn-2752/17-12 nije obuhvatila naknadu štete za sve štetne posljedice koje su proizašle iz povrede prava osobnosti radi neopravdane osude, a kao što je pravilno zaključio prvostupanjski sud (toč. 38. obrazloženja pobijane presude).

13. Nadalje, tužitelj je tijekom postupka potraživao na ime neimovinske štete 50.000,00 kn/6.636,14 eur, pri čemu se iznos od 20.000,00 kn odnosi na povredu prava na tjelesno i duševno zdravlje (list 142-143 spisa), a preostali iznos na povredu prava osobnosti u vidu duševnih boli u "ukupnosti", odnosno jer mu je uskraćeno roditeljstvo i održavanje osobnih odnosa sa sinom te ga je pratila društvena stigma i nemogućnosti realizacije obiteljskog života.

13.1. Odlučujući o visini pravične novčane naknade, sud prvog stupnja je zaključio da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade te da dosuda iste ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi, te je primjenom čl. 1085. u vezi čl. 1100. st. 2. ZOO utvrdio visinu takve pravične novčane naknade od 6.636,14 eur.

14. Naime, sud prvog stupnja je uzeo u obzir prilikom utvrđivanja visine štete da je tužitelj trpio duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti kumulativno u visini od 15-20% u razdoblju od 28. siječnja 2003. do 4. svibnja 2015., te duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 3% trajno te da se vođenje kaznenog postupka teško odrazilo na njegov cjelokupan poslovni i privatan život, odnosno da mu je uskraćena mogućnosti izgradnje odnosa otac-sin.

15. Međutim, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da tužitelj osim poremećaja prilagodbe i depresije nema klinički značajnih psiholoških smetnji, a niti popratnih fizičkih zdravstvenih problema.

15.1. Također, onemogućavanje susreta i druženja sa sinom za vrijeme trajanja kaznenog postupka bio je potrebno prvenstveno radi težine i naravi kaznenog djela te zaštite u interesa tada malodobnog djeteta tužitelja. Naime, bilo je izvjesno da tužitelj tijekom kaznenog postupka ne može ostvarivati kontakte s djetetom niti voditi uobičajen obiteljski život, a što prati i loše psihičko stanje. Osim toga, činjenica da njegov sin MI odbija razgovor te mogućnost susreta s tužiteljem (list 31- 32 spisa) i nakon oslobađajuće presude te da je tužitelj bio agresivan prema vlastitoj, sada bivšoj supruzi MIJ (list 4 spisa), ukazuje da je i sam tužitelj pridonio narušenju obiteljskih odnosa, slijedom čega se prema mišljenju ovog suda, okolnost nemogućnosti ostvarenja roditeljskih, obiteljskih odnosa ne može uzeti prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade. Nadalje, tvrdnja da tužitelj nije kasnije ostvario obiteljski život s nekim radi neopravdane osude, tužitelj nije dokazao, niti su svjedoci iskazivali da je tužitelj imao problema u ostvarivanju emocionalnih veza.

16. Stoga, prema mišljenju ovog suda, a uzevši u obzir narav i težinu kaznenog djela zbog kojeg se vodio postupak, obiteljske okolnosti te da dosuda pravične novčane naknade iste ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi, ovaj sud smatra primjerenim iznos neimovinske štete u visini od 2.000,00 eur. Kako je pobijanom presudom dosuđeno 6.636,14 eur, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete od 4.636,14 eur temeljem čl. 373.3. ZPP.

17. Nadalje, nije osnovan prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja za izgubljenu zaradu, ali je zahtjev valjalo odbiti iz drugih razloga.

18. Naime, dio tužbenog zahtjeva odnosio se na naknadu štete zbog izgubljene zarade odnosno izmakle koristi, a ne za isplatu plaće kao povremenog davanja, slijedom čega se ne primjenjuje članak 372. ZOO (čl. 226 ZOO/05) te vezano za zastaru odredbe članka 373. st. 1. ZOO (čl. 227. st. 1 ZOO/05), kako to pogrešno tvrdi tuženik.

18.1. Odredbom čl. 495. st. 1. ZKP-a je propisano da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, a stavkom 2. istog članka je propisano da prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

18.2. U konkretnom slučaju je tužitelj zaprimio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Kžm-23/13-4 od 29.01.2015. dana 4. svibnja 2015. Tada je tužitelj saznao da je tuženik štetnik te koju je sve štetu pretrpio zbog postupanja tuženika, te se sukladno odredbama čl. 495. st. 2. ZKP-a dana 23. veljače 2018. obratio nadležnom tijelu, a dana 24. svibnja 2018. je podnio tužbu ovom sudu. Stoga, potraživanje na ime izgubljene zarade nije zastarjelo.

18.3. Međutim, prema mišljenju ovog suda, kako je nesporno da je tužitelj koristio neplaćeni dopust od 28. siječnja 2003. do 16. svibnja 2003. (kada je bio u pritvoru) temeljem zahtjeva koji je podnio, ne postoji uzročno posljedična veza između neosnovanog lišenja slobode i gubitka zarade. Tim više što su svjedoci na raspravi iskazivali da se tužitelj nakon završetka boravka u pritvoru vratio na posao kod istog poslodavca, pri čemu njegovi kolege s radnog mjesta svjedoci KI, FI, ŠI i II nisu iskazivali da je tužitelj bio primoran uzeti neplaćeni dopust pod prijetnjom gubitka radnog mjesta.

18.4. Stoga, prema mišljenju ovog suda, tužitelj nije u smislu čl. 219. ZPP dokazao uzročno posljedičnu vezu između neosnovanog lišenja slobode i izgubljene zarade, te je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu imovinske štete od 1.554,66 eur.

19. Slijedom svega navedenog, tužitelju na ime neimovinske štete pripada 2.000,00 eur, dok je zahtjev za izgubljenu zaradu od 1.554,66 eur, kao i preostali zahtjev za naknadu neimovinske štete od 4.636,14 eur valjalo odbiti kao neosnovan, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373.3. ZPP valjalo riješiti kao u izreci.

20. Nadalje, radi izmijenjenog uspjeha stranaka u sporu, valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku (čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP). Uzevši u obzir da je tužitelju od potraživanih 8.620,01 eur (list 123 spisa), osnovano 2.000,00 eur, tužitelj je uspio u odnosu na osnovu i visinu u omjeru sa 61,5% (100%+23%=123%÷2=61,5%), dok je tuženik uspio u omjeru od 38,5%. Kada se tužiteljev uspjeh u sporu umanji za tuženikov, proizlazi da je tužitelj uspio u konačnom omjeru od 23%.

20.1. S obzirom da tuženik ne osporava trošak od 2.687,50 eur u odnosu na broj priznatih radnji i visinu primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022), u odnosu na omjer uspjeha u sporu od 23%, tužitelju pripada trošak od 618,12 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak predujma radi provođenja medicinskog vještačenja u iznosu od 199,08 eur, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 155,55 eur te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 135,63 eur, pa ukupno dosuđen parnični trošak tužitelju iznosi 1.307,46 eur.

21. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP).

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić