Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1725/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-123/2021-35 od 24. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-123/2021-35 od 24. veljače 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i IV. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 2. veljače 2006., kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu kojim je određeno da se kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te da ista ne proizvodi pravne učinke (toč. I. izreke). Utvrđeno je da su ništetne odredbe istog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi pravne učinke (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.801,85 zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. III. izreke. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.730,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. veljače 2025. do isplate (toč. V. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa (toč. V. izreke).
2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II., III. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškove žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.
6. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbama čl. 187. st. 2. i 288. st. 2. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je pogrešan zaključak žalitelja da je sud morao odbaciti tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nakon što je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa na temelju promjenjive kamatne stope.
7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.
8. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:
- da su stranke 2. veljače 2006. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, time da je početna kamatna stopa iznosila 5,95%, koja se tijekom otplate kredita više puta povećavala;
- da se tijekom otplate kredita više puta mijenjala kamatna stopa tečaj CHF u odnosu na početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita;
- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF prema kojoj se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;
- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja;
- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan isplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme otplate kredita iznosi ukupno 3.801,85 EUR;
- da se u ocjeni ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud pozvao se na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača;
- da se u ocjeni ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO);
- da je ugovor o kreditu u cijelosti izvršen.
9. Pozivom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.
10. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u obrazloženju presude sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.
11. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku. Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.
12. Neutemeljeni su navodi žalbe da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope. Ne proizlaze stoga tvrdnje žalitelja da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženika potpune obavijesti o povećanom riziku promjene tečaja CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli i precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.
13. Nadalje je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
14. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj tužbu podnio 25. ožujka 2021., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, pa prigovor zastare nije osnovan.
15. S tim u vezi prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske dao na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. vezano za početak tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je to ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.
16. Slijedom utvrđenja da je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednokratnoj naknadi za obradu kredita, pravilnom je primjenom materijalnog prava naloženo tuženiku da plati tužitelju zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice iz toč. III. izreke pobijane presude od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate. Pritom su neutemeljeni žalbeni navodi tuženika da su pobijanom presudom zatezne kamate dosuđene od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kredita do isplate, jer to ne proizlazi iz toč. III. izreke prvostupanjske presude.
17. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i 155. st. 1. ZPP, te toj odluci tuženik neutemeljeno prigovara. Tužitelju je u okviru parničnih troškova osnovano dosuđen trošak ročišta za objavu presude sukladno Tbr. 9./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), koji je bio potreban za postupak (čl. 155. st. 1. ZPP), jer pravo svake stranke u postupku da sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice da je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP). Zato tvrdnje tuženika da tužitelju ne pripada trošak ročišta za objavu presude nisu osnovane.
18. Daljnji navodi žalitelja da mu je tužitelj trebao naknaditi parnični trošak za povučeni dio zahtjeva i da je o troškovima postupka trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP nisu osnovani. Naime, u situaciji kao što je konkretna, kada je tužitelj u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, a nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva za isplatu, dosuđenje parničnog troška tuženiku kao trgovcu razmjerno njegovu uspjehu u postupku u parnici (7%) protivno je načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava (takvo pravno shvaćanje izrazio je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020). Stoga tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka, te njegova žalbena izlaganja u pogledu odlike o troškovima postupka nisu osnovana.
19. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
U Zagrebu, 9. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
