REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1454/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kojeg zastupa punomoćnik Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. kolovoza 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 09. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13664/06, sklopljenog 13. veljače 2006. između tuženika kao kreditora i VU kao korisnika kredita, koja nosi naziv ''Kamatna stopa/Naknada'', u dijelu koji glasi:

˝Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1 % ( slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.''

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 193,49 EUR s zateznim kamatama od 17. veljače 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 193,49 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka II. izreke ove presude.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 336,70 EUR s zateznim kamatama od 09. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.206,98 EUR s zateznim kamatama od 09. rujna 2025. do isplate i za isplatu zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 336,70 EUR EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope koja se određuje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka IV. izreke ove presude, kao neosnovan.

VI Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi od 05. srpnja 2024. tužitelj navodi da su dana 13. veljače 2006. tuženik, u svojstvu kreditora, i VU, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13664/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Na temelju predmetnog Ugovora, tuženik (njegov pravni prednik) je stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 30.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz ugovoreni rok otplate od 180 mjeseci.

2. Prema odredbi članka 5.3. Ugovora o kreditu, pod nazivom „Kamatna stopa/Naknada“, korisnik kredita se obvezao platiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. Slijedom navedene odredbe, tuženik je korisniku kredita 16. veljače 2006. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 193,49 EUR / 1.457,86 kn.

3. Tužitelj tvrdi da je riječ o tipskom (standardnom) ugovoru, koji je u cijelosti unaprijed sastavio tuženik, postupajući u okviru svoje registrirane trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita nastupao u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝ broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP/03), s obzirom da je kredit koristio za kupnju nekretnine, a ne za obavljanje profesionalne, poslovne ili poduzetničke djelatnosti. Tužitelj nadalje ističe da je korisnik kredita bio u neravnopravnom, podređenom položaju u odnosu na tuženika, da nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita, kao ni utjecaja na njezin sadržaj, budući da je riječ o unaprijed formuliranoj odredbi u sklopu standardnog ugovora. Također, korisniku kredita odredba nije bila dodatno pojašnjena od strane tuženika.

4. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, u stavku 2. istog članka propisano je da se smatra da o pojedinoj odredbi nije bilo pojedinačnih pregovora ako je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca, a potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito u slučaju standardnih ugovora, kakav je i predmetni. Stoga je stajališta da je predmeta ugovorna odredba ništetna.

5. S obzirom na ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tužitelj se poziva i na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje u tekstu: broj ZOO), prema kojem u slučaju ništetnosti svaka strana mora vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga smatra da je korisnik kredita, VU, prema tuženiku imao tražbinu povrata iznosa od 193,49 EUR, koji je platio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Navodi se da je korisnik kredita ustupio navedenu tražbinu tužitelju putem ugovora o ustupu tražbine, čime je tužitelj stekao pravo na traženi iznos.

6. Postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom postupku tužitelj traži da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 5.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 193,49 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 17. veljače 2006. do dana isplate.

7. Tužbi prileži Obavijest o ustupu tražbine (list 9 spisa), Izjava svjedoka VU od 3. svibnja 2024. (list 10 i 11 spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku od 1. lipnja 2023. predmeta ˝Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe˝ (list 12 spisa), dopis tuženika o iznosu i datumu naplate ulazne naknade (list 14 spisa), obračun prijevremene otplate kredita (list 15 spisa), e-mail dopis od 20. lipnja 2024. predmeta ˝Upit/zahtjev-visina naknade za obradu kredita (list 16 do 21 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sklopljen 1. lipnja 2023. između korisnika kredita VU kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 22 do 26 spisa), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 13664/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 4. veljače 2016. (list 27 do 29 spisa), Ugovor o kreditu od 13. veljače 006. (list 31 do 36 spisa) te sudska praksa (list 37 do 62 spisa).

8. Podnesak tuženika od 28. kolovoza 2024. sadrži odgovor na tužbu. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te iznosi niz pravnih i činjeničnih prigovora. Prije svega, tuženik ističe da se, imajući u vidu specifičnosti ugovornog odnosa između banke i njezina klijenta, priroda eventualne tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne naknade za obradu kredita protivi mogućnosti prijenosa takve tražbine na treću osobu. Slijedom toga, pozivajući se na čl. 80. st. 1. ZOO-a, tuženik smatra da je ustup takve tražbine nedopušten te da Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku, zbog čega tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu predmetnog iznosa.

9. Nadalje, tuženik ističe da se status potrošača, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP- a/03, ne presumira, već ga je na tužitelju teret dokazivanja. Tuženik osporava tvrdnju da bi odredba čl. 5.3. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi kako je korisniku kredita bilo unaprijed poznato da će biti dužan platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita, budući da mu je to bilo jasno i razumljivo prezentirano od strane zaposlenika banke.

10. Tuženik nadalje smatra da odredba čl. 5.3. Ugovora ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana te napominje da u vrijeme sklapanja Ugovora nisu postojala zakonska ograničenja koja bi onemogućavala ugovaranje predmetne ulazne naknade. Na kraju, tuženik ističe prigovor zastare, pozivajući se na petogodišnji zastarni rok koji je, prema njegovu stajalištu, počeo teći od dana plaćanja predmetne naknade i do dana podnošenja tužbe je istekao. Neovisno o tome, tvrdi da zakonske zatezne kamate mogu teći tek od dana podnošenja tužbe, budući da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj, pa se, prema čl. 1115. ZOO-a, u okviru povrata stečenog bez osnove ne može tražiti kamata prije dospjelosti tražbine.

11. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj ostaje kod svojih navoda i ističe da je ustup potrošačke tražbine valjan, pozivajući se na načelo dispozitivnosti imovinskih prava, te smatra da je, slijedom toga, aktivno legitimiran zahtijevati isplatu tražbine od tuženika u ovom postupku. U odnosu na status korisnika kredita kao potrošača, tužitelj navodi da on proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, budući da je kredit sklopljen radi financiranja kupnje stana, a ne za profesionalnu ili poduzetničku djelatnost. Ističe da će tu činjenicu dodatno potvrditi i korisnik kredita tijekom njegova saslušanja u postupku.

12. Tužitelj osporava tvrdnju tuženika da bi odredba čl. 5.3. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na ulaznu naknadu, predstavljala odredbu o predmetu ili cijeni ugovora, jer se, sukladno pravnoj teoriji i praksi, predmetom ugovora smatraju one odredbe koje određuju bitne činidbe ugovora, tj. obveze koje su konstitutivne za vrstu ugovora, dok ulazna naknada takvu narav nema. Slijedom toga, tužitelj smatra da se ta odredba može ocjenjivati s aspekta poštenosti i transparentnosti u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Također, tužitelj smatra da se sporna ugovorna odredba ne može smatrati jasnom, razumljivom niti lako uočljivom. Navodi da korisniku kredita nisu bili transparentno prikazani stvarni troškovi koje banka ima u vezi s obradom i odobravanjem kredita, nije bilo jasno zašto se iznos ulazne naknade određuje u postotku od iznosa kredita i nije bilo poznato po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati.

13. Tužitelj nadalje ističe da činjenica da se visina ulazne naknade određuje proporcionalno visini odobrenog kredita upućuje na to da naknada ne odražava stvarne troškove tuženika, budući da su takvi troškovi u osnovi fiksne naravi i ne bi smjeli biti povezani s iznosom kredita. Posebno naglašava da je radnje koje tuženik navodi kao opravdanje za naplatu naknade (poput obrade zahtjeva, savjetovanja, izrade ugovora i sl.) već sadržane u opisu poslova zaposlenika banke, te se za njih ne isplaćuje varijabilna naknada ovisna o iznosu kredita. Tužitelj također osporava tuženikovu tvrdnju o razgraničenju između operativnih, regulatornih i materijalnih troškova, smatrajući da se oni u biti preklapaju te da je neutemeljeno na temelju njih opravdavati visinu ulazne naknade. Zaključno, tužitelj smatra da su troškovi koji su na teret korisnika kredita prebačeni ugovaranjem ulazne naknade nerazmjerni njihovoj stvarnoj vrijednosti, čime se stvara značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. U prilog svojim tvrdnjama, tužitelj se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda od 5. studenog 2020., prema kojem ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz čl. 49. ZZP-a može biti proglašena ništetnom ako o njoj nije bilo pojedinačnih pregovora između stranaka.

15. Tužitelj nadalje osporava prigovor zastare, pozivajući se na stajalište građanskog odjela Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. godine, prema kojem zastarni rok za zahtjev za povrat iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći od dana izvršenja plaćanja, već od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime smatra da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

16. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

17. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.3. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, VU, temeljem te odredbe.

18. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita VU imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

19. Prema odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (s obzirom da je novi Zakon o zaštiti potrošača - ˝Narodne novine˝, broj 79/2007 stupio na snagu 7. kolovoza 2007., dok je Ugovor o kreditu sklopljen 20. prosinca 2006.), potrošačem se smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno odredbi toč. 2. istoga članka, trgovcem se smatra svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svojega zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi niti jedan podatak koji bi upućivao na to da je VU sklopio predmetni ugovor radi financiranja kupnje nekretnine u svrhu obavljanja svojeg zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, niti takva svrha proizlazi iz bilo kojeg drugog dokaza iz spisa, a osobito ne iz iskaza samog VU. Slijedom navedenog, zaključuje se da je VU predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, dok je tuženik, kao kreditna institucija čija je redovna djelatnost odobravanje kredita, nastupao u svojstvu trgovca, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

20. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj nije pojedinačno pregovarano smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatrat će se da nije bilo pregovora ako je odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru. Teret dokazivanja da je o takvoj odredbi pregovarano leži na trgovcu (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Ocjena poštenosti nije dopuštena za odredbe koje se odnose na predmet i cijenu ugovora ako su one jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). U slučaju nepoštenosti, ugovorna odredba je ništetna (čl. 87. ZZP/03).

21. Iz iskaza svjedoka VU proizlazi da on nije imao mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja pojedinih odredaba Ugovora o kreditu te da je taj ugovor u cijelosti pripremila banka (tuženik). Naveo je da je u pitanju bio kredit radi kupnje nekretnine te da mu je jedino tuženik mogao dati kredit. Tvrdi da se nekretnina nikada nije davala u najam niti se on bavio poduzetničkom djelatnošću. Iz njegovog iskaza proizlazi da je Ugovor pročitao i da ga je globalno razumio, ali da nije tražio posebno tumačenje pojedinih odredbi. Nije posebno pregovarao o visini ulazne naknade niti mu ju je netko posebno rastumačio. U svakom slučaju da on nema saznanja koji troškovi su se podmirivali tom naknadom.

22. Dakle, na temelju iskaza svjedoka VU, sud je utvrdio da odredba čl. 5.3. Ugovora o kreditu nije bila rezultat pojedinačnih pregovora između ugovornih strana.

23. Nadalje, odredba čl. 5.3. Ugovora o kreditu ne predstavlja niti predmet niti cijenu ugovora. Naime, prema čl. 1021. ZOO-a, predmet ugovora o kreditu je stavljanje određenog novčanog iznosa na raspolaganje korisniku, uz obvezu povrata tog iznosa i plaćanja ugovorene kamate. Tako je ugovoreno i u ovom slučaju – korisniku je stavljen na raspolaganje iznos od 30.900,00 CHF, uz rok otplate od 180 mjeseci i obvezu plaćanja anuiteta koji uključuju glavnicu i promjenjivu kamatnu stopu od 4,30% godišnje. Stoga, dodatna naknada za obradu i odobravanje kredita, ugovorena uz kamatu i odbijena od iznosa kredita, nije sastavni dio predmeta ni cijene ugovora, već je riječ o posebnoj ugovornoj obvezi. Slijedom navedenog, test jasnoće i razumljivosti iz čl. 84. ZZP/03 nije primjenjiv, jer se odnosi isključivo na odredbe koje čine predmet ili cijenu ugovora.

24. Tuženik izrijekom ne navodi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu korisniku dao informacije o tome koji se konkretni troškovi podmiruju naknadom za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Čak i u slučaju da je takva informacija bila dana, a što nije dokazano, okolnosti upućuju na suprotno. Naime, navodni troškovi koje tuženik navodi nisu prezentirani korisniku u trenutku sklapanja ugovora. Također, zaposlenici tuženika primaju plaću neovisno o broju i iznosu odobrenih kredita, a ostali spomenuti troškovi (npr. uredski materijal, energenti) ne variraju ovisno o vrsti ili visini kredita. Međutim, ulazna naknada se naplaćivala upravo u ovisnosti o tim parametrima, pa su korisnici s višim iznosom kredita plaćali i višu naknadu. Iz toga proizlazi da naknada nije određena utemeljeno na stvarnim troškovima tuženika, jer se povećanjem iznosa kredita ne povećavaju stvarni troškovi obrade, već je riječ o paušalnom, netransparentnom i nerazmjernom nametu na štetu potrošača.

25. Prema čl. 4. ZOO-a, sudionici obveznog odnosa dužni su se u njegovu zasnivanju i izvršavanju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, što podrazumijeva uzajamno obazrivo postupanje i uvažavanje interesa obje strane, uz poštovanje svrhe i cilja konkretnog pravnog odnosa. U konkretnom slučaju, budući da korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju čl. 5.3. Ugovora o kreditu, jer je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika (tzv. "uzmi ili ostavi" model), te da se naknadom za obradu i odobrenje kredita nisu pokrivali stvarni troškovi koje je tuženik imao, već je ista naplaćena iz iznosa kredita, dok su se kamate obračunavale na cjelokupni, nominalni iznos, iako korisniku nije bio u cijelosti stavljen na raspolaganje, sud zaključuje da je takva odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kao potrošača, čime se ispunjavaju pretpostavke za ocjenu te ugovorne odredbe kao nepoštene u smislu čl. 81. ZZP/03.

26. Slijedom navedenog, odredba iz posljednje rečenice članka 5.3. Ugovora o kreditu, kojom se korisnik obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, smatra se nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te je kao takva ništetna sukladno čl. 87. istog Zakona.

27. Nije razvidno na koju se dodatnu novčanu činidbu, osim obveze povrata glavnice kredita i plaćanja ugovornih (redovnih) kamata, korisnik kredita obvezuje temeljem sporne rečenice članka 5.3. Ugovora o kreditu. Prema čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena te određena ili odrediva. Sukladno članku 272. stavku 1. ZOO-a, činidba se smatra odredivom samo ako ugovor sadrži podatke na temelju kojih se ona može točno odrediti, ili ako su ugovorne strane povjerile trećoj osobi da je odredi. Budući da predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava potrebne podatke koji bi omogućili određivanje obveze plaćanja sporne naknade, te nije predviđeno da tu činidbu odredi treća, neovisna osoba, već isključivo tuženik kao ugovorno nadređena strana, navedena odredba protivna je prisilnim propisima i pravnoj sigurnosti, te je u tom dijelu neodređena i neodrediva.

28. Prema čl. 270. st. 1. ZOO-a, ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, već o djelomičnoj ništetnosti, i to samo u odnosu na dio odredbe članka 5.3. koji se odnosi na obvezu plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost pojedine odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako može opstati bez te odredbe i ako ista nije bila ni uvjet sklapanja ugovora niti odlučujuća pobuda za njegovo sklapanje. Kako plaćanje predmetne ulazne naknade nije predstavljalo odlučujuću pobudu niti uvjet za sklapanje Ugovora o kreditu, valja zaključiti da se u ovom slučaju radi o djelomičnoj ništetnosti.

29. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada jest uspostava obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, temeljem kojeg je korisnik kredita, VU, ovlašten zahtijevati povrat novčanog iznosa koji je tuženik, kao vjerovnik, stekao primjenom ništetne odredbe Ugovora. U skladu s čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, koji uređuju pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi, te čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koji uređuje stjecanje bez pravne osnove, korisnik kredita ima pravo na povrat iznosa plaćenog temeljem nevaljano ugovorene obveze.

30. Visina iznosa koji je VU uplatio tuženiku temeljem sporne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu nije predmet spora te iznosi 309,00 CHF, odnosno 193,49 EUR, a navedeni iznos naplaćen je dana 16. veljače 2006., što jasno proizlazi iz dopisa tuženika od 11. lipnja 2024.

31. Predmetna tražbina, kao i svaka druga tražbina osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom, koje su osobne naravi ili se po svojoj prirodi protive prijenosu na treće osobe, može biti predmet ustupa sukladno čl. 80. st. 1. ZOO-a. U skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj tražbine (cesionar) stječe prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do trenutka ustupa. Iz sadržaja Ugovora o ustupu tražbine jasno proizlazi da je VU ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, kamata i svih plaćenih naknada, nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

32. Potrebno je naglasiti da se tražbina smatra dovoljno određenom ako su u ugovoru jasno navedeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj tražbine, dok se smatra odredivom ako ugovor sadržava dovoljno podataka na temelju kojih se ti elementi mogu naknadno utvrditi, sukladno čl. 272. st. 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju, Ugovor o ustupu tražbine sadrži sve relevantne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom osnovu tražbine koja se ustupa, dok je utvrđenje visine same tražbine ostavljeno za naknadno određivanje, budući da se, u slučaju spora, visina potraživanja može utvrditi isključivo putem financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, predmetna tražbina je jasno određena, a time je i činidba iz Ugovora o ustupu tražbine pravno valjana i određena, te ne postoje pravne osnove za zaključak o ništetnosti tog ugovora zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbi čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

33. Činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača u konkretnom slučaju nije od pravnog značaja, jer je bitno jedino to da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe članka 5.3. Ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i kreditora. Riječ je o prenosivoj imovinsko-pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet ne mijenja prijenosom na drugog vjerovnika, budući da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na sadržaj same tražbine. To jasno proizlazi i iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, prema kojoj cesionar stječe ista prava prema dužniku koja je cedent imao do trenutka prijenosa tražbine. Novčane tražbine koje pripadaju potrošaču nisu osobne naravi, njihova priroda se ne protivi prijenosu na treće osobe, niti je njihov prijenos zabranjen zakonom. Stoga su iste, kao i većina novčanih tražbina, slobodno prenosive bez obzira na svojstvo njihova izvornog nositelja. Ovo je stajalište potvrđeno i praksom Suda Europske unije, osobito u presudama u predmetima C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran za potraživanje iznosa koji je tuženik primio od VU na ime ulazne naknade, temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu.

34. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a). Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da odredba čl. 5.3. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti citiranog dijela odredbe čl. 5.3. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 193,49 EUR s zateznim kamatama.

35. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik naplatio predmetnu naknadu, odnosno od 16. veljače 2006. (iako tužitelj kamate potražuje od 17. veljače 2006.), budući da je tuženik bio inicijator ugovaranja sporne ulazne naknade, koja je ugovorena bez mogućnosti njezina odbijanja od strane korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te narušava ravnopravnost prava i obveza ugovornih strana. Stoga je tuženik postupio nepošteno te mu je zbog toga sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

36. Međutim, zatezne kamate obračunavaju se prema kamatnoj stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, budući da je predmetna tražbina povrat sredstava stečenih temeljem ništetne ugovorne odredbe, odnosno bez pravne osnove, a ne na temelju trgovačkog ugovora. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži isplata zateznih kamata po višoj kamatnoj stopi, primjenjivoj na potraživanja iz trgovačkih ugovora (ugovora koje sklapaju trgovci u okviru svoje djelatnosti sukladno čl. 14. st. 2. ZOO-a), potrebno odbiti kao neosnovan.

37. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

38. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 193,49 EUR, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝, broj: 138/23, dalje u tekstu: OT), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 02. travnja 2025. u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 9/5 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 03. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT- a), za ročište od 28. kolovoza 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 336,70 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

39. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde od Zagrebačke banke o plaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka. Sud je ocijenio djelomično neosnovanim zahtjev tužitelja za pristup ročištu održanom dana 02. travnja 2025. jer se na istom nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi, a same izjave stranaka da ostaju kod svojih dotadašnjih navoda ne predstavljaju raspravljanje o glavnoj stvari. Također je djelomično odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka po pojedinim radnjama, budući da je vrijednost boda koju je naveo određena u nesrazmjeru s vrijednošću predmeta spora, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev za naknadu troškova na ime sudskih pristojbi.

40. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, a kako tužitelj zahtijeva njihovu isplatu po višoj stopi (onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo je u odnosu na razliku između navedene dvije stope zateznih kamata odbiti tužbeni zahtjev.

41. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 09. rujna 2025.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Melita Babić u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A

- Odvj. Sanja Vukina, OD Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića