Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice
M. K., OIB: ..., iz S., zastupane po.odvjetnicima u O. d. M. i J. d.o.o. u O., protiv tuženika A. b. d.d., OIB: ..., Z., zastupanog po odvjetnicima u O. d. K. & P. j.t.d. u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 30. kolovoza 2023., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice A. D., odvjetničke vježbenice u O. d. M. i J. d.o.o. u O., i punomoćnika tuženika M. P., odvjetničkog vježbenika u O. d. K. & P. j.t.d. u Z., po objavi 7. rujna 2023.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom
kreditu bez depozita br.: ... sklopljenog 15. svibnja 2007. između parničnih stranaka tužiteljice M. K., OIB: ..., iz S., kao korisnice kredita i prednika tuženika A. b. d.d., OIB: ..., iz Z., kao kreditora koja glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za
obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula)
jednokratno, unaprijed."
II. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., OIB: ..., iz Z., isplatiti tužiteljici M. K., OIB: ..., iz S., iznos od 156,34 EUR (slovima: stotinu pedeset šest eura trideset
četiri centa) / 1.177,93 kn 1 (slovima: tisuću sto sedamdeset sedam kuna devedeset
tri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od
15% za razdoblje od 25. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1.
siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne
stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.
prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po
stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., OIB: ..., Z., naknaditi tužiteljici M. K., OIB: ..., iz S., prouzročeni trošak u iznosu 368,72 EUR (slovima: tristo šezdeset osam
eura sedamdeset dva centa) / 2.778,13 kn (slovima: dvije tisuće sedamsto
sedamdeset osam kuna trinaest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od
7. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 14. siječnja 2022. navodi da je kao korisnica kredita 15.
svibnja 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom S. b. d.d. iz O., kasnije H. A. – A. B. d.d. iz Z., a danas A. B. d.d. iz Z., kao kreditorom, a u podružnici S. b. d.d. u O.. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Z.latka Š. iz O. 21. svibnja 2007. pod brojem: OV-2891/1-2007.
Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužiteljici kredit za kupovinu
osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja u iznosu od 13.300,00 CHF u kunskoj
protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja
kredita, dok se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima,
uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu i podmiriti isti u kunama obračunatim
prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan
plaćanja. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 7 godina. Kredit je otplaćen. Predmetni
ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je pod „VI.
Troškovi, u članku 6. stavku 1.„ ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti
naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja
trenutačno iznosi 2% jednokratno, unaprijed.“ Prilikom isplate kredita 1. lipnja 2007.
tuženik je tužiteljici naplatio 2,00% od iznosa kredita, točnije iznos od 266 CHF u
protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan naplate, odnosno iznos od 1.179,57 kn.
Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je ništetna, jer tuženik u vrijeme
isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu
članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08.,
125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO). U Ugovoru se ne navodi ni od čega se sastoji
predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 2,00% od iznosa kredita,
to je sporna odredba i neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 270. ZOO.
Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora
kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta
tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim
uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je
na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Stoga je
predmetna odredba nepoštena, a time i ništena temeljem odredbe članka 81. stavka
1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. – dalje: ZZP),
kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13. od 5. travnja 1993. o
nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno
načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača,
dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo
ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana
odredba na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila
znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Navedeno se
potvrđuje i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u odluci u spojenim predmetima
C-224/19 i C-259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan
konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na
njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-a. Opisano postupanje tuženika
dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake
vrijednosti činidaba utvrđene u članku 7. ZOO-a. Ugovaranje opisanih naknada
suprotno je i načelu iz članka 6. ZOO-a o zabrani zloupotrebe prava, kao i načelu iz
članka 10. stavka 3. ZOO-a. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz
Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... od 15. svibnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 2,00% od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik temeljem naznačene ugovorne odredbe tužiteljici 1. lipnja 2007. naplatio iznos od 1.179,57 kn, to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao naznačena novčana sredstva. Sukladno tomu, a pozivom na odredbu članka 323. ZOO tužiteljica predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu:
" Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom
kreditu bez depozita br.: ... sklopljenog 15. svibnja 2007. između parničnih stranaka tužiteljice M. K. iz S., OIB ... kao korisnika kredita i tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB ... kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula) jednokratno, unaprijed."
Nalaže se tuženiku A. B. d.d. iz Z., OIB ... da tužiteljici M. K. iz S., OIB ... isplati iznos od 1.179,57 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom po godišnjoj kamatnoj stopi počevši od 1. lipnja 2007.
pa do isplate, te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom
kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."
1.1. U podnesku od 21. kolovoza 2023. tužiteljica, a temeljem dokumentacije o
visini i datumu naplati ulazne naknade, konačno potražuje od tuženika isplatu iznosa
od 156,34 EUR/1.177,93 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom
tekućom od 25. svibnja 2007. pa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare, pa kako nije
određen posebni zastarni rok, restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
roku od pet godina (članak 225. ZOO-a). Prema članku 215. stavku 1. ZOO-a,
zastara počinje teći prvoga dana nakon dana dospjelosti obveze. S obzirom je od
navodnog stjecanja bez osnove do podnošenja tužbenog zahtjeva proteklo više od
pet godina, tužiteljičino potraživanje je u zastari. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda
RH od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje
teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, neprimjenjivo
je u ovome sporu zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Tuženik je, naime,
na osnovi zakona i sudske prakse koja je u tom trenutku bila na snazi stekao
subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, pa u to subjektivno pravo sa
ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati, ni naknadnim
zakonskim izmjenama ni izmijenjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.
2.1. Nadalje tuženik iznosi da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu određena, jer
je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju
troškovi u iznosu 2,00 posto. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje u iznosu od 2,00
posto od iznosa za koji je tužiteljici odobren kredit, konkretno od 13.300,00 CHF
prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Stoga
nema mjesta primjeni članka 270. ZOO-a.
2.2. Za odredbu članka 6. Ugovora o kreditu postoji zakonski temelj, naime,
tužiteljica je selektivno pristupila čitanju ZOO-a kao da se, osim navedene, nijedna
druga odredba tog zakona ne odnosi na ugovor o kreditu. Tako je tuženik (treba
stajati tužiteljica) zanemario članak 1022. stavak 2. u kojemu se navodi: Ugovorom o
kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi
obrade kredite su uvjeti davanja kredita. Budući ZOO izričito navodi da se oni
utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su ugovoreni bez valjane
pravne osnove. Ako bi se tako selektivno pristupilo odredbama ZOO-a o ugovoru o
kreditu i zaključilo da banka prilikom sklapanja ugovora o kreditu smije naplatiti samo
ugovorenu kamatu, moglo bi se doći do apsurdnog zaključka da banka prilikom
njegova sklapanja ne smije ugovoriti ni založno pravo na nekretnini. Navedeno je
(naknadno) potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2. stavku 1. točki 7. Zakona o
potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 52/16.) navodi da ukupni troškovi
kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje
potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim
troškova javnog bilježnika. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja
Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik imao pravo naplatiti tužiteljici i
druge naknade.
2.3. Odredba članak 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva
odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju
jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00 posto. Lako uočljiva jer je navedena u
članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o
kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti
potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP 03). Naknada koja se
odnosi na trošak obrade kredita bila je predmet prosudbe Suda Europske unije u
kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3.
listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi
Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU
zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka
pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu
naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive
Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim
ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom
zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori
i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na
teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti –
također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne
iznose. Terminologija Suda Europske unije možda može zbuniti, pa je za pojasniti da
isplatna naknada na teret potrošača u engleskom izvorniku glasi disbursement
commission, što je upravo sporna odredba za naknadu troškova obrade kredita
(doslovan prijevod bio bi provizija za isplatu). U točki 16. odluke je jasno navedeno
da je isplatna naknada na teret potrošača upravo naknada za troškove obrade
kredita koju je potrošač banci platio prije isplate kredita. Nadalje, u točki 75. presude
C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je
riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. i u toj
presudi Sud EU je zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je
izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5.
travnja 1993. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili
pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Dakle, prema
stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu
naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu
njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. U odnosu na
tužiteljičino pozivanje na presudu Suda EU C-224/19 od 16. srpnja 2020., tuženik
ističe da je to pozivanje izvan konteksta, imajući na umu spomenute odluke C-621/17
i C-84/19. Imajući na umu presude Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. i C-
84/19 od 3. rujna 2020., neosnovan je tužiteljičin zaključak da je u presudi C-224/19
od 16. srpnja 2020. pod „stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima“ Sud EU
imao na umu to da je banka trebala potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu
objasniti strukturu tog troška (trošak papira, hladnog pogona, zaposlenika i sl.). Stoga
u ovom sporu prvenstveno treba primijeniti presudu Suda EU C-621/17 od 3.
listopada 2019., u kojoj je jasno navedeno da banka ne mora potrošaču prikazati ni
strukturu troškova ni ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja sporne naknade,
kao što to neosnovano tvrdi tužiteljica. Suprotan stav, stav da trgovci moraju
potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili,
doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Dakle, tuženik je jasno i
transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom
kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne
obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to
učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne
samo u R. H. – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici detaljno
prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužiteljica dobila tablicu u kojoj bi
bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon,
koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na
stupanj tužiteljičine informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopila? Naknada
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama
svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. S tim u vezi tuženik napominje da je
austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od
30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni
zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu
unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i
zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi
Č. R. (Odluka Najvišeg suda Č. R. CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Č. R. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je konstantno pod intenzivnim nadzorom HNB, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao
dopis tuženika od 14. prosinca 2021. (stranica 4 spisa), Ugovor o namjenskom
kreditu bez depozita br.: ... od 15. svibnja 2007. (stranica 5-13 spisa), iskaz svjedokinje R. M. (stranica 81-82 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 82-83 spisa), isplatni nalog (stranica 90-91 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
4. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka B. P., budući je tuženik na ročištu 30. kolovoza 2023. odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6.
stavka 1. Ugovora o kreditu od 15. svibnja 2007. koja glasi: „Korisnik kredita
obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje
bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula) jednokratno,
unaprijed", te isplata iznosa od 1.177,93 kn na ime ništetne odredbe.
6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 15. svibnja 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik
tuženika - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom
kreditu bez depozita br.: ... kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema
Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi
2,00% jednokratno, unaprijed (članka 6. stavak 1.),
- da je kredit odobren za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja.
7. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje
jednokratnih troškova obrade kredita u visini 2,00% od iznosa kredita, sadržana u
članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade.
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
8. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano
prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).
8.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati
podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam
odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora
naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
8.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o
pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi
pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora
ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o
unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi
da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na
tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi
za obradu kredita i visini te naknade.
8.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s
navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva
plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih
kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora"
trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga
kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u
usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti
obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u
smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za
potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom
činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.
Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst,
imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom
kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja
kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu
činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog
ugovornog odnosa.
8.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija
odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi
samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba
zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva
tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.
Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene
tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom
utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat
pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za
obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i
odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve
navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene
poštenosti.
8.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP,
ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne
značajne neravnoteže na štetu potrošača.
8.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka
81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i
pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva
ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na
umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno
pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se
zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu
odredbu u pojedinačnim pregovorima.
8.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne
može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi
ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji
na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime,
značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno
oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen
potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja
nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
8.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne
novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju
plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno,
niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje
kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na
onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi
članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga
potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed
formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od
nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju
mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi
Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da
članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene
jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču
ne mora biti samo gramatički razumljiva.
9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke
pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu),
odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja
tih okolnosti ovaj sud je saslušao svjedokinju R. M., djelatnicu tuženika i tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 15. svibnja 2007.
9.1. Svjedokinja R. M. je iskazala da se unazad 20 godina zaposlila kod tuženika kod kojega je radila na različitim radnim mjestima, kao šalterski službenik, službenik u back office-u, kreditni referent. U vrijeme kada su odobravani krediti u CHF nije radila kao osobni bankar jer tada takovog mjesta nije ni bilo u banci, bar tako misli, davno je to bilo. Ljudi su dolazili u banku, primala je upite o kreditima, obavještavala klijente o uvjetima banke, klijenti su se vraćali na sklapanje
ugovora bilo svjedokinji bilo drugim službenicima. Osobno ne poznaje tužiteljicu, niti
se može sjetiti da je s njom sklapala ugovor o kreditu. Zna da su ugovore o kreditu
pisali pravnici i ti ugovori su sadržavali odredbe banke. Odredbe o obradi kredita kao
sastavni dio ugovora o kreditu nisu posebno objašnjavane klijentima ukoliko oni to
nisu tražili već su objašnjavane jedino ukoliko su oni to izrijekom zatražili, a razlog
tome je jer to nije bio bitan dio ugovora. Ne sjeća se da bi ju itko od klijenata pitao što
znači trošak obrade kredita i što isti sadrži. Ne sjeća se da li je njoj itko rekao što
znači trošak obrade kredita i što sadrži, pretpostavljala je da se radi o trošku
prikupljanja dokumentacije, rada s klijentom, troškovima obrazaca i slično. Naime,
banka je davala uvijete kreditiranja i među tim uvjetima nalazio se i trošak obrade
kredita. U uvjetima banke također je bilo propisano da ukoliko klijent koristi neke
druge proizvode banke, tada je ta naknada mogla biti manja. Nakon što joj je od
strane suda predočen ugovor o kreditu, navela je da na istome nije njezin paraf,
obzirom na ono što može vidjeti iz ugovora jer su potpisi samo djelomično vidljivi. Ne
zna da li je ona u konkretnom slučaju pregovarala sa tužiteljicom oko kredita, naime
njih je u banci bilo puno, i moglo se dogoditi da netko razgovara s klijentom, upozna
ga sa uvjetima, a da netko drugi odradi ostatak posla i potpiše ugovor. Klijenti su bili
upoznati sa visinom naknade za obradu kredita, naime prije sklapanja ugovora o
kreditu upoznati su sa uvjetima banke, a u uvjetima je bila sadržana i odredba o visini
naknade za obradu kredita. Ne sjeća se da li je od strane klijenata ikada bilo
prigovora u vezi visine naknade za obradu kredita.
9.2. Tužiteljica M. K. je iskazala da je kredit digla radi kupovine auta, naime, pokvario joj se motor na starom automobilu, a kako ima sina invalida, bila je primorana kupiti auto. Obratila se tadašnjoj S. b. za kredit, ponuđen joj je kredit u CHF kao povoljniji. Bilo joj je bitno da zna koliko će joj iznositi rata kredita, koliko godina će morati kredit otplaćivati i da li će ga moći otplaćivati. Ponuđen joj je ugovor koji je prihvatila, potpisala je što je bilo potrebno, potom je upućena kod javnog bilježnika i to je to. Sjeća se da je kredit sklopila s muškom osobom, predstavnikom banke. Ponuđena joj je kamata koja je bila prihvatljiva kao i iznos
kredita koji je mogla otplaćivati. Nije sudjelovala u pisanju ugovora o kreditu, već je
banka sačinila taj ugovor sukladno svojim uvjetima. Naknada za obradu kredita bila
je u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu
nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita. U svemu tome je laik i
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
podrazumijevala je će banka napraviti sve kako treba i da ju neće ničim oštetiti. Ni
dan danas ne zna na što se odnosi ta naknada za obradu kredita. Nije ništa posebno
plaćala na ime naknade za obradu kredita, pretpostavlja da je to bilo sve u okviru
samog ugovora o kreditu.
9.3. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da saslušana svjedokinja,
djelatnica tuženika, koju je upravo tuženik predložio na okolnost dokazivanja da se u
odnosu na ovu naknadu pojedinačno pregovaralo, nije pregovarala s tužiteljicom o
uvjetima sklapanja kredita, budući se nije niti sjećala tužiteljice niti je parafirala
Ugovor o kreditu od 15. svibnja 2007., a što je potvrdila i tužiteljica rekavši da je
pregovarala s muškom osobom. Svjedokinja je samo uopćeno govorila o sklapanju
ugovora u kreditu, navevši da se o naknadi za obradu kredita nije posebno
pregovaralo, jer ista nije bitni sastojak ugovora, kao i da sama nije znala na što se ta
naknada odnosi. Tužiteljici je pak bilo bitno da zna koliko će joj iznositi rata kredita,
koliko godina će morati kredit otplaćivati i da li će ga moći otplaćivati, time da je
naknada za obradu kredita bila u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i
potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o toj naknadi niti ona i dana
danas ne zna na što se ta naknada odnosi. Tužiteljica niti svjedokinja nisu
sudjelovale u pisanju ugovora o kreditu, već su pravnici u banci sačinili taj ugovor
sukladno svojim uvjetima.
9.4. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj
stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje
prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od
2,00% iznosa kredita.
9.5. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su
među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu
kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih
je uzeti ili ostaviti.
9.6. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu
ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što
podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji
pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama
između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito
znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni
su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome
računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
9.7. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima
uopće radi, u visini od čak 2% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo
je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9.8. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je
omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali
sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba
poštena.
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
9.9. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno
pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije
imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena
odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te
ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.
9.10. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz
članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.
10. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za
obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je
propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužiteljici ono što je
primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
10.1. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se
vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna
kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice,
potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i to u visini od 2,00% od
iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice
potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je
tuženik, nepošten stjecatelj. Stoga tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu
kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
10.2. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu tužiteljica je
tuženiku 25. svibnja 2007. isplatila iznos od 1.177,93 kn koji iznosi 2,00% od iznosa
kredita, što je vidljivo iz isplatnog naloga (stranica 90-91 spisa).
10.3. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je
utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga
tužiteljici zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te
naknade.
10.4. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je
sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1.
siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1.
kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj
78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj
114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj
156/22.).
11. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda R. H. u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30.
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok
u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje
teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način
ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od
dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno
pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa
zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
12. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i
članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92.,
112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. –
pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda R. H., 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.177,93 kn. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu 375,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 16. ožujka 2022. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 12. travnja 2023. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 25. svibnja 2023. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 30. kolovoza 2023. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i
trošak pristupa na ročište za objavu 7. rujna 2023. u iznosu 187,50 kn (Tbr. 9. točka
3. Tarife), što uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.578,13 kn. Tužiteljici je priznat i trošak
plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 100,00 kn i trošak sudske pristojbe za
presudu u iznosu 100,00 kn, dakle ukupan trošak tužiteljice iznosi 2.778,13 kn. Na
dosuđeni parnični trošak dosuđene su joj i zatezne kamate koje teku od 7. rujna
2023., kao dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate.
12.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 20. siječnja 2023., budući u
istom u bitnom iznosi sve ono što je već iznijela u podnesku od 16. ožujka 2022. Nije
joj priznat niti trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2023., budući isti nije bio
potreban za vođenje ovoga postupka.
13. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U O. 7. rujna 2023.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci
koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra
izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Poslovni broj: 98 P-37/2022-28
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a
uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena
onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP).
Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na
internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana,
računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj
rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11.
ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. O. d. M. i J. d.o.o. u O.
2. O. d. K. & P. j.t.d., Z.