REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4882/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Ankici Zorić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja LTH Alucast d.o.o., Čakovec, Republike Austrije 3, OIB: 32728164082, kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Ivković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ivković & Kruc j.t.d., Zagreb, Ulica kralja Zvonimira 66, protiv tuženika Hrvatskog operatora tržišta energije d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB: 75801633608, radi umanjenja visine naknade za obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju, 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog operatora tržišta energije d.o.o., KLASA: UP/I-310-02/20-02/68, URBROJ: 251-544-04-24-23 od 29. listopada 2024.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće petsto eura) u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-310-02/20-02/68, URBROJ: 251-544-04-24-23 od 29. listopada 2024., odbačen je tužiteljev zahtjev za umanjenje visine naknade za obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju (OIEiK).

2. Tužitelji u tužbi u bitnom navodi da je zahtjev predan pravodobno – unutar roka od 60 dana prije isteka važenja starog rješenja, kako izričito kaže Uredba. Smatra da je Tuženik pogrešno protumačio normu te da rok nije prekluzivan, jer odredba ne sadrži sankciju gubitka prava ako se zahtjev ne podnese ranije. Predlaže poništiti pobijano rješenje i dodijeliti potporu u obliku umanjenja naknade za OIEiK od 1. prosinca 2024. na rok od godinu dana te naložiti tuženiku naknadu troškova spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je tužiteljev zahtjev za umanjenje naknade za OIEiK od 25. listopada 2024. odbačen jer nije podnesen u propisanom roku. Prema članku 4. stavku 1. Uredbe, zahtjev je potrebno podnijeti 60 dana prije isteka važenja rješenja. Smatra da je rok prekluzivan, a ne instruktivan, jer osigurava kontinuitet u ostvarivanju prava na potporu te omogućava tuženiku provedbu postupka u zakonskim rokovima. Ističe da sustav potpore ne predviđa retroaktivno umanjenje naknade, pa propuštanje roka dovodi do gubitka prava za naredno razdoblje. Ukazuje da Europska komisija u odluci SA.102294 potvrđuje obvezu pravodobnog podnošenja zahtjeva. Ističe da je tužitelj 2023. godine zahtjev podnio pravodobno, a tuženik ga je više puta obavijestio (e-mailom i dopisom) o obvezi poštivanja roka. Stoga smatra da je ovogodišnji propust isključivo odgovornost tužitelja.

4. Tužitelj se u podnesku od 31. ožujka 2025. u bitnom očituje na odgovor tuženika i osporava njegovo tumačenje čl. 4. st. 1. Uredbe. Navodi da tuženik tvrdi da se izraz „nakon njegova isteka“ odnosi na vremenski kontinuitet prava, no tužitelj argumentira da gramatička struktura odredbe jasno pokazuje da se taj izraz odnosi na rok za podnošenje zahtjeva. Ističe da čak i sam tuženik priznaje da gramatičko tumačenje ide u prilog tužitelju, pa pokušava primijeniti logičko i teleološko tumačenje. Smatra da je argument tuženika o 60 dana iz ZOUP-a promašen, jer pravo može teći od dana podnošenja zahtjeva (primjeri iz drugih zakona). Smatra da tvrdnja da je riječ o prekluzivnom roku nije u skladu sa sudskom praksom, prema kojoj rokovi bez izričite sankcije predstavljaju instruktivne rokove (citirano više odluka sudova i Ustavnog suda). Ističe da čak i ako je odredba nejasna, treba je tumačiti u korist slabije strane – tužitelja. Ukazuje da sam tuženik u svojim obavijestima nije spominjao gubitak prava kao posljedicu propuštanja roka. Ukazuje da je posljedica osporenog rješenja gubitak potpore od preko 100.000 EUR godišnje, što ozbiljno ugrožava poslovanje tužitelja. Smatra da to predstavlja očitu nepravičnost i suprotno je cilju EU mjera za smanjenje troškova električne energije poduzetnika. Ukazuje da čl. 6. ZOUP-a dopušta ograničenje prava samo ako je to zakonom propisano, a budući da zakonodavac nije predvidio gubitak prava kao posljedicu propuštanja roka, smatra da je tuženikovo postupanje nerazmjerno. Ističe da se prema standardu Ustavnog suda, radi o pretjeranom formalizmu jer je tuženik mehanički primijenio rok bez uvažavanja konteksta i posljedica.

5. Tuženik u podnesku od 5. svibnja 2025. u bitnom navodi ostaje pri ranijem odgovoru na tužbu i obrazloženju osporavanog rješenja. Protivi se tužbi i zahtjevu za naknadu troškova u cijelosti. Tuženik tvrdi da su navodi tužitelja paušalni i pogrešni, zanemarujući smisao i svrhu Uredbe i sustava umanjenja naknade za OIEiK. Ističe da je sustav uspostavljen u skladu sa Smjernicama EU i nacionalnim zakonodavstvom. Tuženik objašnjava da prava na umanjenje naknade za OIEiK započinju obračunom prvog dana u mjesecu nakon što rješenje postane izvršno, a ne od dana podnošenja zahtjeva, što tužitelj pogrešno tvrdi. Tumačenje tužitelja bi rezultiralo dvostrukim ostvarivanjem prava, što je zabranjeno i suprotno pravilima o državnim potporama. Tuženik navodi da citirane sudske presude nisu primjenjive jer se odnose na različite činjenične i pravne okolnosti, a da tužitelj u konkretnom slučaju još nema stečeno pravo, već tek treba dokazati ispunjenje uvjeta. Tuženik naglašava da je rok za podnošenje zahtjeva prekluzivan i da je tužitelj bio upoznat s procedurom jer sudjeluje u sustavu od 2020. godine. Obavještavanje od strane tuženika nije obveza, ali je izvršeno (e-mail 29. svibnja 2023.). Tuženik osporava tužiteljev izračun gubitka (100.000 €), ističući da bi prava po novom rješenju iznosila 81.374,61 €, jer se visina naknade određuje na temelju troškova električne energije u prethodne tri godine. Tuženik ističe da se postupanje u ovom slučaju temelji na zakonu, Uredbi, Smjernicama i načelima državnih potpora te da tužitelj ne može ignorirati zakonske odredbe i prekluzivne rokove. Tuženik smatra da su činjenično stanje i primjena prava ispravni. Predlaže da se tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova odbiju kao neosnovani, a podredno da se tužbeni zahtjev za razdoblje od 1. svibnja 2025. do 30. studenoga 2025. odbije jer tužitelj ostvaruje pravo od 1. svibnja 2025. po novom rješenju.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 9. rujna 2025. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika.

6.1. Tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe, tužbenog zahtjeva i dosadašnjih podnesaka. S obzirom na nove okolnosti, tužitelj je na ročištu preinačio tužbeni zahtjev u točki II. u dijelu koji se odnosi na razdoblje trajanja potpore, te sada traži priznanje prava na potporu za razdoblje od 1. prosinca 2024. do 30. travnja 2025.

6.2. Tuženik ostaje kod odgovora na tužbu i priloženih podnesaka. Navodi da iz odredbe članka 4. stavka 1. Uredbe o kriterijima za plaćanje umanjene naknade za obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju jasno proizlazi obveza podnošenja zahtjeva u roku od 60 dana prije isteka važenja rješenja. Ističe da je tužitelj bio dužan poznavati tu obvezu, tim više što koristi pravo na umanjenje naknade od 2020. godine te je više puta bio upozoravan na tu obvezu, što proizlazi iz spisa i priloženih dokaza.

6.3. Tužitelj izjavljuje da je poznavao spornu odredbu, ali ne smatra da ona propisuje prekluzivan rok, jer zakonodavac u njoj nije upotrijebio formulacije poput „najkasnije“ ili „ne kasnije od“, zbog čega propuštanje tog roka, prema njegovom stajalištu, ne može imati za posljedicu potpuni gubitak prava.

6.4. Na poseban upit suda, tuženik dodatno pojašnjava da se u predmetnim upravnim stvarima u pravilu odlučuje neposredno, a iznimno vođenjem ispitnog postupka. Naglašava da rok od 30 dana za donošenje rješenja teče od dana kada je zahtjev uredan, dok u slučaju da zahtjev zahtijeva dopunu, rok počinje teći tek od dana podnošenja dopune, sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj 25. listopada 2024. podnio zahtjev za umanjenje visine naknade za obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju (OIEiK);

- da je tužitelj prethodno, temeljem rješenja Operatora tržišta od 17. kolovoza 2023., ostvario pravo na umanjenje naknade za OIEiK do 30. studenoga 2024.;

- da je novi zahtjev tužitelj podnio 25. listopada 2024.

7. Tuženik je utvrdio da zahtjev nije podnesen u zakonom propisanom roku iz članka 4. stavka 1. Uredbe o kriterijima za plaćanje umanjene naknade za obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju (Narodne novine, broj 31/23.; dalje Uredba) pa time nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, zbog čega je zahtjev odbačen sukladno članku 41. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.; dalje ZUP).

8. Prema odredbi čl. 4. st. 1. Uredbe, ako je poduzetnik temeljem Rješenja iz članka 3. stavka 7. ove Uredbe stekao pravo na plaćanje umanjene visine naknade za OIEiK, nakon njegova isteka, a u cilju daljnjeg ostvarivanja takvog prava, dužan je ponovno podnijeti zahtjev iz članka 3. stavka 2. ove Uredbe u roku od 60 dana prije isteka važenja tog Rješenja.

9. Ako se odredba čl. 4. st. 1. Uredbe primijeni strogo jezičnim tumačenjem prema kojem zahtjev mora biti podnesen „u roku od 60 dana prije isteka važenja tog rješenja“, na opisane okolnosti, tada se može zaključiti da rok od 60 dana prije isteka rješenja znači razdoblje od 1. listopada 2024. do 30. studenoga 2024. (ako se prihvati tumačenje tuženika da poduzetniku pravo vrijedi do 30. studenoga 2024., a ne do 1. prosinca 2024.), dakle, zadnjih 60 dana prije isteka važenja. Tekst odredbe koristi izraz „u roku od 60 dana prije isteka“, što gramatički upućuje na interval koji prethodi isteku, a ne na krajnji rok „najkasnije 60 dana prije isteka“. Budući da je zahtjev podnesen 25. listopada 2024., on je podnesen unutar tog roka. Prema strogo gramatičkom tumačenju odredbe, zahtjev je pravodoban.

10. Sud ne zanemaruje teleološke razloge na koje se poziva tuženik, a koji se odnose na osiguranje pravodobne obrade zahtjeva radi kontinuiteta u ostvarivanju prava. Međutim, upravo iz tih razloga proizlazi da zahtjev podnesen 25. listopada 2024. nije mogao dovesti do prekida u ostvarivanju prava jer je ostavljao dovoljno vremena za donošenje odluke prije isteka postojećeg prava (više od 30 dana, što odgovara zakonskom roku za neposredno rješavanje iz čl. 101. st. 1. ZUP-a). Čak i u slučaju vođenja ispitnog postupka, s rokom od 60 dana (čl. 101. st. 2. ZUP-a), upravno tijelo moglo je donijeti rješenje koje ne bi za posljedicu imalo potpuni gubitak prava, već bi, i kada bi odluka bila donesena nakon isteka ranijeg rješenja, novo rješenje moglo proizvoditi učinke ex nunc, čime bi se osiguralo daljnje ostvarivanje prava, eventualno s manjim prekidom, ali ne i s trajnim gubitkom ili s dužim prekidom do donošenja novog rješenja povodom novog zahtjeva.

11. Sud stoga ocjenjuje da odredba članka 4. stavka 1. Uredbe ne propisuje prekluzivan rok čije bi propuštanje dovodilo do potpunog gubitka prava. U Uredbi nije izričito predviđena takva sankcija, niti je upotrjebljena formulacija koja je karakteristična za prekluzivne rokove („najkasnije“, „ne kasnije od“ i sl.). Iz toga slijedi da rok ima instruktivnu prirodu, usmjeren prvenstveno na pravodobnu obradu zahtjeva radi kontinuiteta u ostvarivanju prava, ali ne i na potpuni gubitak prava.

12. Polazeći od svega navedenog, Sud zaključuje da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja ocijenio nepravodobnim i odbacio ga, umjesto da ga razmotri u meritumu.

13. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje nezakonito.

14. S obzirom na sve naprijed navedeno Sud je odlučio kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

15. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Tuženik je izgubio spor te je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a dužan tužitelju nadoknaditi opravdane izdatke učinjene u tijeku spora, a koji obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika. Tužitelju treba kao opravdan izdatak u smislu članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a priznati trošak za sastavljanje tužbe i zastupanja na raspravi. Imajući na umu da se sukladno članku 144. stavku 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23.), tužitelj ima pravo na naknadu u iznosu od 2.000,00 eura (Tbr. 27), uvećano za PDV u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 46 Tarife), ukupno 2.500,00 eura. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao točki II. izreke ove presude.

16. Prema ocjeni ovog Suda trošak za sastavljanje podnesaka od 31. ožujka 2025. u iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za PDV, ne predstavlja opravdan izdatak. Tužitelj nema pravo na naknadu troška po osnovi nagrade za sastav tog podneska i istovremeno pravo na nagradu opunomoćenika za pristup na raspravu, već tužitelj ima u pravo na naknadu samo za zastupanje na raspravi. Naime, nije opravdano priznati tužitelju dvostruku naknadu, jer se isti učinak mogao postići usmenim izlaganjem navoda iz tog podneska na održanoj raspravi. Dakle, tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Ivan Ivković – elektroničkim putem

2. Hrvatski operator tržišta energije d.o.o. – elektroničkim putem

3. U spis