Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-231/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dovršene 6. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić, odvjetnice u odvjetničkom uredu Irene Blauhorn, odvjetnice iz Karlovca, te punomoćnice tuženika Kornelije Karić, odvjetnice u OD Mađarić & Lui iz Zagreba, po objavi 09. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 626,20 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 1,10 EUR od 31.08.2006. pa do isplate

- 1,24 EUR od 30.09.2006. pa do isplate

- 0,93 EUR od 31.10.2006. pa do isplate

- 9,66 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 12,44 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 14,44 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

- 15,35 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

- 12,86 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 13,33 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 9,51 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

- 6,71 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 7,45 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 8,93 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 8,80 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 7,31 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 9,64 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 0,48 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

- 8,00 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

- 4,37 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

- 15,58 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

- 14,84 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

- 19,19 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 18,36 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 19,97 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 33,89 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

- 31,03 EUR od 17.07.2010. pa do isplate

- 126,01 EUR od 17.07.2010. pa do isplate

- 194,78 EUR od 04.08.2010. pa do isplate

II Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 938,27 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio dana 06.srpnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj 148-50-355338, solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz [adresa] pod brojem OU-354/2006, kojim je podigao kredit u iznosu od 16.680,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene važeće na dan korištenja i s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje pobliže navodi da je u prethodno navedeni ugovor tužena ugradila odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a da se o istoj odredbi nije pojedinačno raspravljalo, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ima za posljedicu nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Nastavno posebno ističe da je je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., pravomoćno presuđeno kako je između ostalih i ovdje tužena banka „u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena (banka) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ S tim u vezi ističe kako je navedenim presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, NN 41/14, 1110/15, 14/19, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, s time da je identično bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe. Također je čl. 502.c ZPP-a propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je po tvrdnji tuženika, prethodno spomenuta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom zahtjeva radi zaštite kolektivnih interesa potrošača prava, kojom je sud valutnu klauzulu u CHF proglasio nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženika, pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora a tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

1.1. Tužitelj završno ističe da je, plaćajući rate kredita koje se temelje na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, preplato svoju obvezu pa ovom tužbom postavlja zahtjev da mu tuženik vrati ono što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog od iznosa pa do isplate, a sve obzirom su dakle odredbe cit. ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora, ništetne. Stoga u tužbenom zahtjevu u tužbu predlaže donijeti presudu kojom će se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. naložiti da mu isplati iznos od 660,00 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, uz troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

1.2. Nakon provedenog vještačenja i izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka, u podnesku od 19.studenog 2024. predlaže donijeti presudu kojom će se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. naložiti da mu isplati ukupni iznos od 626,20 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos razlike, uz troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka, a sve prema izračunu iz Nalaza i mišljenja vještaka od 31.10.2024.godine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se očituje da nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu dana 06.07.2006. g. kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.680,00 uz ugovorenu redovnu kamatu 5,20 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, ali iznosi da je id. Ugovor broj 148-50-3557338 sklopljen između tužitelja i tuženika sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a kojim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a da je obveza korisnika kredita platiti banci ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. U odnosu pak na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tuženik prigovara da je neutemeljeno tužiteljevo isticanje kako je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, te kao takva ništetna, obzirom se ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik u tom smislu obrazlaže da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, a iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom i da je neosnovano tužiteljevo isticanje da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik nastavno dodaje kako je pri sklapanju Ugovora obavijestio tužitelja o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, a tužitelj je po vlastitom izboru, nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF, pa takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Nadalje tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva te tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF kao ni bilo koje druge strane valute. Nasuprot tvrdnjama tužitelja, tuženik ističe da je ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i sam preuzeo valutni rizik obzirom ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteta rata ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja ovisno o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula). Naime, po tuženiku svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Stoga po tuženiku nisu osnovani navodi tužitelja da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kako tuženik dalje navodi, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03:

a) da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Međutim, obzirom je tužitelj nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, to je po tuženiku razvidno je dakle tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik pored toga ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, navodeći da je sukladno čl. 226. zakona o obveznim odnosima propisano kako takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.2. Tuženik se najzad protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“, jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Obrazlaže da tužitelj ne može smatrati kako je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već smatra da tužitelj to mora dokazati, obzirom tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe i ne može se pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik nadalje osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i potražuje trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 148-50- 3557338 od 06.07. 2006. (list 6-9 spisa) s punomoći i javnobilježničkom potvrdom u privitku, u Ponudu i potvrdu javnog bilježnika na listu 12 – 13 spisa, u Otplatni plan na listu 14 – 16 spisa, u Prijepis knjigovodstvenih kartica na listu 17 – 19 spisa, u potvrde o uplati sudske pristojbe, u Zahtjev za kredit priložen na pripremnom ročištu od 17.07.2024., u potvrdu o uplati predujma, te uvid u Troškovnik tužitelja i Troškovnik tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 14.06.2024. i 17.07.2024., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka D&S d.o.o. za knjigovodstveno, računovodstveno i financijsko vještačenje od 31.10.2024., podnesak tužitelja od 19.11.2024. kojim precizira tužbeni zahtjev i iskaz tužitelja dan na završnom ročištu od 06.05.2025.godine.

4. Nakon provedenog postupka sud je prihvatio konačno precizirani tužbeni zahtjev kao osnovan, obzirom je istim tužitelj potraživao povrat utuženog iznosa s osnove preplate zbog ugovorene valute CHF, a sve imajući u vidu ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valute uz koju je vezana glavnica, što je za posljedicu imalo da je zbog promjene tečaja tužitelj platio daleko veći iznos od ugovorenog. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23 (ZOO).

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu dana 06. srpnja 2006. (list 6-9 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u u kunskoj protuvrijednosti od 16.680,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja t.j. isplate kredita (točka 1. ugovora), a radi se o kreditu za kupnju motornog vozila iz točke 6. Ugovora,

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit kroz 60 mjeseci, točka 4. Ugovora, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema Otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita, kako se navodi u točki 7. Ugovora,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% s time da je naznačeno kako je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da se također plaća jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita

6. Također je neosporno da je tuženik za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

7. Vezano pak uz potraživanja u mnogim istovrsnim ili sličnim predmetima pokrenutim kod ovog ili drugih sudova u kojima su stranke utuživale banke i tražile povrat preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu bilo zbog promjenjivosti kamatne stope ili promjene tečaja CHF odnosno s osnove valutne klauzule, za utvrditi je da je:

- u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je id. pravomoćnom presudom utvrđeno kako je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te time da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene, kao i da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, pa da njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

8. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je Između ostalih ovdje tužena banka u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine da je postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i da je postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je ovdje i tužena banka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima bila promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

9. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama, koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca, radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, što u osnovi i ovog postupka, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju, takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu, koji je sklopljen između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, uz to što je i takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i ništetnom, ovaj sud smatra da je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a vezan takvim pravnim utvrđenjima u ovom postupku. To tim više što se nakon iskaza tužitelja ne utvrđuje nešto drugo, nego da se i u ovom slučaju radi o ništetnim odredbama, što se kao prethodno pitanje utvrđuje u ovom postupku, a što neizravno proizlazi iz iskaza tužitelja. Naime, u iskazu je tužitelj naveo da je planirao kupiti novi auto i obratio se auto kući Grand auto koja je bila zastupnik za automobile marke Ford, pa su mu oni ponudili svoj angažman. U to vrijeme je dosta radio na terenu i nije mogao sam dolaziti u auto kuću, kako navodi, pa je većinu stvari „odradila auto kuća a njega su kontaktirali samo telefonski“. Prvi puta su izmjenjivali podatke, a drugi put je pozvan na potpis i potpisao je ugovor koji je kako navodi „bio pripremljen“, dok je treći puta preuzeo automobil. Tužitelj je uz to dodao kako je već imao ugovor „kod svojeg kreditora“ i nije bio kreditno sposoban za podizanje (dakle novog) kredita, ali mu je ova auto kuća rekla da će oni to riješiti, da imaju soluciju i svoju banku, te je takvo rješenje bilo upravo podizanje predmetnog kredita u protuvrijednosti u CHF. Sjeća se da je na početku rata bila oko 1.200,00 kn, a onda je počela rasti pa je kredit morao otplatiti što prije kako se ne bi nastavio rast i potreba za izdvajanjem povećanih sredstava za otplatu kredita.

13.1. Na upit svoje punomoćnice o upozorenju na rizik podizanja kredita u valuti CHF tužitelj je izrijekom naveo kako nije bio upozoravan, a rate kredita je otplaćivao kroz mjesečne anuitete koji su mu skidani s plaće. Također je izrijekom odgovorio kako, dakle, nije odlazio u banku RBA radi razgovora o uvjetima već je razgovor o kreditu vodio „putem telefona“, kako je naprijed naveo. Na upit pun. tuženika očitovao se o mogućnosti čitanja ugovora prije potpisivanja, s time da nije znao i mogao razumjeti sve što stoji u ugovoru „jer nije u tom području i ništa mu nije razjašnjeno“.

13.2. Nadalje je također odgovorio da nije samoinicijativno otišao u banku ni tražio razjašnjenje „jer je vjerovao trgovcu u auto kući da će sve biti obavljeno profesionalno i u granicama običaja, te da u tom smislu nije niti pokušao mijenjati odredbe ugovora obzirom je dakle vjerovao trgovcu“. Na upit pak pun. tuženika je li prilikom sklapanja ugovora bio svjestan mogućnosti promjenjivosti tečaja CHF-a, odgovorio je „da nije bio svjestan jer je u to vrijeme tečaj bio stabilan“, a na dodatni upit svoje pun. je li bio upozoren od strane djelatnika u auto kući da bi tečaj mogao rasti, odrično je odgovorio da nije bio upozoren.

14. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za utvrditi je da tužitelju kod sklapanja ugovora nije pobliže obrazložen sadržaj niti je upozoren na rizik podizanja kredita u tečaju CHF, kao ni na mogućnost brzog povisivanja kamatne stope jednostranom odlukom banke, a uz to je za zaključiti da je evidentno potpisao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“. Pri tom je opće poznato da se o odredbama akata kreditora, a ovdje tužene banke koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati, niti se evidentno pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora iz predmeta ovog postupka. Naime, iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi dakle da tužitelj ni nije pojedinačno pregovarao s tuženikom o odredbama cit. Ugovora o kreditu, već je prihvatio ponudu koja mu je data od strane tuženika u formi ugovora, a razvidno je da je takav ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku i da se evidentno radi o tipskom ugovoru, koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora zaključenih u tom razdoblju s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor o kreditu sastavljen je od strane pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, te je na tužitelju ostalo samo da ga prihvati, a on je to i učinio te sa svoje strane poštivao ugovorne odredbe i otplaćivao kredit. Kod toga čak sama okolnost je li tužitelj pročitao odredbe ugovora prije potpisivanja i nije od značajnijeg utjecaja za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je bitno za utvrditi je li o istim odredbama tužitelj uopće mogao pregovarati i jesu li takve odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a što se utvrđuje i u ovom postupku. Slijedom toga je valjalo utvrditi ništetnost valutne klauzule i u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je u tom smislu primila na temelju ništetnog dijela ugovora. Stoga tužitelj u smislu čl. 324. ZOO-a ima pravo primiti isplatu potraživanja kojeg potražuje ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.

15. Najzad se ne nalazi ni opravdanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, imajući u vidu da je tužitelj podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 12.travnja 2023., te je u tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule tj. tečajne razlike za utuženi period od kolovoza 2006. do kolovoza 2010., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa je podnesena dana 4. travnja 2012., te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.godine.

16. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima ili ZOO-a kraće, NN 35/05 i dr., propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

17. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

18. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka određeno je da u slučaju kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u cilju zaštite, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

19. Podnošenjem pak kolektivne tužbe u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava Trgovačkom sudu u Zagrebu, prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, pri čemu se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

20. O tome je pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u odluci broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., koja je donijeta povodom revizije (podnijete protiv presude ŽS-a u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. - u kojoj je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?". U citiranoj odluci VSRH-a zauzeto je shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

21. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed navedeno nije bila u zastari, te je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, pa se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Stoga bi zastara za individualne tužbe počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbine s osnova povrata preplaćene kamate, a 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF). Kako je dakle, tužba u ovom predmetu podnesena 12.04.2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, pa se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosu na kamatu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., to proizlazi da za podnošenje tužbe u ovom predmetu nije nastupila zastara pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

22. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. za knjigovodstveno, računovodstveno i financijsko vještačenje sa sjedištem u [adresa], s time da je po tužitelju zadatak vještaka bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju i iznosa koje je tužitelj (pre)platio zbog rasta tečaja CHF – sve iskazano u mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu. U Nalazu i mišljenju od 31. listopada 2024. id. vještak najprije daje pregled zadatka i navoda tužitelja u tužbi te tuženika u odgovoru na tužbu, a onda se osvrće na dostavljenu dokumentaciju u spisu i iznosi osnovne podatke vezane uz sklopljeni Ugovor o kreditu broj 148-50-3557338 od 06.07.2006.godine, s time da u okviru provedenog vještačenja utvrđuje:

- kako razlika zbog ugovorene valutne klauzule, t.j. razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan u odnosu na početni tečaj po kojem je kredit iskorišten/isplaćen, iznosi ukupno 3.751,79 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 4.718,20 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 966,41 kunu,

- odnosno iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja, po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan te početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen, iznosi ukupno 497,95 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 626,20 eura, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 128,25 eura.

23. Tužitelj je u skladu s potonjim nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev i potraživao ukupni iznos od 626,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, počam od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, s time da mu pripada kamata u smislu odredbe čl. 1115. st. 1 ZOO-a jer je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga je slijedom navedenog tužitelju dosuđen naprijed navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom u visini kao u točki I izreke ove presude, tim više što tuženik nije predlagao ni postavljao protutužbeni zahtjev za umanjenje vezano uz negativne kamate a na koje ionako ne bi imao pravo zbog nastupa zastare.

24. Kako je tužitelj u odnosu na glavno potraživanje uspio u postupku, dosuđen mu je trošak parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, s time da je tužitelju temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Odvjetničke tarife), Narodne novine RH br. 142/12, 103/14, 69/93, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 100,00 eur (računajući pdv. 125,00 eur) za sastav tužbe, sastav podnesaka od 14.06.2024. i 19.11.2024., te za zastupanje na ročištu od 06.05. 2025. Za zastupanje na prvom ročištu od 17.07.2024. priznata je 50%-na naknada troška u iznosu od 50,00 eur, jer se na istom (pripremnom) ročištu samo procesno raspravljalo, a sukladno i za ročište objave odluke. Tužitelju nije priznat jedino trošak za sastav podneska od 17.07.2024. kojim je opetovao preciziranje zadatka vještaku (nakon artikuliranja id. zadatka na pripremnom ročištu), jer dakle takav podnesak nije bio potreban ni nužan. Ukupno je za navedene radnje za koje mu je priznat trošak, tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 500,00 eur, odnosno uključujući pdv. 625,00 eur, a tom trošku je pridodan još trošak izrade vještačkog nalaza u iznosu od 300,00 eur i sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eur, koliko je stvarno platio id. pristojbu za tužbu (u vrijeme dok se još postojala obveza plaćanja navedene pristojbe). Slijedom naprijed navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u sveukupnom iznosu od 938,27 eur kao što je navedeno u točki II izreke ove odluke, uz zakonsku zateznu kamatu kao u točki II izreke ove odluke koja je najzad precizirana u Troškovniku priloženom na završnom ročištu.

U Karlovcu 9. rujna 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu

2.Tuženiku po pun. iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba