Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3766/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukušiću Bokanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Poslovni broj P-1571/2023 od 3. srpnja 2025., u sjednici vijeća održane dana 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Poslovni broj P-1571/2023 od 3. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 4.357,74 Eur, sa pripadajućom kamatom, pobliže navedenom u toč. I. izreke.

Točkom II. izreke, utvrđuje se da je Ugovor o [broj kredita], zaključen dana 7. ožujka 2007. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 568,92 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 12. ožujka 2007. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO), sve u roku od 15 dana.

Točkom IV. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.875,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj čl. 29. ZOO, sve u roku od 15 dana.

2. Presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku naknaditi troškove postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu, te troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke dana 7. ožujka 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita]; navedenim ugovorom tuženik kao kreditor je tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 28.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20%; navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, tužitelj da je primio otplatni plan, a početni anuitet iznosio je 405,50 CHF; u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz Ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu; u članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita i da se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa na vozilu kod nadležnog tijela; prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, ukoliko se zbroje samo pozitivne razlike anuiteta, tužitelj zbog promjene tečaja za CHF tijekom otplate kredita preplatio tuženiku 4.357,74 Eue, a ukoliko se zbroje i pozitivne i negativne razlike anuiteta, tužitelj je zbog promjene tečaja za CHF tijekom otplate kredita preplatio tuženiku 4.258,69 Eur; dana 12.03.2007. tuženik je tužitelju naplatio naknadu za korištenje kredita u iznosu 568,92 Eur.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje ZZP), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te čl. 5. Direktive 03713 EEZ, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

11. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Suprotno navodima žalbe, uz valjane je razloge prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te je posljedično tome pravilno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi.

13. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Tuženik u žalbi navodi da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl.

81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03.

17. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

18. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika (banke) na naknadu za obradu kredita u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 96. st. 1. ZZP, koje su prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP ništetne.

19. Kako tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 568,92 Eur. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati.

20. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

22. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

23. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

24. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te tvrdnja žalitelja da je predmetna ugovorna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva, te da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

25. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

26. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, potvrđena i odluka o troškovima postupka, sadržana u toč. IV. izreke presude

27. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis