Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-2574/19-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Anti Karloviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kovačević, Koren&partneri, odvjetnicima iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 25. lipnja 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 8. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 11. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj 57511/06, sklopljenog između tužiteljice kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, solemniziran kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, dana 11.12.2006. godine, pod brojem OU-1892/06, a koja odredba određuje kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva u skladu s odlukom Kreditora

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21000 Split, Hrvatska, OIB 52508873833 da tužiteljici KI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih kamata po kreditu u CHF, isplati iznos od 14.333,73 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku kako slijedi:

- 46,37 EUR od 14.02.2007 do isplate,

- 71,76 EUR od 15.03.2007 do isplate,

- 79,13 EUR od 11.04.2007 do isplate,

- 75,48 EUR od 10.05.2007 do isplate,

- 78,09 EUR od 12.06.2007 do isplate,

- 74,56 EUR od 12.07.2007 do isplate,

- 78,12 EUR od 10.08.2007 do isplate,

- 78,07 EUR od 11.09.2007 do isplate,

- 74,49 EUR od 15.10.2007 do isplate,

- 77,84 EUR od 12.11.2007 do isplate,

- 74,77 EUR od 11.12.2007 do isplate,

- 78,66 EUR od 10.01.2008 do isplate,

- 79,71 EUR od 11.02.2008 do isplate,

- 75,81 EUR od 11.03.2008 do isplate,

- 79,85 EUR od 10.04.2008 do isplate,

- 76,37 EUR od 12.05.2008 do isplate,

- 78,57 EUR od 10.06.2008 do isplate,

- 75,92 EUR od 10.07.2008 do isplate,

- 77,99 EUR od 12.08.2008 do isplate,

- 78,08 EUR od 10.09.2008 do isplate,

- 77,97 EUR od 15.10.2008 do isplate,

- 82,44 EUR od 13.11.2008 do isplate,

- 179,08 EUR od 12.12.2008 do isplate,

- 88,09 EUR od 15.01.2009 do isplate,

- 161,47 EUR od 13.02.2009 do isplate,

- 149,23 EUR od 17.03.2009 do isplate,

- 158,91 EUR od 15.04.2009 do isplate,

- 152,72 EUR od 14.05.2009 do isplate,

- 156,95 EUR od 15.06.2009 do isplate,

- 153,25 EUR od 14.07.2009 do isplate,

- 155,82 EUR od 14.08.2009 do isplate,

- 156,93 EUR od 14.09.2009 do isplate,

- 149,98 EUR od 13.10.2009 do isplate,

- 156,36 EUR od 10.11.2009 do isplate,

- 152,25 EUR od 14.12.2009 do isplate,

- 211,47 EUR od 15.01.2010 do isplate,

- 214,70 EUR od 15.02.2010 do isplate,

- 193,44 EUR od 10.03.2010 do isplate,

- 216,92 EUR od 12.04.2010 do isplate,

- 213,65 EUR od 12.05.2010 do isplate,

- 224,82 EUR od 11.06.2010 do isplate,

- 224,56 EUR od 19.07.2010 do isplate,

- 224,54 EUR od 10.08.2010 do isplate,

- 242,82 EUR od 10.09.2010 do isplate,

- 225,84 EUR od 11.10.2010 do isplate,

- 235,10 EUR od 10.11.2010 do isplate,

- 235,05 EUR od 10.12.2010 do isplate,

- 250,60 EUR od 11.01.2011 do isplate,

- 216,85 EUR od 10.02.2011 do isplate,

- 198,75 EUR od 11.03.2011 do isplate,

- 215,24 EUR od 12.04.2011 do isplate,

- 218,28 EUR od 10.05.2011 do isplate,

- 232,52 EUR od 15.06.2011 do isplate,

- 228,08 EUR od 13.07.2011 do isplate,

- 271,27 EUR od 10.08.2011 do isplate,

- 237,35 EUR od 14.09.2011 do isplate,

- 224,74 EUR od 11.10.2011 do isplate,

- 233,35 EUR od 16.11.2011 do isplate,

- 225,32 EUR od 19.12.2011 do isplate,

- 237,09 EUR od 12.01.2012 do isplate,

- 240,10 EUR od 14.02.2012 do isplate,

- 225,44 EUR od 13.03.2012 do isplate,

- 238,54 EUR od 10.04.2012 do isplate,

- 231,92 EUR od 10.05.2012 do isplate

- 240,74 EUR od 13.06.2012 do isplate

- 231,12 EUR od 11.07.2012 do isplate

- 238,50 EUR od 10.08.2012 do isplate

- 234,96 EUR od 13.09.2012 do isplate

- 228,44 EUR od 11.10.2012 do isplate

- 238,47 EUR od 12.11.2012 do isplate

- 229,90 EUR od 13.12.2013 do isplate

- 238,58 EUR od 15.01.2013 do isplate

- 235,14 EUR od 14.02.2013 do isplate

- 211,13 EUR od 14.03.2013 do isplate

- 237,14 EUR od 17.04.2013 do isplate

- 225,92 EUR od 13.05.2013 do isplate

- 231,37 EUR od 11.06.2013 do isplate

- 221,74 EUR od 11.07.2013 do isplate

- 231,58 EUR od 13.08.2013 do isplate

- 232,91 EUR od 13.09.2013 do isplate

- 226,61 EUR od 16.10.2013 do isplate

- 111,85 EUR od 27.11.2013 do isplate

- 108,99 EUR od 23.12.2013 do isplate

- 49,20 EUR od 20.01.2014 do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 256,24 eura zajedno sa zateznim kamama tekućim na iznose:

od 1,33 EUR počam od 10.01.2007

od 3,09 EUR počam od 12.02.2007

od 5,40 EUR počam od 12.03.2007

od 7,88 EUR počam od 10.04.2007

od 18,16 EUR počam od 10.05.2007

od 17,24 EUR počam od 11.06.2007

od 24,32 EUR počam od 10.07.2007

od 16,75 EUR počam od 10.08.2007

od 17,02 EUR počam od 10.09.2007

od 25,73 EUR počam od 10.10.2007

od 18,61 EUR počam od 12.11.2007

od 21,50 EUR počam od 10.12.2007

od 11,84 EUR počam od 10.01.2008

od 3,55 EUR počam od 11.02.2008

od 1,95 EUR počam od 10.04.2008

od 9,19 EUR počam od 12.05.2008

od 10,24 EUR počam od 10.06.2008

od 12.45 EUR počam od 10.07.2008

od 15,92 EUR počam od 11.08.2008

od 14,05 EUR počam od 10.09.2008

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl.29. stv.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015 godine do 29. Listopada 2022.. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 29. listopada 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.100,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 8. rujna 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 13. lipnja 2019. navodi da je sa prednikom tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. dana 11. prosinca 2006. zaključila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 57511/06 solemniziran kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke. Navedenim ugovorom da joj je odobren namjenski kredit za kupnju stana u iznosu od 190.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita po promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,20 % godišnje. Vraćanje kredita sukladno članku 10. ugovora u 360 mjesečnih anuiteta i to u 359 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 935,39 CHF i jednog anuiteta u iznosu od 936,06 CHF. Navela je da je odlučna odredba članka 11. ugovora koji navodi da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a da se utvrđuje odlukom kreditora. Navela je da je tuženik u daljnjem periodu prvotno ugovorenu kamatnu stopu jednostrano i samovoljnom odlukom mijenjao na više nego što je bila početno ugovorena te da je zbog navedenog bila primorana sklopiti Dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 57511/06 sa Sporazumom o osiguranja zasnivanjem založnog prava. Tuženik da je iskoristio njezino stanje nužde da bi ugovorio dodatne nepoštene odredbe o kojima nije imala priliku pregovarati koje su izravna posljedica ništetnih odredbi u prvotnom ugovoru. Navela je da je podignula kredit u iznosu od 190.000,00 CHF (otprilike 120.000,00 EUR) u prosincu 2006. dok je 2016. na ime glavnice bila dužna 103.340,97 EUR. Navela je da ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11. predmetnog ugovora da proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. Navela je nedopušteno postupanje tuženika u odnosu na promjenu kamatne stope tijekom ugovornog odnosa na temelju jednostrane odluke tuženika o kojem se nije pojedinačno pregovaralo pa da je ništetna u smislu relevantnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Navela je da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru koji je unaprijed sastavio tuženik o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije mogla utjecati i niti na vrijeme niti na način promjene kamatne stope, a niti je mogla provjeriti pravilnost i razloge promjene kamate budući za to da nije imala egzaktne parametre i metode izračuna. Navela je da obzirom da je jedini poznati kriterij u svezi ugovaranja kamatne stope bila kamatna stopa od 4,20 % na dan sklapanja ugovora, ugovaranje buduće kamatne stope, promjenjive pozivajući se na određivanje sukladno odluci tuženika ili drugog akta da je protivno odredbi članka 269. stavak 2. ZOO-a. Ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika da ju ne čini niti određenom jer ona da nije znala u vrijeme zaključenja ugovora kolika će biti visina kamatne stope tijekom razdoblja otplate slijedom čega da je ista ništetna. Navela je da je kao slabija ugovorna strana na temelju pisane formulacije nije mogla znati kolika će biti visina kamatne stope, pod kojim parametrima se ista mijenja kao i način njezinog kretanja tijekom kreditnog razdoblja, a obzirom da je riječ o ugovornoj odredbi čiji je sadržaj i značenje isključivo poznat tuženiku kao kreditoru kao jačoj ugovornoj strani dok njoj kao prosječnom potrošaču nije bio niti mogao biti razumljiv njezin sadržaj. Navela je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 04. srpnja 2013. poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača te da je navedena presuda donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potencijalnih potrošača. Navela je da je kamatna stopa određena ugovorom i mijenjala se jednostranom odlukom tuženika prema njegovom vlastitom nahođenju i netransparentnim kriterijima pa se shodno tome o promjeni nije pojedinačno pregovaralo sa njom kao potrošačem, a niti da se od nje tražila bilo kakva suglasnost. Navela je da je u konačnici kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke da bi se trebala uspostaviti pravna i činjenična situacija potrošača u kojoj bi se isti nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene odnosno kamata se vraća na početno ugovorenu kamatnu stopu jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati.

1.1. Tužiteljica je podneskom od dana 13. studenog 2020. precizirala tužbeni zahtjev odnosno napravila je preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik protivio i za koju preinaku je istaknuo prigovor zastare, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku te je tužiteljica i podneskom od 09. travnja 2025. napravila preinaku tužbe, međutim s obzirom da se radilo o neznatnom povišenju tužbenog zahtjeva tuženik se navedenoj preinaci nije protivio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te da nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i njega dana 11. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 57511/06. Naveo je da je predmetni ugovor odraz slobodnih volja ugovornih strana te da je tužiteljica svjesno izabrala ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Naveo je da se tužitelj svjesno i savjesno odlučio za predmetni ugovor te da su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da se u tužbi u smislu odredbe članka 118. ZZP-a i članka 502. c ZPP-a poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. međutim navedene odredbe da uređuju da pravomoćna presuda u kolektivnom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija povreda je utvrđena u kolektivnom sporu samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naveo je da ukoliko je sud drugačijeg stajališta i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka potrošač u smislu odredbi članka 118. ZZP-a i članka 502. c ZPP- a da ističe prigovor zastare s obzirom da je u slučaju naknade štete zastarni rok 3 godine. Naveo je da proizlazi da se odluka na koju se tužiteljica poziva nikako ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke konkretno tužiteljice određenim postupanjem tuženika povrijeđen. Naveo je da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila zabranjena i stoga nije ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti je stopa koju je on naknadno odredio na temelju ovlasti iz članka 5. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate. Naveo je da je prvenstvena volja ugovornih strana bila ugovoriti ugovor o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu te da fiksna kamatna stopa niti je bila volja ugovornih stranaka niti bi on pod takvim uvjetima odobrio predmetni ugovor o kreditu. Naveo je da razlog zbog kojeg početna kamatna stopa iznosi 4,20 % je upravo njezina narav promjenjive kamatne stope jer da su stranke ugovarale kredit uz fiksnu kamatnu stopu početna kamatna stopa da bi bila daleko viša od ugovorenih 4,20 % godišnje. Naveo je da osporava da bi bilo koja odredba ugovora o kreditu bila ništetna kao i da se osporava da bi on nešto stekao bez osnove. Naveo je da je u konkretnom slučaju u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužiteljici ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije da je s tužiteljicom bio dužan sklopiti ugovor te da tužiteljica to nije bila dužna prihvatiti. Međutim kada je tužiteljica svojom voljom prihvatila njegovu ponudi i sklopila dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena onda da se prava i obveze moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom broj 2 ugovora o kreditu. Naveo je da u skladu sa člankom 19. b ZPK konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR da se provodi na način da se položaj potrošača ovdje tužiteljice izjednači s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR i da to dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF dakle ex tunc. Naveo je da upravo zbog toga što je sklapanjem Dodatka broj 1 ugovora o kreditu došlo do konverzije tražbine zbog prestanka ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc u skladu s odredbom članka 19. c ZPK da je došlo do promjene valutne klauzule na način da se iznos početno odobrene glavnice sada izračunava prema tečaju EUR-a, da je izmijenjena početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene da su zamijenjeni novim otplatnim planom pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Naveo je da je definirao parametre za promjenu kamatnih stopa u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju i prije nego što je do bio obvezan učiniti u skladu s odredbama tog zakona pa je računajući od 09. siječnja 2013. kamatna stopa utvrđena na temelju parametara propisanih Zakonom o potrošačkom kreditiranju te je vrijedila sve do 01. siječnja 2014. kada je kamatna stopa opet u skladu s odredbama ZPK utvrđena na 3,23 %. Naveo je da u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva te je naveo da se tužiteljica predmetnom tužbom ne može neosnovano obogatiti za navedene iznose pa da iste treba odbiti od iznosa koji bi tužiteljici pripadali temeljem preplate te da je taj iznos pored svega toga stavljaju prigovor prijeboja.

2.2. Tuženik je u podnesku od dana 19. travnja 2024. precizirao prigovor radi prebijanja.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 57511/06, Dodatak br. I Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 57511/06, otplatni plan, dokumentaciju koju je dostavio tuženik te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 57511/06, dalje Ugovor od dana 11.12.2006., a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 11. prosinca 2006. u iznosu od 190.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju banke vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita i to za kupnju stana, s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

4.1. Između stranaka su sporni dijelovi odredbe čl.11 Ugovora od dana 11. prosinca 2006.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,20%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 15.12.2006 do 01.02.2007 iznosila 4,20%, od 01.02.2007 do 01.01.2009 iznosila je 5,00%, od 01.01.2009 do 09.12.2009 iznosila je 5,70%, od 09.12.2009 do 07.01.2011 iznosila je 6,20%, od 07.01.2011 do 01.10.2013 iznosila je 5,99%, od 01.10.2013 do 01.01.2014 iznosila je 4,99% te je od 01.01.2014 do 12.02.2016 iznosila 3,23%.

6. U svom nalazu i mišljenju od 26. veljače 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da na zahtjev naručitelja izvršen je uvid u dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje vještaku. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak daje sljedeće mišljenje. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope poznate na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatila iznos od 14.333,73 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope poznate na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije kredita manje uplatila iznos od 2.425,82 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 03.02.2016. da iznosi 7.346,59 €. Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužiteljica da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te da tako utvrđena preplata iznosi 3.438,08 € na dan 03.02.2016. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužitelja pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo da bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3 i 5. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.

6.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 13. ožujka 2025.

7. U podnesku od dana 5. svibnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je tuženik utvrđuje razlike u odnosu na izračun vještaka i prilaže svoj izračun te ukazuje na razlike u razlici anuiteta i zbroju razlika po tečaju i kamati, iako da je sve pojašnjeno kroz nalaz u poglavlju 2.3.1. Razlika anuiteta da ne može odgovarati zbroju zasebno iskazane tečajne razlike u preplate po kamatnoj stopi i to prije svega iz razloga kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate da je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu. Posljedično da dolazimo do većeg ostatka duga kod uvećavanja kamatnih stopa, tj. na ovom primjeru u realiziranoj otplati stanje preostale glavnice kod konverzije jest 158.867,64 CHF, dok da je prema inicijalnom otplatnom planu ona manja za 3.649,74 CHF, odnosno da iznosi 155.217,90CHF. Upravo ta razlika da i jest razlika u odnosu na razliku anuiteta koja to ne uzima u obzir. Nadalje, simulacija tuženika da je dodatno pogrešna, budući da uzima uvijek tečaj dospijeća, a ne tečaj plaćanja u slučaju kada su anuiteti plaćeni nakon dospijeća. To da je vidljivo iz mnogih pojedinih anuiteta, a za primjer da daje anuitet 10.9.2013 gdje tuženik navodi da je plaćeno 7.139,43 kn po tečaju 6,253000 kn/CHF. Korisnik kredita ovaj anuitet da je podmirio plativši ukupno 7.181,21 kn sa prosječnim tečajem 6,289600 kn/CHF kada se primjeni ispravni tečaj, a što da je vidljivo u knjigovodstvenoj kartici po načinu na koje se svako pojedino potraživanje zatvara te što je jedino činjenično ispravno. Također, ovaj anuitet u ukupnosti da je podmiren dana 16.10.2013. Naveo je da napominje da je izračune napravio prema metodama koje u opisane u samom nalazu i mišljenju, sukladno pravilima struke i sukladno zadaći zadanoj od strane suda, a koja je u cijelosti navedena na stranici 3 Nalaza i mišljenja.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 11. prosinca 2006. zaključen ugovor o kreditu predmet kojeg je iznos od 190.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju banke vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita i to za kupnju stana, s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,20% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.11 Ugovora o kreditu ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva te da se utvrđuje odlukom kreditora.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od veljače 2007. pa do siječnja 2014. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,20 povisivao tako da je kamatna stopa od 01.02.2007 do 01.01.2009 iznosila je 5,00%, od 01.01.2009 do 09.12.2009 iznosila je 5,70%, od 09.12.2009 do 07.01.2011 iznosila je 6,20%, od 07.01.2011 do 01.10.2013 iznosila je 5,99%, od 01.10.2013 do 01.01.2014 iznosila je 4,99% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 do 12.02.2016 iznosila 3,23%.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl. 11. Ugovor od dana

11.12.2006 ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju veljače 2007. pa do siječnja 2014. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 14.333,73 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 11. prosinca 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora od dana 11.12.2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.11 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 6-tuženik OTP BANKA HRVATSKA d.d., u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 6- tuženik OTP BANKA HRVATSKA d.d., i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 6-tuženik OTP BANKA HRVATSKA d.d., kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 6-tuženik OTP banka Hrvatska d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 6- tuženik OTP banka Hrvatska d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.11 Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.11 Ugovora od 11. prosinca 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.11 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,20% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,20%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe u čl.11 Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.11 Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 11.12.2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.11 Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.11 Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.11 Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.11 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dijelovi odredbe čl.11 Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.11. Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijelova predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.11 Ugovora o kreditu od dana 11.12.2006. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.11 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od veljače 2007. pa do siječnja 2014. primio ukupni novčani iznos od 14.333,73 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužiteljica ne osporava, dok tuženik u svom podnesku od dana 13. ožujka 2025. navodi da su izračuni vještaka matematičkom smislu posve pogrešni, a na koje navode se vještak dopunski očitovao u podnesku od dana 5. svibnja 2025., valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku. Pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,20% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.11 Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2006. kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od veljače 2007. pa do siječnja 2014.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je tužiteljica napravila konverziju odnosno da je sklopljen Dodatak broj 1. ugovora o kreditu od 11. prosinca 2006.

48. Uvidom u Dodatak broj 1. ugovoru o kreditu od 11. prosinca 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen dana 22. siječnja 2015. između tužiteljice kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora. Utvrđeno je da je člankom 2. stavak 1. kamatna stopa promjenjiva te da iznosi 6,39 % godišnje. Utvrđeno je da je člankom 2. stavak 4. utvrđeno da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 3. veljače 2016. iznosi 103.340,97 EUR-a te da se otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima odnosno u 251 mjesečnih anuiteta odnosno 249 mjesečnih anuiteta u iznosu od 753,03 EUR-a. Utvrđuje se da je Dodatak ugovora potpisan po tužiteljici i predniku tuženika.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića odnosno proizlazi da u gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 326.723,78 kn (sa 1.117.681,51 kn na 790.957,73 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 55.352,90 kn / 7.346,59 € , kao što da je navedeno u tablici 9. Tuženik da je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja. Tužiteljica da je tako sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 25.904,19 kn / 3.438,08 € na dan 03.02.2016 (utvrđeno prema potpisanom sporazumu o preplati u konverziji). Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 03.02.2016, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužiteljice sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 13. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od veljače 2007. pa do siječnja 2014. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatak ugovoru o kreditu od 11. prosinca 2006. nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope poznate na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije kredita manje uplatila iznos od 2.425,82 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita manje uplatila 256,24 €.

56.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelju po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

56.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

56.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

56.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a koji je preciziran u podnesku od dana 19. travnja 2024. Međutim valja navesti da na strani same tužiteljice (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati niti valutnu klauzulu, niti promjenjivu kamatnu stopu međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, slijedom čega je valjalo u cijelosti odbiti tuženikov prigovor radi prijeboja i odlučiti kao u točki III. izreke presude

57. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužiteljica napravila u podnesku od dana 13. studenog 2020. valja navesti da je ista učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, stoga je stav ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 1 ZPP-a, dok što se tiče preinake tužitelja iz podneska od dana 9. travnja 2025. kojoj se tuženik nije protivio, stav je ovoga suda da je ista također dozvoljena s obzirom da je tužitelj tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

57.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

58. Tuženik nije tužiteljici osporio status potrošača.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta u iznosu od 500,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja dva podneska u iznosu od 500,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 ), kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 4.100,00 eura.

59.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude.

U Rijeci, 08. rujna 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika